Posjeta evropske komesarke za proširenje Marte Kos izazvala je oprečne reakcije. Nesporna je činjenica da je gospođa Kos više nego prijateljski nastrojena prema Crnoj Gori. Nesporna je i njena bezrezervna podrška skorom učlanjenju naše zemlje u EU. No, iako je naklonjenost komesarke nemjerljivo značajna za dalji napredak Crne Gore na EU putu, sve navedeno ipak nije dovoljno, ako vlast nije istinski utemeljena na proevropskim idejama. A ova i ovakva vlast to bez sumnje nije.
Vladajućoj garnituri evropske integracije samo su svojevrstan izgovor za sprovođenje destruktivnih i antidržavnih politika. Sjetimo se obećanja o zatvaranju deset pregovaračkih poglavlja. Obećana brojka do kraja godine znatno je umanjena, na samo četiri poglavlja. Na kraju, nijesmo zatvorili ni četiri, već tri, zbog kontinuiranog i svjesnog narušavanja odnosa sa Hrvatskom.
Pritom, sve što je urađeno na planu napretka, isključiva je posljedica aktuelnog geopolitičkog momenta i zamaha procesa proširenja, odnosno neophodnosti jačanja njegove dinamike, što je snažno zagovarano unutar same EU. I IBAR i zatvaranje poglavlja više su produkt političke volje Brisela, negoli ovdašnje vlasti.
U prilog navedenoj tezi govori to što je vlast, u oba slučaja, samo dan ili dva nakon briselskih pohvala anulirala pozitivne efekte proevropskih postignuća. Pokazalo se, u nekoliko navrata, da je fiktivna posvećenost EU integracijama samo neka vrsta političkog žetona kojim se kupuje svaki dan ostanka na vlasti, dok se zakulisnim djelovanjem radi na ostvarenju sasvim drugačijih i evropskim tekovinama suprotstavljenih nakana vladajuće većine.
Poruka koju je komesarka Kos saopštila na početku pressa sa premijerom – da će proces biti zasnovan na zaslugama, gotovo da nije imala odjeka. Mnogo glasnije odjeknuo je njen govor u Skupštini, obojen pohvalnim tonovima upućenim vlasti, a kritičkim prema opoziciji.
Premda je tačno da je crnogorska opozicija veoma često povlačila poteze koje sportskim rječnikom možemo nazvati autogolovima, nesporno je konstruktivna saradnja sa Vladom i Parlamentom kad je riječ o integracionom procesu.
Glasalo se za IBAR zakone, iako su sklepani na brzinu i uglavnom usvojeni bez javnih rasprava, suprotno demokratskim postulatima. Da je opozicija imala namjeru da blokira evropski put, poslanici ne bi glasali za IBAR zakone, čak i sa opravdanim razlogom.
Govor komesarke Kos u Parlamentu podsjetio nas je na stare zablude, koje smo često slušali prilikom posjeta evropskih zvaničnika. Izostanak ozbiljne i sveobuhvatne procjene alarmantne društvene i političke situacije u Crnoj Gori, veoma je štetan i potencijalno opasan po dalji strateški kurs zemlje.
Da li je ponovo posrijedi manirska kratkovidost ili se i gospođa Kos iz nekog drugog razloga libila da uputi jasna i nedvosmislena upozorenja predsjedniku, premijeru i poslanicima većine, ostaje nejasno. Ipak, izvjesno je da bi višak tolerancije prema onima koji evropskim plaštom prekrivaju dobro poznatu ekstremističku platformu, mogao skupo koštati Crnu Goru.
Spajić, politikant bez stava i uvjerenja, koji igra po tuđim notama možda još ima zeru kapaciteta da prevari zapadne partnere. A ako je ista situacija i sa Andrijom Mandićem, onda je slika prijatelja i neprijatelja potpuno naopačke izokrenuta.
Mandić makar nije nova politička figura, niti mlada i perspektivna nada crnogorske političke scene. Od dubrovačkog ratišta, preko pozivanja na otkopavanje oružja, Spajićev mirotvorac čekao je da Crnu Goru povede različitim putevima do istih ciljeva.
A jedan od tih ciljeva je bilo upravo suspendovanje Ustava, kako bi se najviši pravni akt, a zatim i drugi zakonski propisi prilagodili ideološkim porivima Mandića i njegovih pulena. Ako gaženje Ustava nije razlog za reakciju opozicije, onda bitisanje opozicionara u Parlamentu ne bi imalo svrhu.
