U radu naslovljenom „LA GUERRIGLIA DIVAMPA NEL MONTENEGRO“,objavljenom u Bolonji 1924, u prijevodu sa italijanskog jezika na crnogorski pod naslovom: “Gerilski rat bijesni u Crnoj Gori - La Sapri Montenegrina” prof. dr Antonio Baldaći dalje piše:
„Vrijeme nije donijelo nikakve novosti izuzev tihe patnje. Jedan mali odred od dvadesetak najhrabrijih se zadesio jednog novembarskog dana u Bolonji i ostao sa nama sve do kraja maja. Mjeseci su tužno prolazili zato što su oni jaki i smjeli sinovi planina čeznuli za mogućnošću ponovnog stupanja na rodno tlo da se sjedine sa braćom koja je vodila gerilski rat u svakom kutku zemlje. Kako su mogli da odu kada su im nedostajala sredstva i kada su tajno bili nadgledani od strane Vlade i nas samih koji smo ih ugostili?
7Jedne mirne noći posljednjih dana maja 1921. godine mali motorni jedrenjak se otisnuo iz jednog usamljenog zaliva Pulje, vodeći ka sudbini, u ime Boga i zemlje, malu grupa naših heroja (pod komandom Sava Raspopovića [1] i Radojice Nikčevića). Ekspedicija je bila pripremljena od strane mladog Ćelestina Kavedonija iz Bolonje i malobrojnih drugih patriota.
Crnogorski (La Sapri) je odveć bila neosporna činjenica u istoriji.
Slava hrabrim članovima ekspedicije koji su se žrtvovali za ideal. I ne usuđuj se dirati u čast ovog malog crnogorskog naroda koji zaslužuje da se nađe na prvo mjesto za svoje vrline i veličinu duše! [2].
Iskrcali su se smjeli i odvažni heroji, mirne rane zore sljedećeg dana, na obali između Budve i ulaska u Boku. Čim su kročili na zemlju, na majku zemlju, pod veličanstvenim Lovćenom, koji simbolizuje otadžbinu, obavili su ritual zakletve i poljubili bijeli kamen. Mali jedrenjak nastavlja svoj put povratka nazad, dok se oni razasuti upućuju ka planini robinji.
Prof. dr Antonio Bladaći
Istog dana Lovćen odjekuje od njihovih nepogrešivih pušaka i prvi srpski stražari padaju pod njihovim pogodcima. Od tog trenutka imena Save Raspopovića i Radojice Nikčevića postaju teror tlačitelju. Njima ide i blagoslov naroda koji još jednom, od toliko puta, osjeća kako u srcu raste nada za jednom slobodnom budućnošću i smještanjem.
Od tada, često, skrivanje istine međunarodne štampe o stvarima vezanim za Crnu Goru ipak je primorana da izabere najistaknutije epizode izuzetnih vještina naših heroja u odbrani slobode i časti svojih domova [3].
Gerilski rat bjesni i prijeti sa svih strana. Neprijatelj nije gospodar tog pepela, pošto su prekinuli sve vidove komunikacije. Šume i planine vrve od pobunjeničkih grupa koje imaju savršenu organizaciju gerilskog ratovanja i gvozdenu disciplinu.
Naravno, dolazak nove ekspedicije organizovane u Bolonji o kojoj govore svi italijanski štampani mediji sa najvećim divljenjem – "Narod Italije”,”Crni plamen” i ostali objavljuju slike glavnih porobljenih ustanika ne bi li čudesno koordinisali akciju pobunjenika za cijelu zemlju, kreirajući neophodno stanje pobune koja je trebalo da onemogući tiranina da istovremeno reaguje u sektorima koje su držali pobunjenici, zarad uništenja pokrenog jezgra.
Savo Raspopović u Bolonji 1922, sjedi u sredini s bradom
Kada se jednog dana napiše istorija ovog divnog posljednjeg perioda velike crnogorske epopeje mi se nadamo da ćemo ispuniti zadatak uz veliki broj dokumenata na raspolaganju, u kojima će se vidjeti sramota Evrope u prvim redovima (ona italijanska protiv svog interesa), vidjeće se impuls koji je komandant Raspopović a i Nikčević dao gerilskom ratovanju, u ogromnom prostoru između Bojane i Hercegovine, gdje se nije mogla izvući nijedna glava, zato što su obdareni nevjerovatnom hrabrošću, željom i vjerom, poput Petra Zvicera.
