Ivan Crnojević nije bio slovenskog porijekla: Crnogorci su mješavina starośedjelačkih balkanskih grupa među kojima su bili Vlasi, Iliri/Albanci, Kelti... a u svom kolektivnom etničkom biću imaju i slovensku etničku primjesu. Naši preci su primili slovenski jezik u srednjem vijeku, u vrijeme brojčane, političke i kulturne dominacije Slovena, Slovene su Turci krajem srednjeg vijeka na Iliriku razbili i uglavnom uništili.
Tako su i Crnojevići porijeklom od predslovenskog stanovništva Ilirika i ne postoji nijedan istorijski izvor iz njihovog i kasnijih vremena, koji ih navodi kao Slovene. Oni su u nekim romantičarskim (novo)srpskim bajkama u 19. vijeku proglašeni za Srbe, ali to je razumljivo, cio srpski identitet počiva na kolekciji bajki koje su izmaštane u 19. i 20. vijeku.
Sima Ćirković, istoričar koji je u srpskoj medievistici dostigao najviše domete, piše kako se sitno plemstvo uspinjalo u hijerarhiji kod Nemanjića: "Primeri nekih istaknutih rodova, kao što su bili Balšići, zatim Kalođurđevići-Crnojevići, Mazareki, Spani, pokazuju da je put društvenog uspona bio otvoren i vlaškom i arbanaškom elementu.” (Sima Ćirković, Srbi u srednjem veku, Beograd, 1995, str 197)
Kratak životopis Ivana Crojevića: Ivan Crnojević bio je sin velikog zetskog vojskovođe Stefanice Crnojevića kojeg su Mlečani zvali "veličanstveni". Stefanica je mladog Ivana dao Kosačama kao taoca, Ivan je bio garancija da Stefanica neće napadati hercega Stefana Vukčića Kosaču. U zatočeništvu kod Kosača Ivan je proveo oko 10 godina. Poslije velikih vojnih uspjeha koje je ostvario, pošto je stavio Zetu pod svoju kontrolu i nominalno pod vlast Venecije, Stefanica je uspio, zahvaljujući intervenciji Venecije kod hercega Stefana - da sina Ivana oslobodi iz zatočeništva.
Nakon smrti oca, Ivan je 1465. g. preuzeo vlast u Zeti, u početku je imao neprijateljski odnos prema Veneciji, ali su nesuglasice brzo izglađene. Nekoliko godina kasnije, razumjevši kolika je moć Osmanlija, Ivan Crnojević je pristao da plaća godišnji harač turskom sultanu, najmoćnijem sultanu u istoriji - Mehmedu II Osvajaču. I dalje je ostao mletački vazal.
Godine 1474. ogromna turska vojska (prema izvorima 50.000 vojnika) napala je utvrđeni grad Skadar koji je branio mletački garnizon. Ivan Crnojević se sa 8000 Zećana spolja, hrabro i koliko je mogao, nekoliko mjeseci borio protiv sultanove vojske. U avgustu 1474. Turci su poraženi i povukli su se. Prema izvorima - u tih nekoliko mjeseci opsade Skadra poginulo je 16.000 Turaka.
Strašni sultan Mehmed II Osvajač, od koga je drhtala Evropa, govorio je da bi se sa svima mogao izmiriti, ali ne i sa Ivanom Crnojevićem! Ivan Božić piše: "Zaklinjao se pred poslanicima hercega Vlatka da se sa samim Crnojevićem ni pod kakvim uslovima neće izmiriti, makar morao da se miri s čitavim ostalim svijetom." (Istorija Crne Gore, Crna Gora u doba oblasnih gospodara, Titograd, 1970, str 312)
Turci su se 1477/1478 vratili i osvojili Skadar i Zetu. Ivan Crnojević je pobjegao u Italiju. U crkvi posvećenoj Bogorodici, u Loretu (21 km jugoistočno od Ankone) Ivan se zakleo - ako se ikad vrati u Zetu napraviće crkvu posvećenu Bogorodici.
