"Braćo i sestre, tokom dugog života u službi naše Majke Crkve, dopustite mi da vam kažem da je jedini grijeh kojeg sam se počeo plašiti više od svih drugih – izvjesnost. Izvjesnost je veliki neprijatelj jedinstva. Izvjesnost je smrtonosni neprijatelj tolerancije. Čak ni za Hrista na kraju nije bilo izvjesnosti. 'Eli, Eli, lama sabahtani?' zavapio je u svojoj agoniji u devetom satu na krstu. 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?' Naša vjera je živa stvar upravo zato što hoda ruku pod ruku sa sumnjom. Kada bi postojala samo izvjesnost, a sumnje ne bi bilo, ne bi bilo misterije, a samim tim ni potrebe za vjerom. Molimo se da nam Bog podari Papu koji sumnja. I neka nam podari Papu koji griješi, traži oproštaj i nastavlja dalje."
Ovaj govor liberalnog kardinala kojeg igra Ralf Fajns u remek djelu "Konklava", zagrimio je svijetom.
31Kardinal koji je održao ovaj govor pred ostalim kardinalima koji će u toku Konklave glasati za potrebnu većinu za izbor "svetog oca", mnoge je zamislio. Ne u kontekstu naših militantnih jednoumnih crkava u kojima diverzitet mišljenja ne postoji, već u kontekstu preispitivanja svega što držimo za svoj stav.
Sumnjati, sumnjati, preispitivati, tražiti. To je odraz zrelosti pojedinca. Za političara tek - odraz alhemije.
Kada je Slavko Perović sa Novakom Kilibardom konstruisao politički narativ koji je ostavio bez propagandističke municije svoje protivnike, živjeli smo najuzbudljivije političko vrijeme. Podignuta dva i tri prsta, za građane je značilo katarzu. Magnetizam Perovića spustio je gard velikosrpske politike i ponudio joj nove horizonte.
Mi nemamo, na građanskom polu spektra, nadahnutog političara kao kardinala iz Konklave. Ali imamo Kamo śutra. Za sada, njihovi jedini zahtjevi su vezani za cetinjske tragedije i pitanje njihove odgovornosti. Duboko traumatizovani tim događajem, nije im ni čudo.
Međutim, šta je ovdje master plan? Šta ako se odgovornost ne utvrdi? Šta ako se utvrdi? Ozbiljna plarforma bi imala odgovore.
U slučaju prvog, da li će Kamo śutra insistirati na sljedećim velikim temama nepravde. Nad Ustavom, na primjer. Zastrašivanjem novinara i zaposlenih u M portalu i E portalu od strane policije?
Nije li sve to dio iste korupcije sistema, u kom se država otvoreno stavlja u obračun sa neistomišljenicima?
Studenti lako mogu prokockati svoju harizmu i ogroman potencijal, reagujući na vrjednosnom, a ne političkom planu, od čega žele da pobjegnu. Mogu da postanu most izmedju nepremostivog, mogu da postanu revolucionaran pokret, najsnažniji društveno politički subjekt, samo ako budu odbacili svoju izvanpolitičku, neko će reći izvansituašku pseudo nevinost, vođeni putem izvjesnosti. Lakšim putem.
Danas ih je okupila tragedija - dovoljno. Čime će nas izvući na ulicu i kojim porukama, naredni put? Ako njihova vox populi moć ne bude nastavila misiju aktivnim učešćem u javnom životu, sa novim idejama na stare teme, završiće kao svaki protestni lanac do sada. Razbijanjem. Kamo će sjutra “Kamo śutra”?