Lijepo zvuče poruke gospođe Kos o jedinstvu, ali ostaje žal što nijesmo čuli ko je kočničar u postizanju političkog dogovora i izlasku iz nametnute ustavne krize. Ohrabrujući i metaforični diskurs gospođe Kos poslužio je kao pogonsko gorivo vladajućim partijama za politikantske obračune sa opozicijom.
A samo dan ranije, na sjednici Evropskog parlamenta, poslanik Tomislav Sokol i poslanica Sunčica Glavak besprekorno su detektovali hegemonističke prijetnje i antizapadna stremljenja kojima je izložena Crna Gora. Ovakvi stavovi ne dotiču vlast, jer se drže za strogo diplomatski jezik predstavnika Evropske komisije, koji im u složenoj društveno-političkoj situaciji služi kao slamka spasa.
A zašto Evropska komisija i dalje pribjegava dvostrukim aršinima, umjesto sagledavanja realnog stanja u zemlji, pravo je pitanje.
Kao iz topa, krenulo se sa oponiranjem opozicionim stavovima, sve do horskog i orkestriranog proglašavanja opozicije antievropskom. Najviše se potrudio Filip Ivanović, bivši ministar vanjskih poslova i sadašnji potpredsjednik Vlade sa nejasnim nadležnostima.
Drznuo se Ivanović da natipka saopštenje koje obiluje gomilom neistina i opštih mjesta. Premda Ivanović ima znatno kraći politički staž od crnogorskog Dalaj Lame, njegovi rani radovi mogu biti od koristi za razumijevanje ideološkog miljea iz kojeg je politički ponikao.
Podsjećanja radi, nekadašnji istaknuti kolumnista Vijesti, svojevremeno je iznio stav da pristupanje NATO alijansi nije ni vojni, ni ekonomski, ni moralni interes Crne Gore, niti odraz njenog istorijskog ili budućeg identiteta, te da potencijalni nedostatak kreativnosti i autoriteta u spoljnoj politici nije razlog da se ti nedostaci nadomještaju sterilnošću i pragmatizmom.
Ustvrdio je tada i kako ideja da NATO donosi mir, može biti prihvatljiva samo onima koji su spremni da opravdaju čak i nesrećnu floskulu rat za mir. Ivanović, koji je neumorno nabrajao besmislene anti NATO argumente, nekim čudom, ulaskom u Vladu, doživio je prozapadni preobražaj, taman onakav kakav su doživjeli i Andrija Mandić i Milan Knežević.
Nema tog kostima koji anti NATO propagandiste i one koji su palili NATO zastave može udesiti tako da makar zaliče na prozapadne političare. Ivanović je, dakle, najmanje pozvan da se u ime vladajuće većine izvinjava komesarki Kos, zbog navodnog nepoštovanja iskazanog prema njoj od strane opozicije, jer je upravo u vrijeme njegovog ministrovanja započet proces zaoštravanja odnosa sa Hrvatskom. Postali smo i regionalni kolekcionari protestnih nota, od kojih je jednu, onu iz Sarajeva, dobijenu Mandićevom zaslugom, ministar nevješto pokušao da sakrije, obrukavši time već dovoljno obrukanu državu, čiji je i regionalni i međunarodni kredibilitet gotovo dokrajčen baš tokom njegovog mandata.
Istini za volju, krivica postreferendumske vlasti za stagnaciju na evropskom putu je neupitna i izvjesno je da su nekih krupnih grešaka postali svjesni tek kad su izgubili vlast 2020. To, s druge strane, ne znači da je cjelokupan proces zasluga posttridesetoavgustovske elite. Naprotiv.
Da bi se poglavlja mogla zatvarati trebalo ih je otvoriti, iako je na drugim poljima sistem funkcionisao kao prilično hermetična cjelina. Prema Ivanovićevoj računici, sadašnja opozicija imala je trideset godina da uvede Crnu Goru u EU. Nekada otvoreni, a danas prikriveni putinofil, namjerno je previdio činjenicu da je Crna Gora do 2006. bila jedna od dvije savezničke republike, bez suvereniteta i prava na samostalno odlučivanje, te da je proces pristupanja započet 2010, a pregovori sa EU zvanično otvoreni 2012.
Iznenađuje Ivanovićevo zanemarivanje istorijskog perioda do 1997, prije raspada jedinstvenog DPS-a, nakon čega je uslijedio postepeni spoljnopolitički zaokret, do konačne obnove nezavisnosti. Druga struja, formirala je SNP, a Ivanović i njegove brojne kolege i koleginice iz Demokrata i PES-a, politički su đaci upravo SNP škole.
