Istaknuti tviteraš, po zanimanju kripto hazarder, a po funkciji sasvim slučajno premijer, ponovo nas je počastio svojim ogavnim humorom. Spajić, ili njegov PR tim, morali bi malo bolje proučiti odlike funkcije koju obnaša i ponuditi javnosti iole ozbiljne i svrsishodne poruke. No, čini se da je već prekasno za valjan strateški kurs iz oblasti političkog komuniciranja.
Tako neznaveni premijer, ili njegov još neznaveniji tim, ponudiše opoziciji genijalno rješenje – preimenovanje iz Evropskog u Sovjetski savez. Genijalno samo iz njihove vizure, naravno.
76Prva krupna greška – ne čini opoziciju samo jedan akter, navedeni Evropski savez. Pritom, komparacija je više nego apsurdna. Da pitamo premijera da nam nabroji makar dvije ili tri karakteristike koje su ga ponukale da kroz Twitter etar lansira ovu apsurdnu misao, kladim se da bi jedini odgovor bila ćutnja, a ćutnja je, najčešće odraz neznanja. Postidio se ne bi jer je, poput svojih saboraca i saborkinja, u više navrata pokazao da ne zna šta je stid, što je i potvrdio iste večeri nakon ovog tvita, ali o tome nešto kasnije.
Druga krupna greška – umjesto što je Spajić, koristeći ime jednog opozicionog subjekta, pokušao da politički ocrni čitavu opoziciju, nadjenuvši im novo, valjda zajedničko ime, pametnije bi bilo da ga je nadjenuo vladajućoj koaliciji, uključujući i partiju koju predvodi.
Valja premijera podsjetiti s kim je u koaliciji i u čijem partijskom statutu se i dalje nalazi odredba o izlasku Crne Gore iz NATO alijanse. Možda je lakovjerni premijer povjerovao da su oni čiji je Putin predsjednik i koji se zaklinju u majku Rusiju promijenili ploču, ali mi malo upućeniji nijesmo i nećemo. Jer nema te maske koja bi nas uvjerila da nas oni koji su svojevremeno palili NATO zastave, pekli prase ispred Skupštine, tražili referendum o učlanjenju, na leđima nose ka Evropskoj uniji. Da nije tragično, bilo bi komično. Prije će biti da je Spajić na istoj strani, jer im se u suprotnom ne bi ni priklonio.
Evropa sad i Demokrate zapravo su i nastale kao mamac za privlačenje nezadovoljnih DF glasača, ali i dijela suverenističkog biračkog tijela. Njihovi lideri obučavani su i uvedeni u politiku na mala vrata, pravo iz crkvene kuhinje, kako bi prevarili birače koji su, umorni od zastarjele ponude tražili alternativu. Inovirani programi i imena precizno upodobljena, da zamka bude upotpunjena.
Nažalost, danas su tu đe jesu, na ključnim državnim funkcijama, ruku pod ruku sa onima koji Crnu Goru sanjaju izvan Evropske unije. Danas su snažno pritisnuti đonom Andrije Mandića, čiji je san porobljena Crna Gora, potpuno izgubljenog suvereniteta. Na takvu igru sami su pristali, jer su bezidejne i strogo populističke programe čvrsto vezali za Mandićevu nacional-šovinističku, radikalsku političku platformu. Od Evrope i demokratije ostadoše samo obmanjivački nazivi, onaj PES-ov pritom preuzet iz Slovenije.
Zato na političkom pijedestalu nema gotovo ničega osim polarizujućih i identitetskih pitanja, a integracioni procesi davno su pročitan kliše, koji je samo puka forma, bez suštine.
Kada Spajić kaže da bi se opozicija trebala zvati Sovjetski savez, misli li tu i na HGI, zaboga? Zalud će biti pravdanja kako mu je izletjela neumjesna šala. Dokazale su hrvatske diplomate da veoma dobro čitaju čak i skrivene poruke, pa nam, nastavi li vlast ovim provokatorskim tempom, ni Ibrahimovićevo vrhunsko diplomatsko dostignuće u vidu bilateralnih konsultacija neće pomoći.
Upitan je dijalog o otvorenim pitanjima, dok su tri državna zvaničnika persone non grata, iako se evropski zvaničnici, tokom sastanaka sa Mandićem, libe da spomenu taj podatak. Razgovori zapadnih lidera sa personama non grata, posmatrano zdravom logikom, nijesu u diplomatskom duhu, a nemaju ni jasnu svrhu, naročito ako dotične persone decenijama zastupaju identične političke principe, utemeljene na ideološkim porivima, jer za drugačiju platformu i ne znaju.
Demokrate su različitim vrstama progona, targetiranja, prijetnji studentima, civilnom sektoru, medijima i građanskim aktivistima pokazali da se besprekorno služe staljinističkim metodama. Nekad tajno, krijući se iza institucionalnog predznaka, ili posredstvom uhljebljenih kadrova, a više puta vrlo otvoreno, kroz javne nastupe najistaknutijih partijskih funkcionera.
Ako smo do sada mislili da su Demokrate jedine koje znaju sve o nama, što ni mi sami ne znamo – đe smo bili, s kim smo se fotografisali, izgleda da istim informacijama raspolaže i PES. To se jasno može protumačiti iz izjave poslanice Jelene Nedović, koja je saglasna sa Demokratama da studente i studentkinje (čitajte sve koji su prisustvovali protestima) finansiraju kriminalni klanovi, Bemaks i Zoran Lazović.