Mehmed II Osvajač je umro u maju 1481. Već u junu Dubrovčani su pisali napuljskom kralju da je Ivan Crnojević sa Lekom Dukađinijem došao u njihov grad i "odmah odletješe u Albaniju". Ivan je brzo očistio od Turaka teritoriju kasnije poznatu kao Stara Crna Gora, te u septembru iste godine u Zeti porazio 1500 turskih konjanika i isto toliko pješaka. Nakon toga, Ivan je pristao da novom turskom sultanu plaća harač u zamjenu za potpuno autonomno upravljanje teritorijom - od Ostroga do mora i od desne obale Zete-Morače do Risna i Kotora. Turci nijesu imali svog predstavnika u Ivanovoj maloj državi. Kao što je sebi obećao, na Cetinju koje su do njegovog dolaska samo Vlasi naseljavali, napravio je manastir posvećen Bogorodici, a sebi dvor. Sa Ivanom je u Staru Crnu Goru izašao i dobar dio zetskog naroda, današnji Crnogorci.
Liči na bajku, ali baš tako je Ivan Crnojević osnovao Staru Crnu Goru, a samim tim i crnogorsko slobodarstvo. Na Cetinju je postavio mitropolitsku stolicu, sklonio je na sigurno mjesto i okružio tvrdim crnogorskim narodnim jezgrom. U njegovo vrijeme naša pravoslavna crkva je bila potpuno nezavisna i on se može smatrati osnivačem Crnogorske crkve.
Gojko Perović, istaknuti sofista (sofizam = mudrijašenje, prefinjeno obmanjivanje) Srpske crkve, je u posljednje vrijeme specijalno zadužen za lažiranje istorije (što na primitivnijem nivou rade i ostali SPC popovi), i obmanjivavanje vjernika SPC. O podvalama Gojka Perovića već sam pisao u tekstu "Istorija se falsifikuje selektivnim izborom izvora" (Portal Analitika, 1. maj 2019). Sad da pogledamo novi prilog u kolekciji izmišljotina popa Gojka, on je za portal IN4S 22. X2018. napisao: "Ovim je nastavljena tradicija dokumentovana u knjigama iz štamparije Crnojevića i kasnije Božidara Vukovića (kraj 15. početak 16. vijeka) da se sveti Sava Nemanjić u crnogorskim hramovima prije 500 godina, proslavljao kao zapovjedna slava, odnosno naročiti crkveni praznik." ("Otvoreno pismo oca Perovića Đukanoviću: "Agresivno" svetosavlje", IN4S, 22. X 2018)
No, da Crnojevići i Crnogorci prema Sv. Savi nijesu imali nikakvo specijalno poštovanje, pokazuje nam crkveni kalendar Crnojevića za 1494. godinu. Kalendar je objavio Boško Mijanović u knjizi "Pashalni ciklus Đurđa Crnojevića" (Matica Crnogorska, Cetinje, 1994). Sv. Sava se po starom kalendaru obilježavao 14. januara i označen je crnim slovima (prvo slovo crvenim), dok je npr. Veliki Antonije (umro u Egiptu prije 1684 godine) obilježen crvenim slovima i praznovao se 17. januara. Dakle, Crnojevićima i Crnogorcima Veliki Antonije je bio važniji od Svetog Save. Za Velikog Antonija danas u Crnoj Gori zna samo mala grupa teologa, a za Savu, htjeli ne htjeli, moramo da znamo, toliko nam ga SPC agresivno nameće.
Svi znamo - da nije bilo Crnogorske crkve ne bi bilo ni crnogorske državnosti. Crnogorska crkva od vremena Ivana Crnojevića do 1920. godine ili je bila de facto ili je bila de iure - nezavisna. Nikada prije okupacije 1918. godine Srpska crkva Crnogorcima nije birala mitropolite, danas se crnogorski mitropolit određuje u Beogradu.
Stari Crnogorci su obožavali Ivana Crnojevića. Da vidimo svjedočanstva.