Predsjednik države čak je javno i ponosno priznao da se faktički deklariše kao politički sin Momira Bulatovića. Terminološke začkoljice poput krešenda i lajt motiva, više liče na lekcije iz muzičkog vaspitanja, dok su prosta matematička računica i poznavanje istorijskih činjenica na nultom nivou.
Floskula o tridesetogodišnjem režimu i njihovom nasljeđu opšte je mjesto, pa se u tom dnevnopolitičkom opštemjestašenju istorijske okolnosti često zaboravljaju. Umjesto da urade sve ono što DPS i koalicioni partneri nijesu, tridesetoavgustovci su za nepunih pet godina od lošeg, zatvorenog i često nefunkcionalnog sistema, napravili sistem čije su odlike potpuna nefunkcionalnost i ugašene gotovo sve institucije.
A što se izmišljenog ustavnog puča tiče, neka Ivanović malo pogleda političku teoriju, definiciju će lako naći. I šta je ustavni puč i da je bojkot legitiman kad se brani ustavni poredak zemlje.
Prijedlog da Venecijanska komisija posreduje u rješavanju ustavne krize, imao bi smisla, ukoliko bi većina poštovala preporuke komisije. Usvajanje neustavnih izmjena Zakona o predsjedniku ilustrativan je primjer pravne akrobacije nauštrb mišljenja Venecijanske komisije. Kao što su zgazili Ustav, zgazili bi i nove preporuke, na istovjetan način. A valja podsjetiti i na izjavu mladog Vasilija Čarapića, koji je, pravdajući izmjene Zakona o RTCG skrojene u kabinetu Borisa Raonića, grubo zloupotrijebio Savjet Evrope, pozvavši se na mišljenje neimenovanog eksperta, čije ime nijesmo i nećemo saznati, zato što i ne postoji.
Vlast koja ne poštuje državu i njen pravni poredak, negira crnogorski identitet, ne uvažava državne simbole, dok njen veliki dio državne praznike smatra nevažnim, ne može biti proevropska. Vlast koja targetira, podmeće i beskrupulozno prijeti studentima, civilnom sektoru, medijima, građanima, ne može zemlju uvesti u EU.
Vlast kojoj su fotelje važnije od ljudskih života, a na zahtjeve građanki i građana koji se bore za pravdu, odgovornost, empatiju i solidarnost, odgovara ćutnjom, Spajićevim pokušajem da u tipično hazarderskom maniru namami i utiša studente i studentkinje, ili Krapovićevom otužnom porukom „samo vi tandarajte“, umjesto stabilizacije društvenih i političkih prilika produbljuje nezadovoljstvo i nepovjerenje građanki i građana. Zato su ulice sve punije.
A upravo bi studentski protesti trebali biti najvažnija lekcija – ključ je u vrijednosnom saglasju i okupu oko ideja, umjesto pukog insistiranja na političkim stavovima koji nas guraju u sve dublju polarizaciju i ideološki kreirane vjerske i nacionalne torove. Upravo to čini aktuelna vlast, jedni vođeni ideološkim, a drugi foteljaškim nagonima. Suština je ista.
Od ulaska u EU, važnije je kakva će Crna Gora kao država biti u datom trenutku. Država okrnjenih institucija i ukinutog suvereniteta koji je već dobrano poljuljan, nije garant prosperitetne budućnosti.
Država u kojoj vlast legitimiše sve oblike nasilja, od samovolje i anarhije, pravnog, pa čak i fizičkog nasilja, poklanja crkvi druge države kulturno i istorijsko nasljeđe, od takozvanog Temeljnog ugovora, sve do najnovije istorijske krađe štamparstva Crnojevića, te pokušaja privatizacije grobalja, ne može biti ni građanska, ni sekularna, ni antifašistička. Država u kojoj sistem kolektivne bezbjednosti nazaduje, proizvodeći opštu nesigurnost, nije ni nalik evropskim sistemima.
Premda nam je pomoć EU potrebna više nego ikad, to nije moguće bez realne slike i oštrih, ali ljekovitih kritika.
Od tajminga i administrativno-birokratskih štrikova, važnija je društvena i međunacionalna kohezija, a presudno značajan je vrijednosni konsenzus kojem, predvođeni neodgovornim politikantima, nijesmo ni blizu. Dok oni guraju vodu na svoju vodenicu, crepeći navodni legitimitet iz evropskih zabluda, društveno-političkoj krizi ne nazire se kraj.