Gospođa Nedović je očito pažljivo brojala, analizirala i skenirala učesnike i učesnice protesta. Na njenu žalost, političko-floskularna računica koju danima neumorno plasiraju partije vlasti, sasvim je kontraproduktivna jedino po njih same. Jer nezadovoljstvo raste, a politički ćorsokak u koji sami sebe guraju sve je dublji.
Premijerovo poređenje s početka teksta, bez dileme, sasvim odgovara vladajućoj većini. Ionako je predvode oni koji su bacali Ustav, nazivajući ga bezvrijednim dokumentom da bi ga, kad su se dočepali vlasti, korak po korak i formalno zgazili.
Kako je za ruske agente bio legitiman bojkot Parlamenta nakon optužbi za pokušaj terorizma u slučaju državni udar, koje je javno iznio njihov vođa i Aleksandar Vučić lično, idejni tvorac većine antidržavnih i destabilizujućih odluka, koje su zakleti evropejci izglasali u Parlamentu, od Rezolucije o Jasenovcu, do preuzimanja ingerencija Ustavnog suda. Kako je bio legitiman svojevremeni bojkot Parlamenta zbog afere koverta, a nije legitimna blokada sadašnje opozicije uzrokovana gaženjem Ustava, ne prvi, već ko zna koji put.
Zaista nemam namjeru da izigravam advokata aktuelnoj opoziciji, ali ako se osvrnemo na bacanje dimne bombe na sjednici Ustavnog odbora, valja se prisjetiti da je sadašnja bezgrešna vlast krajem 2019. čupala mikrofone, upotrijebila pirotehnička sredstva, a bilo je i gađanja flašama. Toliko o civilizovanim i prosvijećenim evropejcima, koji se nijesu pomjerili ni milimetar sa tridesetogodišnjih ideoloških pozicija, samo političko lukavstvo uspješno koriste kao svoju prednost.
Predsjednik kaže kako nema čarobni štapić kojim bi mijenjao djelovanje političkih subjekata, ali je hrabrost za navođenje makar institucija ili partija, nestala bez traga. Kad nemate sopstvena uvjerenja, kritička oštrica brzo i lako otupi, i pod najblažim pritiskom, a crkveni pritisak, bolje reći stisak, sve je osim blag.
Na kraju, premijer je zapjevao, licemjerno, bez zere empatije, u momentu kad je većinskoj Crnoj Gori, onoj koja saosjeća, iskreno žali, tuguje i solidariše se sa porodicama žrtava, ponajmanje do pjevanja, dok zahtijeva pravdu i odgovornost. Za žaljenje je što smo prinuđeni da u ovakvim okolnostima, ovakvog politikanta, očito opsjednutog zaduženjima nazivamo premijerom.
Vlast je vlast, a odlike ove naše, uskopartijski skrojene su skandalozno neznanje, beščašće, brutalno izrugivanje sa građankama i građanima, privatizacija institucija, bolna i poražavajuća neodgovornost, sistem gotovo u potpunosti povjeren partijskim vojnicima.
Pukom srećom, dogovor oko partijskog rasparčavanja diplomatske mreže nije postignut, pa smo, umjesto kao prvobitno i jedino ispravno, kompetentne ambasadore i ambasadorke dobili kao kompromisno rješenje. I nije teško zaključiti koji centri blokiraju imenovanja u Beogradu i Prištini.
Država čiji je najviši pravni akt mrtvo slovo na papiru faktički i nije država. Nije problem sutkinja Đuranović, već protivustavno postupanje vlasti kojoj bi Ustav morao biti nešto poput azbuke. Ova vlast, međutim, koristi sve oblike institucionalnog nasilja, od pravnih akrobacija, do zloupotrebe sredstava prinude, odnosno policijskih snaga, u opštinama đe je izvjesno da se vlast može formirati bez njih. Ili oni, ili niko.
Ko nam garantuje da bi simulanti redovnog stanja u vanrednim političkim i društvenim prilikama poštovali mišljenje Venecijanske komisije, koje je pritom neobavezujuće, a još manje domaćih instanci, koje na sve načine žele da učine nefunkcionalnim, kako bi se ostvarili Mandićevi velikosrpski snovi, koji već predugo traju, a dijeli ih dobar dio većine.
Mandiću ne bi bilo politički isplativo da u ovako složenoj situaciji izrekne mjeru udaljenja poslanika opozicije sa sjednica, ali nas u moru bahatih poteza ni ovakva mjera ne bi iznenadila, jer je vladanje silom jedini zakon koji poznaju i kojeg se čvrsto drže.
Premijeru se, izgleda sve pomiješalo. Koalicija njegovog Dalaj Lame prevazišla je i Staljina, i Gebelsa, i Hitlera, svojim propagandno-pučističkim tehnikama, s primjesama raznovrsnih oblika nasilja. O idolima iz najbližeg susjedstva suvišno je i govoriti.
Manjinske partije prijete, ali ostaju sastavni dio klovnovske parade. Ne bih rekla da su naivni, osladile se fotelje, pa se netrpeljivosti, javne i tajne, guraju pod tepih. Izborna cijena zbog družbe sa modernom verzijom Sovjetskog saveza, kako je premijer ispravno primijetio (samo je izokrenuo strane, koje smo adekvatno poređali) mogla bi biti previsoka.