Može se reći da je od tada svjetska pažnja o stvarima u Crnoj Gori brzo usmjerena u zapadni sektor iz onog centralno-istočnog doktora Markovića [4], i stoga, razumije se, vojni podvig Raspopovića ubrzo stvara legendarno ime među ljudima i van granica zemlje, tako da je tlačitelj namjestio otkup od milion dinara za njegovu glavu i 100 miliona dinara onome ko omogući njegovo hapšenje.
Nažalost, potrebno je sići u blato izdajnika. Posle skoro 20 mjeseci borbe, pred kojom blijedi slava bilo kog balkanskog vojvode, prošle zime snijeg je prekrio cijelu Crnu Goru i bile su velike oluje, koje su onemogućavale čak i najsnažnijima da opstanu u pećinama i šumama, a posebno da nabave hranu.
Spomenica Božićnog ustanka
Bilo je tako oko Božića, bjesnjele su još veće oluje, da Savo Raspopović, uočen na putu sa najboljima, nije mogao stići do svog gnijezda te je odlučio da se nekoliko dana povuče u kuću na selo u Rubežima blizu Nikšića, gdje se već bilo sastalo neko društvo.
Mračna slika špijuna stupa na scenu od tog trenutka. Vlada u Beogradu odmah profitira na važnosti primljenog otkrića i Balkan je 28. decembra (dan masakra) mogao objaviti sljedeći telegram iz Cetinja 27. uveče: “Guverner Crne Gore, Milovan Džaković (turskog porijekla, Branković) [5] je naredio organizaciju suzbijanja velikog broja pobunjenika u okolini Cetinja i Nikšića, čije teritorije su većim dijelom opustošene.
Veliki snijeg i oluje su činile nemogućim pokrete pobunjenika, koji su bili natjerani da se skrivaju u blizini njihovih ucjenjivača i zbog toga je guverner odlučio da profitira iz ovog trenutka, i naravno da su, na taj način, pobunjenici istrijebljeni, stavivši tačku, jednom za sva vremena, na brutalnosti i pljačkanja koja su sramotila Kraljevinu".
Ubijeni crnogorski komiti Petar Zvicer i Radovan Bigović 1923.
Sjutradan, cijela jugoslovenska štampa je objavila sljedeći zvanični telegram:”Jutros, nekoliko kilometara od Nikšića, okružni kapetan Mirko Dedović kao i Živko Kosović su organizovali akciju u kojoj su stradali sljedeći pobunjenici: Mujo Bašović, Milovan Kovačević [6], braća Savo i Mirko Raspopović, Petar Zvicer, Majo Vujović, Radovan Bigović, Golub Vujović, Jovo Krivokapić, Andrija i Miloš Stijović [7]. Ministarstvo unutrašnjih poslova je ucijenilo glave ovih pobunjenika u iznosu od pola miliona dinara koje su bile odma isplaćene.”
Pali pobunjenici su bili sklonjeni u kuću Marka Draškovića (oca [8] Đura Draškovića koji je komandovao ustankom 1918. godine i koji je ubijen od strane Srba na Cetinju, uprkos datoj riječi i [9] bio je prva žrtva ugnjetača) koju su okružile grupe vojnika i mješanih trupa sa mitraljezima, i obrazovali su uglavnom svu raspoloživu snagu okruga koja je brojala oko 850 ljudi.
Ove trupe su bile na mjestu u noći između 27. i 28. decembra. Ujutro u sedam časova, 28. su opkolili kuću u kojoj su se nalazili pobunjenici, sa pet kordona, ali nisu imali hrabrosti da krenu u osvajanje zbog straha koji je u njima izazivala sama riječ patrioti. Počela je žestoka paljba pud kuće koja nije dozvoljavala nikome da izađe. U devet časova, uz puške, i mitraljezi ulaze u akciju.
Pobunjenici iznutra su herojski odgovarali sve do dva sata posle podne, gađajući fantastično: potom se paljba stišala i u kući je vladala velika tišina četvrt sata. Trupa je mislila da su pobunjenici htjeli da se predaju tako da se i sa njihove strane stišala paljba.
Radojica Nikčević
Iznenada je kroz kuću odjeknula brza paljba iz pištolja i na vratima se pojavio pobunjenik Petar Zvicer, hrabri heroj iz Cuca (čija je majka i žena sa djecom živa izgorjela u sopstvenoj kući, zbog toga što nisu htjeli ili nisu znali reći gdje se nalazi patriota) koji je, podižući desnu ruku uvis, viknuo: ”Živjela Crna Gora!” Heroj nije mogao nastaviti zato što je stotinu metaka u jednom dahu prostrijelilo njegovo tijelo.
