U Crnoj Gori postoji određeni procenat ljudi koji nisu toliko zainteresovani za politiku. Taj procenat nije mali, već dovoljan da ''prelomi'' formiranje vlasti na državnom i lokalnim nivoima. Gro tih ljudi čine oni kojima nacionalne i identitetske teme ne predstavljaju bitan faktor u životu ili političkom opredjeljenju.
Kao Crnogorcu, teško mi je bilo da shvatim i svarim da postoje Crnogorci koji su 2020. glasali za Uru, a ne neku od partija koje su podržavale prvobitni Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Smatrao sam da se radi o istorijskom trenutku zabijanja posljednjeg eksera u sanduk velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori i zatiranja potonjeg ostatka takozvane Podgoričke skupštine.
Povratak crnogorskih svetinja državi Crnoj Gori kojoj su vazda i jedino i pripadale značio je konačno konsolidovanje crnogorske države i njenog identiteta i vraćanje na kolosijek sa kojeg je ona skrenuta 1918. godine.
Međutim, dobar dio Crnogoraca bio je zaslijepljen patološkom mržnjom prema Đukanoviću i DPS-u i nisu željeli ni da čuju. Većina takvih glasala je za Uru, a dobar dio i za Demokrate. Danas se ti ljudi kaju, glasaju iste ili PES ili, što je najgore, apstiniraju. Kako gođ, činjenica je da par desetina hiljada glasača, svake izbore ''luta''.
NVO, Vijesti, razni analitičari, bivši DPS-ovci kojima je vazda bilo malo i ostali, uspjeli su tih godina da nametnu narativ da je svaka promjena dobra i da ne može gore od tadašnjeg Đukanovićevog režima. Naravno, radilo se o idiotskoj floskuli, koja se na kraju i ispostavila kao upravo takva. Na teži način saznalo se da vazda može gore.
Sada ti isti koji su nas ubjeđivali u idiotske ideje, crnogorstvo izjednačavali sa genocidnom ideologijom, plašili nas nekakvim crnogorskim nacionalizmom, koji su i oni sami hranili dok su od istog imali korist i tako dalje, kukaju i plaču nad nesretnom sudbinom crnogorske države.
Nek im bude, nažalost, nemamo luksuz da im kažemo đe im je mjesto budući da je svaki čovjek bitan, pa kakvo god njegovo prethodno djelovanje bilo.
Svakako, nije mi ni namjera bila da se bavim njima, već onim procentom ljudi koji luta ili koji nikad nije ni izlazio na izbore. Studentski protesti koji su konačno počeli u državi uspjeli su da motivišu upravo takve. Ljude nezadovoljne, isprepadane i bijesne zbog pogrešnog ubjeđenja da je svaka promjena bolja. Aktivirali su se ljudi koji nikad nisu nisu bili politički angažovani i protesti su od samog početka veliki uspjeh.
U posljednje četiri godine najglasniji smo bili mi, Crnogorci, kojima je očuvanje identiteta veoma bitno i primarni cilj i zadatak. Svi protesti do sada su bili organizovani iz tog razloga, prevashodno zbog katastrofalnog položaja Crnogoraca u vlastitoj državi. Crnogoraca koji su izloženi progonu, maltretiranju, linču, a da im može bit, biše nas i ubijali na ulicama.
Ovi protesti su drugačiji. Koliko gođ meni bila primarna pitanja crnogorskog identiteta, mislim da studentske proteste ne treba direktno skretati isključivo u tom pravcu. Bitnost ovih protesta ne ogleda se samo u borbi protiv velikosrpskog nacionalizma, već u borbi protiv nakaradne i nesposobne vlasti. Fokus ne smije biti na isključivom buđenju Crnogoraca kojima je crnogorstvo prebitno, nego i onih koji na identitet ne gledaju kao nešto veoma bitno u njihovom životu. Takvih nije malo, nažalost, ali se isto i pitaju i glas im isto vrijedi.
Upravo iz ovog razloga, vlast želi svim silama da proteste predstavi kao uskocrnogorsku priču, povezanu sa izmišljenim ''crnogorskim nacionalizmom'', kao radikalni ispad i antisrpsku politiku koja se ne može poistovijetiti sa protestima u, recimo, Srbiji.
Vlast zna da kreiranje trećeg puta predstavlja najveću opasnost za njihovu poziciju. Njih je strah od pojave novih ljudi, koji nisu kompromitovani i koji mogu mobilisati sloj društva koji je otišao u apstinenciju ili nikad nije glasao. Ne zaboravimo da na prošlih nekoliko izbora najviše apstinenata čine upravo Crnogorci. Ovo je način da ih probudimo.
Zbog toga pružimo punu podršku organizatorima studentskih protesta, omasovimo ih, ali pazimo da im na nijedan način ne odmognemo i ne zasmetamo njihovim idejama. Oni najbolje znaju kako raditi stvari, na njihov način. Osim što protesti moraju biti redovniji, to je moja jedina sugestija.
Pa, da ih obalimo, vakat je više. Što bi veliki Rade Rapido rekao: Frka im je, pobro.