Ogroman kult Ivan Crnojevića, nekada: - Božidar Šekularac predstavlja: "Ta tradicija u crnogorskom životu je toliko jaka da je gospodar zetski Ivan Crnojević smatran, ne za istorijsku ličnost, nego za neposrednog i bliskog rođaka. Tako njeguški knez Savić 1766. godine, u pismu upućenom providuru Emu, kaže da je zemlja na kojoj žive ostala "ot našega djeda Ivana Crnojevića." (Božidar Šekularac, Vladika Vasilije, Obod, Cetinje, 1996, str 21)
- Vuk Karadžić je poslije boravka na Cetinju 1834. godine, zapisao: "Ivan se Crnojević u Crnoj Gori i danas tako spominje, kao da je juče bio." (Vuk Karadžić, O Crnoj Gori, Prosveta, Beograd, 1969)
Pedantni etnolog Vuk, te 1834. godine, o kultovima među Crnogorcima: kosovskom, kultu Obilića, Karađorđa, Dušana, Sv. Save - ništa nije pribilježio.
- Njemački književnik i putopisac Hajnrih Štiglic boravio je 1840. godine u Crnoj Gori i zabilježio što je o Ivanu Crnojeviću rekao njegov pratilac – Crnogorac Ilija Mašov Davidović: "Ona gomila kamenja zacijelo će vremenom nestati; ali sjećanje na Ivana neće proći i neće nestati, baš kao što neće nestati ni ovo kamenje, i prije će presahnuti ova rijeka, nego što će Crnogorci zaboraviti da se njegovo carstvo nekada protezalo sve do sinjeg mora. Tamo preko u brdima, govorio je Ilija, nalazi se jedna duga pećina koja vodi sve do mora; nijedna ljudska noga nije nikada kročila u nju i nijedan čobanin se ne bi usudio da potjera svoje stado u nju, pa makar još toliko bješnjelo nevrijeme u brdima. Jer tamo dolje prebivaju čarobnjaci, koji čuvaju grob slavnoga Ivana...” (Hajnrih Štiglic, Posjeta Crnoj Gori, CID, Podgorica, 2004)
- Rus Jegor Kovaljevski boravio je 1841. godine u Crnoj Gori, zzapisao je o odnosu Crnogoraca prema Ivanu Crnojeviću: "... i Ivan Crnojević je mirno i spokojno završio svoj vijek, proslavljen u narodu i poštovan od njega, koji i dan-danas s ushićenjem govori o njemu i njegovim imenom osvještava sve što mu je najbliže srcu.” (Jegor Kovaljevski, Crna Gora i slovenske zemlje, CID, Podgorica, 1999)
- Siprijan Rober je 1844. u Parizu objavio: "Ispod ovog razorenog grada (Oboda) nalazi se u stijeni jedna široka tajanstvena pećina. Tu spava, prema legendi, na krilu vila, otac Crnogoraca, hrabri Ivo, a vile nad njim bdiju, pa će ga jednom probuditi, čim to bude volja božija, da svojim ljubljenim Crnogorcima povrati Kotor i plavo more. Tada će neumrli junak opet na čelu svoga naroda stupiti i protjerati Švabe (nijeme Germane - Nijemce) sa područja otetih od Slovena." (Sazdanje Cetinja, Titograd, 1984, str 152)
Ovu legendu navodi i "Arkiv za povestnicu jugoslovensku, knjiga I," (Zagreb, 1851) na strani 98. Ovu legendu navode i Gabrijel Frile i Jovan Vlahović u knjizi "Savremena Crna Gora" objavljenoj u Parizu 1876.