Vojska se i dalje nije usuđivala ući, kada je ženski glas iznutra obavijestio da su svi mrtvi. Pošto im je nestalo municije i bombi, pobunjenici su izvršili samoubistvo pištoljem da živi ne dopadnu u ruke tiranina.
U oružanom sukobu u Rubežima, srpske trupe su brojale 28 mrtvih i 45 ranjenih [10].
Ova novost je data od obavještajca iz Crnogorskog Glasnika koji je imao jednog posmatrača. Priča se poklapa, osim najsitnijih detalja, sa najprostranjenijim srpskim i hrvatskim novinama.
Slava vama u smrt, prijatelji heroji, koji ste pali u ime najuzvišenije ideje - u ime otadžbine! Vaši pjesnici će o vama pjevati vjekovima.
Vlada u Beogradu je, svim sredstvima kojima raspolaže: novac, korupcija, policija, vojska sa mitraljezima i topovima, još uvijek na početku, posle više od pet godina ugnjetavanja i mučenja naroda, a drži se pobjednički zato što je zarobila Raspopovića i deset njegovih drugova.
Znaš, Vlada Srbije je bezumna, i imaće još mnogo posla sa Crnom Gorom kako bi ukrotila sokolove Lovćena, Durmitora i Komova. Jedini način da ona pobijedi je beščašće i sramota!” [11]
(Nastaviće se…)
[1] Savo Raspopović je rođen u Bjelopavlićima u izuzetno hrabroj porodici. Njegovo junaštvo je postalo poznato čak i van granica njegove zemlje, posebno u sjevernoj Albaniji, i davalo mu je veliki prestiž u čitavoj naciji i bio je štit poštenja posebno priznat od strane muškaraca, žena i djece. Gerilski rat vođen protiv uzurpatora, kada je poklano i spaljeno njegovo mjesto, dostigao je nevjerovatne razmjere: Srbi su osjećali veliki strah od njega, u Albaniji je njegova slava bila toliko velika da se vjerovalo da ga ne može pogoditi nijedan metak i pričaju se mnoge nevjerovatne anegdote na njegov račun. Tako ide priča o Garibaldiju Crne Gore.
[2] Ispod teksta je u originalu fotografija članova ekspedicije “Crnogorski Sapri” - na kojoj se nalazi 19 ljudi i na kojoj centralno mjesto zauzima Savo Raspopović, kako sjedi u civilnom odijelu u sredini među ostalim članovima ekspedicije. - Prim. N.A.
[3] Ispod tog teksta je i fotografija komandira crnogorske vojske i gerilskog, komitskog vojvode Sava Raspopovića sa njegovim svojeručnim potpisom (autografom) na njoj, a u tekstu ispod tog fotosa je ispisano »Savo Raspopovic, il Garibaldi del Montenegro« (SavoRaspopović, Garibaldi Crne Gore)-Prim. N.A.
[4]O doktoru Vukašinu Markoviću sam dao biografiju u časopisu “Naš Jadran” VII.IV,74-75, Kroz pustu Crnu Goru”: epska priča o hajduku, doktoru Vukašinu Markoviću. Ovaj legendarni sin velike porodice iz Pipera, iz univerzitetskih učionica je prešao u planine da postane hajduk što se činilo skoro natprirodnim.
Vlada u Beogradu je ucijenila njegovu glavu u iznosu od stotinu hiljada dinara. On je,vedrog duha, pripadao onoj grupi crnogoraca koji ne traži ništa Bogu sem smrti na polju dok služi svojoj zemlji.
Marković je u Rusiji završio studije medicine, veterine i agronomije, ali za svoje revolucionarne ideje, jasno demonstrirane 1905. god., režim ga je osudio na izgnanstvo u Sibir, kada je pomilovan. Tokom balkanskog rata bio je na čelu misije ruskog Crvenog krsta u Srbiji. Učestvovao je i u Prvom svjetskom ratu kao ljekar na frontu. Usled revolucije 1917. god. bio je imenovan za profesora na moskovskom univerzitetu, gdje je nastavio da se bori za slovensku ideju, postajući ruski podanik, ali nikad ne vidjevši, pred svojim očima da se Crna Gora muči i da je njegovo malo rodno mjesto uništeno. 1921. god. je napustio Rusiju zbog Crne Gore, prevazilazeći,na putu kroz Jugoslaviju, nečuvene teškoće svake vrste, sve dok njegovo imenije zagospodarilo i postao je poznat kao“kralj planine” vodeći rat sve do 1926. god. kada je uspio da se vrati u Rusiju.
