Sudbina nekad zna baš okrutno da se poigra s insanom. Kad je potonji put vojvoda Mandić jednom američkom predśedniku čestitao pobjedu, sve je po Vojvodu krenulo kako ne treba.
Elem, novembra 2004. godine, nakon što je Džordž Buš Mlađi reizabran za predśednika SAD, Vojvoda mu je uputio egzaltiranu čestitku, ističući ulogu svog naroda u svjetskoj revoluciji:
"Brojna srpska dijaspora u Klivlendu i drugim djelovima Ohaja koja je bila ključna država na proteklim izborima dala je odlučujući doprinos pobjedi predsjednika Džordža Buša i senatora Džordža Vojnovića." Potom je i prognozirao što će za Balkan zapravo značiti pobjeda Buša Mlađeg: "Šansa sada da Crna Gora i Kosovo i Metohija budu otcijepljeni od Srbije više ne postoji."
Samo godinu i po dana nakon Mandićeve čestitke Crna Gora je postala nezavisna a njezinu nezavisnost među prvima su priznale Sjedinjenje Američke Države. Potom je nezavisnost proglasilo i Kosovo, a administracija Džordža Buša Mlađeg opet je među prvima priznala kosovsku nezavisnost.
35Naučen da je istorija majka života, nakon svega ne mogu a da ne zebem za najnovije nade Andrije Mandića sročene ovih dana dok je usklikivao s ljubavlju novom američkom predśedniku Donaldu Trampu i njegovim tlapnjama o polu i rodu.
E sad, možete misliti što bi se sve moglo desiti s Vojvodinim nadama nakon onog iskustva s Džordžom Bušem Mlađim.
No dok s nestrpljenjem iščekujemo da se Vojvodine prognoze opet slavno strmoglave, možda nije zgoreg primijetiti da je pristankom da bude izabran za predśednika Skupštine Crne Gore Vojvoda zapravo priznao Kosovo, ali i preuzeo na sebe obavezu da kao predśedavajući zakonodavnoga doma poštuje i brani zakone Crne Gore koji ne robuju njegovim zabludama po pitanju roda.
Tako vam je to s Vojvodom. Ili kako bi rekao Marks (ali Gručo): "To su moji principi i ako ti se ne sviđaju… pa, imam druge."