- Konstantin Petković, ruski konzul u Kotoru (1857-1869), svjedoči: "Zasluge Ivan-bega crnogorski narod nije zaboravio do dana današnjega, sjećanje na njega se sveto poštuje i tom pamćenju su posvećena mnoga mjesta, izvori i bistijerne koje su imale veliki značaj za bezvodno područje kakvo je Katunska nahija, gdje se Ivanbeg uputio poslije pada Žabljaka.” (Konstantin Petković, Crna Gora i Crnogorci, CID, Podgorica, 2005)
- Emil Čakra je bio u Crnoj Gori 1858, pisao je o Ivanu: "Kad munja sevne i grom zagrmi, Crnogorac veli: ljuti se Ivo; kad je suva godina pa po suvom vremenu jednom i dažd udari, onda opet veli: propištao Ivo Bogu pod prestoljem gledajući muku sirotinje, te je nebo suze proronilo; ako se Crnogorac kune, to se kune dušom prađeda Iva; ako mu je uvređeno pravo, to on priziva njega iz pećine da pravdu izrekne, jer on tvrdo drži da Ivo nije preminuo... kad vetar kroz brda zapišti, onda Crnogorac veli: sada Ivo mača oštri. Imade Crnogoraca i danaske koi potvrđuju da ga vide svakog Đurđeva šetati po razvalinama grada Obodnika više Reke Crnojevića kojega on sagradi." (Sazdanje Cetinja, Titograd, 1984, str 216)
Sudeći prema ovom zapisu Emila Čakre, Crnogorci su se prema Ivanu odnosili kao prema svetitelju, on je imao kult kakav sveci imaju. I umjesto da njegovi ostaci budu predati CPC koja ga je kanonizovala, njegovi posmrtni ostaci dodijeljeni su crkvi sa śedištem u Beogradu!
- Gabrijel Frile i Jovan Vlahović objavili su u Parizu 1876. poslije boravka u Crnoj Gori knjigu "Savremena Crna Gora”. U knjizi pričaju o Ivanovom kultu kod Crnogoraca i još: "Korita Ivana Crnojevića. Uspomena na Ivana Crnojevića se svuda susreće po Crnoj Gori; njemu se takođe pripisuje zasluga što je otkrio divni izvor koji teče u podnožju Lovćena. Pored prelijepe dolinice koja pruža turistima hlad džinovskih bukava i najsvježije niske trave, nalazi se izvor Ivana Crnojevića. Vode, zaustavljene u jednom podzemnom zidu i sakupljene u nizu izdubljenih drvenih trupaca u obliku korita, tako su svježe da je nemoguće da se u njima drži zaronjena ruka više od nekoliko sekundi. Napominjemo, radi sjećanja, da voda sa Ivanovih izvora uživa neka ljekovita svojstva kod bolesti glavnih disajnih puteva. Ona je aperitiv najvećeg stepena i njen je ukus divan.” (Gabrijel Frile i Jovan Vlahović, Savremena Crna Gora, CID, Podgorica, 2001)
Vuk Karadžić je na samrtnoj postelji rekao - da mu se napiti vode sa Ivanovih korita, da mu se čini da bi ozdravio.
- Bokelj Spiridon Gopčević je 1877. u Lajpcigu objavio knjigu "Crna Gora i Crnogorci”. Piše: "Ono što je Marko Kraljević za Srbe, Hunjadi za Mađare, Kastriota za Albance, Stefano Mare za Rumune i Aleksandar Nevski za Ruse, to je Ivan Crnojević za Crnogorce; na sam pomen imena Ivanbeg, kako ga Turci zovu, njih podilazi jeza. Još se uvijek na Lovćenu pokazuje izvor na kojem se njegov konj napio vode, a kao u slučaju Barbarose i Marka Kraljevića, tako i o njemu legenda kazuje da spava u pećini ispod Ivangrada ili Oboda, tvrđave sagrađene ispod Rijeke Crnojevića, i da će jednog dana ustati i Turke protjerati iz Evrope i ponovo osloboditi Boku Kotorsku i Primorje.” (Spiridon Gopčević, Crna Gora i Crnogorci, CID, Podgorica, 2008)
- Rus Mihail Petrovič Varava, koji je 1900. pośetio Crnu Goru, svjedoči: "Pod imenom Ivana gospodara podrazumijeva se Ivanbeg Crnojević, osnivač Crne Gore, koji se, slično našemu Aleksandru Nevskome, među Crnogorcima smatra nacionalnim herojem.” (Mihail Petrovič Varava, Crnom Gorom, CID, Podgorica, 2002)