[5] Baldaći ovđe griješi, jer nije poznato u istoriografiji da je Milovan Džaković turskog porijekla. Na što je Baldaći mislio kad je ovo napisao nije nam poznato. U svakom slučaju ova njegova tvrdna je netačna. Milovan Džaković, (sin vojvode Tripka Džakovića, ustaničkog i zaslužnog borca za slobodu), rođen je u selu Brajkovača, Šavnik 1864, a umro je na Cetinju 1942. Bio je inspektor ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine SHS (1921-1922), a od 23. marta 1922. do 15. juna 1927. godine bio je veliki župan Zetske oblasti KSHS, kada je u Cnoj Gori vladao velikosrpski bijeli teror. Pripao je Narodnoj radikalnoj stranci Nikole Pašića, a bio je na vlasti i u kad je predsjednik vlade KSHS 1924-1925. bio Ljubomir Davidović, predsjednik Demokratske stranke.
Baldaći koristi prezime Branković kao sinonim za izdaju, u skladu sa romantičarsko-epskim i poetsko-istoriografskim tretiranjem Vuka Brankovića, kao navodnog izdajnika u Kosovskom boju 1389. Međutim, naučna istoriografija utvrdila je da Vuk Branković nije bio to što mu je pripisivala epska poezija i nenaučna istoriografija.
Milovan Džaković (Brajkovača, Šavnik, 1. IX 1864 - Cetinje, 1942), sin ustaničkog vođe iz 1875. i crnogorskog vojvode Tripka Džakovića (Šaranci, Žabljak 1898-Prenćani, Pljevlja, 6. XI 1875). Milovan Džaković je, pored ostalog, bio inspektor Ministarstva unutrašnjih djela KSHS 1921, a potom veliki župan Zetske oblasti (22. III 1922-15. VI 1927). Predvodio je surovim mjerama uništavanje crnogorskog ustaničkog i komitskog pokreta, pogotovo u period (1922-1925). Vidi više o Milovanu Džakoviću: “Istorijski leksikon Crne Gore”, knjiga 3, Podgorica, 2006, str. 597, i Dr Danilo Radojević, “CXIV godina I ličnosti”, Podgorica, 2011. str. 53-54. Prim. Priređivača.
[6] Treba Miloš Kovačević-Prim. Priređivača.
[7] U pitanju je greška: Ne radi se o Andriji i Milošu Stijoviću, već o Andriji i Milošu Pejoviću. Međutim, tada nije ubijeni Majo Vujović. Ubijeni su u Šćepan dolu 28. XII 1923. godine: Savo Ristov Raspopović, Milutin- Mujo Bašović, Petar Tomašev Zvicer, Andrija Lazarev Pejović, Golub Andrijin Vujović, Jovo Savov Krivokapić, Miloš Kovačević, Radovan Jovanov Bigović, Golub Jovanov Bigović, Krsto-Kićun Popović i Stevo Ivov Božović. Moguće da je tada poginulo 12 a ne 11 komita, jer pojedini istorijski izvoru kazuju da je tada poginuo i Ilija Đukić. -Prim. N.A.
[8] U pitanju je greška, Marko Drašković, jatak komita, je rođak komandira Đura Draškovića, a ne otac. Otac komandira Đura Draškovića (koji je poginuo u Božićnom ustanku 6. januara 1919. g. na Cetinju) zvao se Risto-Prim. Prim. N. A.
[9] Ispod teksta je fotografija ubijenih crnogorskih komita Sava Raspopovića, Muja Bašovića, Petra Zvicera i još osmorice njihovih drugova. Oni su prikazani na fotografiji kako leže mrtvi, jedan pored drugoga, na snijegu u blizini crkve »Svetog Vasilija Ostroškog« u Nikšiću, a iznad kojih stoje brojni srpski vojnici i žandarmi koji javno poziraju »dičeći se« s time što su ih likvidirali 28. decembra 1923. godine u Šćepan dolu, u Rubežima kod Nikšića. Ispod slike piše u prijevodu sa italijanskog “Uspostavljanje mira u Crnoj Gori“ - Prim. N.A.
[10] Na osnovu raspoloživih istorijskih izvora o tom događaju, cifra mrtvih koju pominje Baldaći je pretjerana-Prim. N.A.
[11] S italijanskog prevela dr Deja Piletić.
