„Slučaj HIV infekcije u našoj zemlji je registrovan 1989. godine i od tada do kraja 2018. godine, registrovano je ukupno 277 osoba inficiranih HIV-om, od kojih je 136 (49 odsto) osoba u momentu otkrivanja infekcije bilo u stadijumu razvijene bolesti (AIDS-a), a njih 141 je registrovano u asimptomatskoj fazi bolesti“, kaže za naš portal specijalista socijalne medicine Savjetovališta za HIV u Institutu za javno zdravlje (IJZ), Aleksandra Marjanović.
Doktorica navodi i da je HIV i dalje tabu tema što pokazuju i brojna istraživanja javnog mnjenja.
„U našem drustvu, kao i u većini zemalja, postoji stigmatizacija pacijenata koji žive sa HIV-om. Međutim, slučajevi diskriminacije nisu prijavljeni. U suštini, postoji strah od objelodanjivanja podataka, ali je on jači od odluke o prijavljivanju diskriminacije”, navodi Marjanović.
ANALITIKA: HIV se modernim lijekovima drži pod kontrolom, pa je i život pacijenata daleko kvalitetniji nego ranije. Da li u Crnoj Gori postoje adekvatni lijekovi za pacijente zaražene ovim virusom?
MARJANOVIĆ: U Crnoj Gori postoje adekvatni ljekovi za pacijente koji su inficirani HIV-om. To su lijekovi iz grupe antiretrovirusnih ljekova najnovije generacije. Terapijski protokol koji se koristi u Crnoj Gori u skladu je s preporukama koje izdaje European AIDS Clinical Society (EACS) i u našoj zemlji su dostupne pojedine fiksne kombinacije antiretrovirusnih lijekova.
Ova vrsta lijekova ne ubija virus, ali sprječava razmnožavanje virusa remeteći njegov normalni životni ciklus. Da bi lijekovi ispunili svrhu, vrlo je važno da postoji terapijska pismenost kod pacijenata kako bi se lijekovi koristili redovno i ispravno. Jedino se na ovaj način postiže terapijska uspješnost koja dovodi do nestanka virusnih kopija u krvi i tjelesnim tečnostima što osobu koja živi sa HIV infekcijom čini neinfektivnom (nezaraznom) po okolinu tj. ne postoji mogućnost da se HIV prenese na druge neinficirane osobe. Ako osoba sa HIV infekcijom koristi antiretrovirusne lijekove redovno i na ispravan način kako su propisani, ona tada ne može da prenese HIV drugoj osobi.
Dakle, upotrebom lijekova poboljšava se kvalitet života inficirane osobe, produžuje se očekivano trajanje života inficiranog i smanjuje se mogućnost prenosa infekcije na neinficirane osobe.
ANALITIKA: Koliko osoba u Crnoj Gori živi s ovom bolešću, i koliko je među njima muškaraca, a koliko žena?
MARJANOVIĆ: U Crnoj Gori je, prema podacima iz Registra, na kraju 2018. godine s HIV-om živjela 221 osoba (196 muškaraca i 25 žena), što čini da je prevalencija ove infekcije u Crnoj Gori 0,03 odsto. Prvi slučaj HIV infekcije u našoj zemlji je registrovan 1989. godine i od tada do kraja 2018. godine, registrovano je ukupno 277 osoba inficiranih HIV-om, od kojih je 136 (49%) osoba u momentu otkrivanja infekcije bilo u stadijumu razvijene bolesti (AIDS-a), a njih 141 je registrovano u asimptomatskoj fazi bolesti. U istom periodu 56 osoba je umrlo od AIDS-a. Najveći broj HIV infekcija (78%) dijagnostikuje se u uzrastu 20-39 godina, a značajno veći broj inficiranih su muškog pola. Najčešći put prenosa infekcije (88 odsto slučajeva) je preko nezaštićenog seksualnog odnosa.
ANALITIKA: Bitno je naglasiti da HIV i AIDS nisu isto; osoba koja ima HIV, ne mora da ima i AIDS. Pojasnite u čemu je razlika i kakva je vrsta bolesti u pitanju?
MARJANOVIĆ: HIV infekcija je za sada neizlječiva bolest i predstavlja infekciju virusom humane imunodeficijencije. To je hronični progresivni proces koji nastaje ulaskom HIV-a u organizam i traje sve do smrti inficirane osobe. Tokom vremena dolazi do postupnog uništavanja imunološkog sistema i pojave različitih oportunističkih infekcija i tumora. AIDS predstavlja krajnji, simptomatski stadijum HIV infekcije.
Osoba inficirana HIV-om obično se ne osjeća bolesnom i godinama nema simptome.