- Andrija Jovićević je prije Prvog svjetskog rata pisao da su plemena Ceklinjani, Ljubotinjani, Građani, Dobrljani, Kosijeri smatrala da ih je Ivan naselio u Riječku nahiju, što je najvjerovatnije i istina, nije bilo nekog razloga da se iz zetske ravnice nasele u taj kamenjar, sem na poziv svog gospodara: "Mnogi od današnjih stanovnika pričaju, da su njihovi preci došli ovdje za doba Ivana Crnojevića, i da ih je Ivan naselio ovdje ili ondje, da im je darovao zemlju i goru, da ih je Ivan doselio, zvao ili kod sebe u službi držao. . . a Ivan Crnojević je jedina poznata istorijska ličnost, o kojoj narod priča s pijetetom i ljubavlju... Ako će se vjerovati narodnom predanju koje je svaki o svom doseljenju i vremenu doseljenja sačuvao, onda glavno naseljenje ovih krajeva pada u doba Ivana Crnojevića, dakle pri kraju 15. vijeka, onda, kad je pala zetska država i Ivan se povukao u tvrde crnogorske stijene. Tada se sva Crna Gora naselila, glavna masa je onda pribjegla u ove krševe, a docnije ih je sve manje dolazilo. Ne ćemo povjerovati, da su za Ivanova doba došli svi oni, za koje se danas priča, ali je predanje ipak u osnovi istinito i mi mu vjerujemo. . . a što predanje kaže da se to doseljenje izvršilo samo za Ivanova doba, vrlo je pojmljivo, jer svaki želi da svoje pretke dovede u vezu sa istorijskim imenom Ivana Crnojevića čije jedino ime iz davne naše prošlosti i pamti naše narodno predanje." (Andrija Jovićević, Riječka nahija, reprint CID, Podgorica, 1999, strane 96 i 189)
Danas se bar pola Crnogoraca drži novokomponovanih predanja - da su im preci sa Kosova pristigli.
- Isidora Sekulić je boravila na Njegušima i primjetila da Njeguši nerado pričaju o odnosima Petrovića i Radonjića jer su svi sa njima u nekoj rodbinskoj vezi, ona piše: "Začudite li se vi što se nikako ne može znati pravo kako je, tu na Njegušima, bilo i prošlo gubernadurstvo, čudi se i Njegušanin. Ili počne pričati o Ivu Crnojeviću." (Isidora Sekulić, Njegošu knjiga duboke odanosti, Beograd, 1951, str. 33)
Prebačuju li danas Crnogorci razgovor na Ivana Crnojevića? Jesmo li isti narod?
Njegoš je u Gorskom vijencu takođe opjevao Ivana Crnojevića, a akademik Branko Pavićević je ocijenio da je Njegoš Ivana predstavio kao - poluboga.
Kult Ivana Crnojevića vladao je i izvan Stare Crne Gore, svuda na teritoriji plemena: Veliki kult Ivana Crnojevića bio je prisutan i na primorju, ali i među śevernim crnogorskim plemenima, koja vjekovima nijesu bila pod direktnom upravom Cetinja.
- Gabrijel Frile i Jovan Vlahović u pomenutoj knjizi pišu i o ustanku Bokelja 1869. protiv Austro-Ugarske. Bokelji su pjevali, klikovali Crnogorce i Ivana Crnojevića: "Čujete li ove udarce groma! To je Crnojević! Evo ga, stiže sa svojim hrabrim i vjernim Crnogorcima. Staće na čelo sokolova, u boj će pred njima da ide.” (Gabrijel Frile i Jovan Vlahović, Savremena Crna Gora, CID, Podgorica 2001)
- D. Ž. Bratinić je u "Godišnjici Nikole Čupića" zanimljivo opisao svoje putovanje od Nikšića do Goranskog. Boravio je na Durmitoru, te piše: "Idući put Jezera, ispred jedne kuće ima od kamena istesana jedna mala stolica, koja nalikuje običnim vladalačkim prestolima. Za nju pričaju da je tu Ivan Crnojević sjedio i odmarao se na večernjoj hladovini." (D. Ž. Bratinić, Iz Nikšića na Goransko, Godišnjica Nikole Čupića, Beograd, 1883, str 237)
- Vukić Pulević i Novica Samardžić objavili su u časopisu "Doclea” (br. 4, DANU, Podgorica, 2003, str. 173-188) rad "Ivan Crnojević u crnogorskoj toponimiji”, u kojem su naveli preko osamdeset toponima na teritoriji sadašnje Crne Gore koji su povezani sa Ivanom Crnojevićem.
