Kada god napišete, ili kažete, nešto negativno za Srpsku crkvu u Crnoj Gori, automatski aktivirate gomilu zaštitnika ove kvazi-religiozne, apsolutistima posilne i anti-narodne tvorevine. I, većina njih to radi iz prostog refleksa jer je tako naučena. To je onaj refleks kojim možete dresirati svako živo biće, tajna je u broju ponavljanja. Nekima treba manje, a drugima više puta ponoviti ali formula je jednostavna -upornost rađa botove.
Botove, političke zombije, vjerske fanatike, svetosavske dogmatike..., ma, kako god, ima ih u više kolona, ali svima je jedno zajedničko – Drž' jeretika!
49Još ukoliko je taj „jeretik“ Crnogorac onda je sezona lova otvorena, i sva sredstva su dozvoljena. Onako bez pardona i obzira jer napao si im svetinju (šta god to značilo, a zvuči baš bitno) i oni se, opet naučeni velikim brojem ponavljanja, osjećaju ugroženo, a kada si ugrožen onda si spreman za odbranu i rukama i nogama.
A, tih ugroženih, iz slijepo-vjerujućeg stada, v(j)ernika je proteklih dvadesetak godina bilo toliko u svakodnevnom narativu, da smo se mi koji smo ih, kobajagi, napadali osjećali kao ozbiljna manjina.
Da se neko sjetio da tih dana, u zenitu ugroženosti, uradi istraživanja društvenih mreža, upoređujući kontente onih koji su „kukali“ da su ugroženi i ovih koji su ih, sadržajima na društvenim mrežama, napadali, siguran sam da bismo dobili rezultat da je jedan „napadač“ morao ugrožavati makar desetak „ugroženih“, jer drugačije se nije moglo postići.
Nego, da bismo bili do kraja džentlmeni, moramo gospodi koja je osmislila taj spin i prevaru o ugroženosti Srba u Crnoj Gori, čestitati na učinkovitosti tog (ne)djela. Završilo je posa', šta bi rekla džada.
I, skoro da bi mi kratkog pamćenja zaboravili čak i one „ugrožene“ narkodilere i krimosa iz prvih redova litija dok su, po ulicama, tražili zaštitu od „zločestih“ Crnogoraca, jer eto tome će već 5-6 godina. Ali, kao što gore napisah, jednom naučena komanda se teško zaboravlja. Matrica je podešena, kod je upisan, bjesomučna ponavljanja su stvorila refleks i sada nema nazad.
I, ne bi sve ovo ni pisao jer je više nego poznato i teško da možemo očekivati da se bilo šta promjeni u neko skorije vrijeme. Pozicije su zauzete i niko neće popustiti, mi ćemo nastaviti da se ponašamo kao da živimo u Evropi, u tamo nekom 21. vijeku, i nastaviti da „ljuljamo kaveze“ ovima koji su se vratili u doba srednjevjekovnog dogmatizma, mraka i zločina pod plaštom i zaštitom crkve.
Poenta je u nečemu malo drugačijem. Jer, vidite nešto, kada kritikujete SPC, makar čak kritikovali i one dokazane zločine u kojima visoki bogodudonik, sa titulom vladike, siluje maloljetne dječake, iz pozicije građanskog Crnogorca, istorijski i kulturološki utemeljenog u svojim stavovima, biće vam pripisano da to radite iz čiste mržnje i da želite da ugrozite neke tamo imaginarne Srbe. Kažem namjerno imaginarne jer sa ovim originalnim nemamo nikakvih problema, štaviše, ovi samoproklamovani (ovi što kažu da se tako osjećaju, kao da je neka vrsta prehlade u pitanju) su i njima stavljeni na crnu listu. Valjda će biti da niko ne voli kopije.