AIDS je engleska skraćenica za Acquired Immunodeficiency Syndrome, što znači sindrom stečenog nedostatka imuniteta. Sindrom znači da postoji skup određenih znakova bolesti, stečeno znači da je to stanje koje se dobija (stiče) tokom života, za razliku od urođenih stanja, a imunodeficijencija (smanjena otpornost) ukazuje na pojavu oštećenja odbrambenih snaga imunološkog sistema. Prema tome, AIDS je stanje u kojem je došlo do takvog slabljenja imuniteta da se javljaju određene bolesti koje inače kod imunološki zdravih ljudi ne viđamo.
Od trenutka infekcije HIV-om pa do razvoja AIDS-a često prođe dugi niz godina, najčešće od sedam do deset, ukoliko se osoba ne liječi. Za ovo vrijeme osobe koje imaju HIV infekciju su infektivne i mogu da prenesu virus drugim osobama putem nezaštićenog seksualnog odnosa, putem krvi i u slučaju trudnoće na svoje potomstvo.
ANALITIKA: Koji su najčešći simptomi HIV-a, a koji AIDS-a?
MARJANOVIĆ: HIV infekcija prolazi kroz stadijume: akutna HIV infekcija (nastaje tri do šest nedjelja od ulaska virusa u organizam; obično prolazi s blagim simptomima ili bez simptoma; neki od simptoma su temperatura, povećanje limfnih čvorova, bol u grlu, osip, bolovi u mišićima i zglobovima; ovi simptomi nestaju i bez liječenja); zatim slijedi dug latentni period (period bez simptoma) i na kraju dolazi do sloma imunskog sistema i pojave različitih oportunističkih infekcija i tumora. AIDS je posljednji, simptomatski, najteži stadijum HIV infekcije. Osobe s AIDS-om imaju tako jako oštećen imunološki sistem da dobijaju sve veći broj teških bolesti, koje se nazivaju oportunističkim bolestima. Osobe s AIDS-om mogu imati veliki broj virusnih kopija (virusa u krvi) i vrlo su infektivne.
ANALITIKA: Kakav je odnos društva, a kakav ljekara prema HIV pozitivnim osobama?
MARJANOVIĆ: U našem drustvu, kao i u većini zemalja postoji stigmatizacija pacijenata koji žive sa HIV-om. Međutim, slučajevi diskriminacije nisu prijavljeni. Zašto se diskriminacija ne prijavljuje, to je pitanje odnosa društva prema inficiranoj osobi koja strahuje da podatak o njenom HIV statusu ne bude zloupotrijebljen i iskorišćen kako bi se ona ili članovi njene porodice diskreditovali ili bili osuđeni na socijalnu izolaciju. U suštini, postoji strah od objelodanjivanja podataka, ali je on jači od odluke o prijavljivanju diskriminacije.
Istraživanja znanja i stavova koja su sprovođena u prethodnom periodu među mladima, opštom populacijom i zdravstvenim radnicima, jasno ukazuju na visok nivo stigmatizacije osoba koje žive s HIV-om, ali i osoba koje su u povećanom riziku od HIV-a.
ANALITIKA: Da li je HIV u Crnoj Gori i dalje tabu?
MARJANOVIĆ: Ogromni napori su uloženi kako bi se nivo stigmatizacije povezan s HIV-om smanjio, ali je ovaj proces dugotrajan i zahtjeva angažovanje cjelokupnog društva. Mediji imaju značajnu ulogu u informisanju javnosti. Znanje nije samo način borbe protiv bolesti i sredstvo zaštite, ono je i brana strahu i predrasudama prema oboljelima. Informisanost je neophodna da bi čovjek mogao da zauzme racionalan odnos prema bolesti i oboljelima. Iako postoji evidentan naučni progres, istina je da je HIV i dalje tabu tema što se i pokazuje brojnim ispitivanjem javnog mnjenja.
ANALITIKA: Planiranje porodice za HIV pozitivne partnere razlikuje se od planiranja porodice kod osoba bez te infekcije. Ipak, osobe inficirane HIV-om mogu da se ostvare kao roditelji. Da li ti ljudi rade vještačku oplodnju u Crnoj Gori ili pak idu u druge zemlje?
MARJANOVIĆ: Planiranje porodice za HIV pozitivne partnere se ne razlikuje mnogo od planiranja porodice kod osoba bez te infekcije. Osobe koje žive s HIV infekcijom mogu da imaju zdravo, neinficirano potomstvo. Međutim, bitno je da postoje određeni uslovi koji moraju biti ispoštovani kada je riječ o planiranju porodice u slučajevima kada su jedan ili oba partnera osobe koje žive s HIV-om. Nije nam poznato da li osobe rade vještačku oplodnju u Crnoj Gori iako su HIV pozitivne i da li to rade otvoreno ili taje tu informaciju. Informacije s kojima raspolaže Savjetovalište za HIV, su te da je određeni broj porodica s jednim ili oba partnera koji su osobe koje žive s HIV-om planirao i ostvario svoju roditeljsku ulogu tako što su čitavi proces obavili van granica Crne Gore, odnosno u inostranstvu.