Ivana Crnojevića Vuk Karadžić pominje i u poslovicama koje je zapisao u Crnoj Gori, pominje se u nekoliko predanja iz Bjelopavića koje je zapisao Petar Šobajić, puno ga pominje Andrija Jovićević u knjizi "Riječka nahija", i ko zna đe se sve ne pominje u izvorima prije I svjetskog rata.
Poslije 1918. gasi se ovaj narodni kult, zamjenjuje se vještačkim kultovima: Poslije I svjetskog rata Crnogorci su uvedeni u školski sistem Srbije i Ivan Crnojević se kao nacionalni junak potpuno zapostavlja. Kult Ivanov zamijenjen je sa nekoliko uvezenih - novokomponovanih, nametnutih, vještačkih i običnom propagandom raširenih kultova, kao što je kult Obilića, Dušana, Karađorđa... Sve ove kultove ili je importovao Njegošev učitelj Sima Sarajlija ili ih je raspirio, recimo Obilić je prije Sarajlije bio prisutan i poštovan samo od strane pravoslavnog klera.
Kasnije, polovinom 19. vijeka importovano je i obožavanje Sv. Save, čiji umjetni kult danas u Crnoj Gori Srpska crkva masovno i uz velika finansijska ulaganja podstrekuje. Za Sv. Savu je sve do 1856. kada je njegov kult počeo da se importuje u Crnu Goru - znala samo šačica kaluđera. Crnogorski narod ni u vrijeme Njegoša ništa o Sv. Savi nije znao, Petar I i Njegoš ga nikada ni pomenuli nijesu.
Nekada se obožavanje Ivana širilo kroz narod, od usta do usta, od sela do sela, na narodnim zborovima, danas SPC drugačije pravi kult Sv. Save. Zakupi salu, preklinje narod da napuni salu, plati honorare gostima iz Beograda da dođu - da održe govore, plati kulturno umjetnička društva i glumce da izvedu priredbu, plati zakusku i koktel poslije akademije. I tako stotine akademija, desetine hiljada €, sve od para iz Ostroga, od crnogorske muke, od manastira kojeg su Crnogorci i gradili i branili i nijedan Srbin nije 1853. došao da brani Ostrog od Omer-paše Latasa.
SPC golim kešom pravi kult Sv. Save, Sv. Sava je do nedavno Crnogorcima, do prije dvadesetak godina - bio potpuno beznačajan.
Ivan Crnojević je udario čvrsti temelj crnogorske državnosti, temelj koji nikada nije razbijen. Uglavnom su ljudi nemoćni da se suprostave toku istorije, ali neki pojedinci su sposobni da taj tok promijene u pravcu koji oni odrede, a među takvim pojedincima koji su sposobni da promijene tok istorije većina su zapravo zli, i istoriju usmjere u negativnom pravcu. To naravno nije bio slučaj sa Ivanom Crnojevićem on je našu istoriju preusmjerio prema pravdi i progresu.
Ivan Crnojević je osnivač grada Cetinja i Cetinjskog manastira, osnivač Crnogorske crkve, osnivač Stare Crne Gore i bez njega - jednostavno ne bi bilo onoga što znamo kao Crna Gora i Crnogorci, ova bi se teritorija i ovaj narod drugačije zvali i imali bi neku drugačiju istoriju. Ivan Crnojević je najznačajniji Crnogorac u istoriji, ta činjenica je nepromjenjiva.