Nego, u pitanja su ovi fantastični studentski protesti koji se dešavaju u Srbiji. Ne znam za vas, ali ja dok gledam tu djecu i mlade kako se bore za osnovna ljudska i građanska prava i život po mjeri čovjeka, osjetim takav naboj emocija, ponosa i želje da budem dio tog sjajnog talasa slobode.
I, nevjerovatno je do čega su ih ta djeca dovela, uspjeli su da napokon urade ono šta im amblemativno stoji upisano u njihovom DNK kodu, i šta vjekovima ponavljaju kao mantru – uspjeli su da sve Srbe slože.
Odnosno, skoro sve. Ako izuzmemo ove sa Vučićevog platnog spiska i spisak ucijenjenih, uz srpsku omladinu su svi osim Srpska pravoslavna crkva. Ako se pitate zašto je to tako, odgovor je da bi sve drugačije bilo neobično, jer su oni u svakom presudnom momentu u srpskoj istoriji bili na pogrešnoj strani i protiv interesa svog naroda. Prosto je nevjerovatno kako svaki put pogode u trulo.
Neko će reći da čak ne bih trebao da se miješam i primjećujem ove stvari, šta bi kao mene bilo briga za sve, ali ne mogu, muka nam je zajednička, pa je moram pratiti i u zemlji i u rasejanju. Ako me razum(ij)ete.
Studente i đake danas u Srbiji podržavaju nastavnici, profesori, ljekari, poljoprivrednici, zanatlije, ugostitelji, seljaci, akademici, esnafska i stručna udruženje, navijači, sportisti, glumci..., čak i advokati, čak, čak i Novak Đoković i „Beogradski sindikat“...
Podržavaju ih svi osim crkve, koja će biti uz svog zlikovca sve dok i definitivno ne bude gotov, a onda će se naći u čudu, pogubljeni i bez vođe, sve dok se ne pojavi neki novi, kojem će iznova i iznova služiti do bestijalnosti i ispod nivoa ljudskog digniteta.
A, taj način ponašanja je kao da je scenarista popularnog animiranog dugometrašca „Minions“ uzeo za noseću ideju. Prosto je nevjerovatno koliko ima sličnosti u načinu ponašanja. Jedina, i ogromna, je razlika u tome što su minionsi beskrajno simpatični, i nekako ipak dobronamjerni.
I oni, poput SPC moraju da služe nekom zlikovcu, bez njega su nepotpuni i tužni, služba zlu je njihova svrha života i jedini smisao. Ali, postoji i kvaka. Svojom beskrajmom odanošću i stupidnim sluganstvom svakog od svojih vođa-zlikovaca na kraju unište, dok su oni sami neuništivi. I, tako kroz istoriju svog postojanja tragaju za zlicom, služe mu i na kraju ga satru, i onda opet sve nanovo, ukrug, do kraja svijeta.
Nabojaću samo neka imena iz posljednjih stotinjak godina srpske istorije, neka ih tu, bez ikakvog komentara: Aleksandar Obrenović, Aleksandar Karađorđević, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Vojislav Koštunica, Aleksandar Vučić.
A, vi sami zaključite da li je Brian Lynch ideju za film ukrao od sprskih popova i crkve, i dok budete razmišljali da li je to tako, istražite malo internet i literaturu i pročitajte o nekoliko najvećih studentskih protesta u svijetu.
Bilo koje da proučite, od onih u Francuskoj 1968, antiratnih u SAD-u šezdesetih, preko čuvenih na Pekinškom Tiananmen trgu, pa sve do onih majskih u Beogradu 1941, za sve važi isti zaključak, da su bili krajnje korisni i da su donijeli pozitivne promjene u društvu. A, i kako ne bi kada im ideje dolaze iz čistih, još neuprljanih, mozgova i kada ih vodi energija mladosti.
Oni koji to ne vide su ili slijepi ili pokvareni, a oni koji im takvima bezrezervno vjeruju i služe su gore pomenuti botovi, politički zombiji, vjerski fanatici i svetosavski dogmatici.
Čudo je dobro naučena komanda.
