U Statutu Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, između ostalog, piše: da CANU daje inicijative, predloge i mišljenja državnim organima i drugim nosiocimaekonomskog, obrazovnog, kulturnog i javnog života radi što uspješnijeg rješavanja pojedinih dugoročnih i aktuelnih problema društvenog razvitka. Da njeguje, unapređuje i podstiče umjetničku djelatnost, afirmiše duhovnui nacionalnu tradiciju Crne Gore i svojim djelovanjem doprinosi ukupnom napretku države Crne Gore.
Dakle, CANU nema samo moralnu već i statutarnu obavezu da djeluje, podstiče i afirmiše. U kojoj mjeri i koliko bilo šta od ovoga radi CANU pitanje je na koje se može odgovoriti jednom imenicom ili u ovom slučaju trpnim stanjem glagola reći - TIŠINA.
Ukoliko izuzmemo onih par akademika koji u lično ime aktivno učestvuju u društvenom životu i bore se protiv socio-političkih anomalija, moramo svim ostalim članovima Crnogorske akademije nauka i umjetnosti postaviti pitanje Da li vam je makar malo neprijatno?
Dok veleprodaja crnogorske kulture, istorije, umjetnosti i zemlje radi punom parom vi ćutite. Ne može vas iz vašeg finansijskog stoicizma pomjeriti ni donošenje Temeljnog ugovora i pišanje po spomeniku Ljuba Ćupića. Nije vas ni „zatresla“ animalistička predstava u Nikšiću nad crnogorskim simbolima.
Neka vas, avgust je i vrućine su, nemojte da vas budimo ni zbog novog istupa Nemanje Kusturice. Pljuje po nama ko želi i ko stigne a vi ni maramicu da izvučete, da nam makar malo obrišete lice.
151Ukoliko ne umijete nije sramota, pitajte pa će vam se samo kazati. Ne morate puno dumati šta vam je za činjeti. Potražite šta su vaše „kolege“ radile u sličnim situacijama i nećete pogriješiti.
Možete kao bosanko-hercegovački akademik Abdulah Sidran, koji je kao lični poraz doživio djelovanje Emira Kusturice od rata naovamo,odlučio da poznatog režisera proglasi mrtvim. Tvrdi Sidran da je Kusturica poginuo na Trebeviću još 1994. godine braneći Sarajevo, jer je lakše ostarjelom akademiku da ga vidi mrtvog nego da ga gleda u šta se živ pretvorio. I sve je lakše od ćutanja.
Marc Chagall, francuski slikar, je i pored toga što su mu nacisti zabranili da slika ipak nastavio da to radi. Rizikovao je život slikajući i dižući glas protiv nacizma, jer je znao da nije ni akademski, a ni ljudski, ćutati.
Dok veleprodaja crnogorske kulture, istorije, umjetnosti i zemlje radi punom parom vi ćutite
Isto je uradio i Pablo Picasso koji je odbio da njegovu umjetnost iskoriste u propagande svrhe, ostao je u okupiranoj Francuskoj, iako to nije morao, i nastavio da se bori svojim djelima, koja nimalo nisu ćutala.
A i ne morate primjere po Evropi tražiti, imate ih kod nas sasvim dovoljno.
Akademije nauka i umjetnosti, kao i ona prva napuljska, nastajale su na antičkim učenjima i korjenima. Čuveno atinsko Vijeće staraca je prva institucija u kojoj su se okupljali iskusni i mudri. Ne uvijek i hrabri.
A imamo i mi naše, crnogorsko vijeće staraca. Istini za volju ovo naše su zvali „ispisnici“ i formirali su se samo jednom i trajali kratko, ali dovoljno jer su poput feniksa sagoreli u živoj vatri. Sagoreli i postali vječni.
Tokom opsade brda Taraboš, u Prvom balkanskom ratu, crnogorska vojska zbog brisanog i teškog reljefa nikako nije uspijevala da se probije do vrha i zauzme taj strateški položaj. Stariji borci vidjevši kako im omladina u jurišima gine odlučuju da formiraju četu ispisnika-staraca koja će pred njima svjesno poginuti i tako mlađima otvoriti put. Bezmalo se nijedan od njih nije živ vratio u četu. Mještani kažu da se i danas, u hladnim februarskim noćima, čuju radnosni pokličii staraca koji idu da poginu.
Siguran sam da akademici znaju za još puno primjera kako treba i kako jedino mora biti, ali ipak su se odlučili da ćute i prometejski trpe budžetska izdvajanja.
Ukoliko ih nije strah od gubitka raznih pogodnosti, finansijskih na prvom mjestu, onda je sigurno u pitanju neki zavjet ćutanja. A znate li da to, ukoliko malo razmislite, ima smisla.
Dok stvarate mentalnu sliku predśednika CANU-a, Dragana Vukčevića, koji u „jetijevskim“ pojavljivanjima u medijama, zamišljeno i pogledom odsutno vrti svoju brojanicu na ruci morate se zapitati o dubljim značenjima i simbolici tog čina. Zbog čega brojanica i šta to broji prvi akademik?
Naime, brojanica je, kažu neki, lanac povezanih kuglica koje se koriste za molitvu kod pravoslavaca. Obično tih kuglica ima tačno 33, simbolički koliko i Isusovih godina. Koriste je, tvrde, najčešće monasi da bi lakše brojali molitve koje u sebi izgovaraju, moleći se u totalnoj TIŠINI.
Dakle nije do akademika, kriva je brojanica. Ona prosto zahtijeva tišinu i zavjet ćutanja. Da inače nije toga čuli biste vi njihov glas. Glas struke i nauke.
Nego šta mi da radimo dok oni uporno ne progovaraju? Da formiramo novu, paralelnu Akademiju? Još jednom? Ili da možda i mi poput Sidrana odlučimo da svoju sramotu sahranimo? Lakše će biti nama a njima sigurno neće smetati. Ako je Kusturica poginuo branaći Sarajevo 94ʹ, onda neka bude da je naša CANU „pala“ braneći Cetinje 2021. Na Belvederu. Sve ljepše zvuči od ove gromoglasne tišine.
