Postoje trenuci u životu koje svi pamtimo, oni za koje svako od nas tačno zna đe je bio, i to baš tada, u tom trenu. I nikada ih ne zaboravljamo. Upravo to je ono što čini naše sjećanje, ono što nas oblikuje i izgrađuje kao ljude. Jer, na samom kraju šta je čovjek do sjećanje, sanduk prepun slika, emocija i mirisa koje nas vode na mjesta na kojima smo bili srećni, srećni kao nikada do tada.
I, još puno više od toga, jer to je bila naša noć skuplja vijeka.
1I, nikada nije bilo, i neće biti bitno vrijeme koje ti je dato na ovom svijetu. Bitna je samo ljubav i želja sa kojom živiš svaki damar svog postojanja. U fudbalu, kao i u životu, nema neke velike razlike. Nebitno je jesi li imao priliku da igraš svih devedeset, ili samo par posljednjih minuta na meču, jer samo je do tebe i onoga kako ćeš to znati da iskoristiš.
A, znao si, jer cio život si se spremao za to.
Kada uđeš sa željom jačom od svega, jačom od samog sebe, kada ti venama pumpa ona krv uzavrela na ovom kršu đe se vjekovima skupljala i žilila, i kada ti je srce preusko da primi svu ljubav koju u tom trenutku osjećaš prema dresu koji nosiš, prema onom divljem orlu na grudima, prema zemlji u kojoj si stvoren i prema svima nama kojima si ti kupio vječnost. E, onda ništa nije bitno i dovoljan je taj jedan minut da sve stane u njega.
I, stalo je. A, stalo je i vrijeme. Izgubio se bio glas, i sve je nakako usporeno i nestvarno titralo pred očima dok je ona lopta dugo putovala prema njemu. Neki kažu da su baš tada znali, ja nisam ali sam vjerovao, tek kasnije sam shvatio da je samo on znao, a mi ostali smo naučili.
Naučio nas je da kada svjesno ideš da se povrijediš, kada si spreman da založiš sve za taj jedan trenutak i djelić šanse koja ti je data, samo da bi uradio ono što svi čekamo od tebe, onda ništa nema cijenu.
Sve se prolomilo, nastao je vrisak u kojem smo svi utopili svoje glasove želeći da nas čuje cio svijet, da svi čuje za našu sreću.
I, čuli su svi za taj Andrijin skok i gol. Stale su u njemu sve one želje, nadanja i strahovi koje smo kupili iz takmičenja u takmičenje, koje smo čekali decenijama da nam budu moguće, i koje su sada bile tu pred nama, kao najljepši san. Onaj za koji shvatiš da je stvaran, da ga živiš, i da si baš ti izabran da budeš jedan od rijetkih kojima je to on dao, kao sjećanje za vječnost.
Sada, kada je sve i ostalo samo sjećanje, i kada je jedna utakmica, ona najbitnija, izgubljena i kada više nećemo biti jedni od onih izabranih koji će sa tobom stvarati emocije i vječnost, a ostaje samo ovo drugo, mi moramo biti zahvalni dok god budemo iznova dolazili da bodrimo naše momke.
A, nama ostaje da čekamo nekog novog Andriju koji će kao i on smjeti i željeti, skromno i nenamatljivo, da da sve što ima za sveti dres, i neki novi huk na tribunama. Neki sličan onome koji i danas čujemo kada se pogase svijetla i sve umiri... Huk koji ne prestaje i koji utihnuti neće dok god postoji sjećanje. Za vječnost i na nauk svima koji dolaze.
Blago onom ko dovijeka živi, a ti živiš i dalje. I hvala ti za sve.
