U jednom od davnošnjih tekstova napisah da su brutalne prijetnje upućene novinarkama, intelektualkama, aktivistkinjama, tek vrh ledenog brijega i ozbiljan alarm za institucije sistema. No, opšte je poznato da se crvena lampica upali tek kad se prijetnje obistine i pretvore u mnogo radikalnije oblike nasilja.
Progon neistomišljenika kadrih da javno promišljaju i govore o društveno-političkim anomalijama nažalost je konstanta i dio mračne realnosti u kojoj smo svi pozicionirani kao mete gotovo identičnih struktura, oličenih u političkim i biznis moćnicima.
12Upravo je to povod za bezumni napad na Anu Raičković, ženu, novinarku, borkinju za istinu, koja je, časno braneći pravo na slobodu izražavanja, lični i profesionalni integritet, odbila da radi po nečijem diktatu.
Štiteći javni interes, pisala je i govorila ono što bi, privilegovani moćnici, po difoltu prilagodljivi svakoj vlasti, po svaku cijenu željeli da sakriju od javnosti. Sa stanovišta nasilnika, Anin je to neoprostivi grijeh. Mozgovima ispranim transakcionim razmišljanjem, nedokučiva je činjenica da postoje pojedinci koji profesionalni ugled ne stiču zahvaljujući kupljenim privilegijama i preletačko-prijateljskim vezama.
Nakon vijesti o napadu na Anu – bolan muk. A zatim, toliko puta postavljeno pitanje – u kakvom to društvu živimo.
Čitajući detalje ovom gnusnom, primitivnom i anticivilizacijskom činu, odgovor se sam nameće.
Živimo u društvu ogrezlom u samoljublju povlašćenih, koji takav status uživaju zahvaljujući toksičnom sistemu, u kojem faktički ne važe ni moralni, a kamoli sveobuhvatniji vrijednosni kodeksi. Upravo je takav sistem plodno tlo za dominaciju anticivilizacijskih obrazaca ponašanja. Za samožive egoiste ne postoje čak ni sistemska pravila. Oni su iznad države, Ustava i zakona.
Napad na Anu mračno je i duboko porazno ogledalo društvenog ambijenta u kojem živimo, nepovoljnog za život i rad, kreiranog sve intenzivnijim pritiscima, atmosferom straha i neizvjesnosti. Najprije, bolan podsjetnik na inferioran položaj žene i patrijarhalna pravila zasnovana na muškoj supremaciji, kojih se, bez promjene svijesti nećemo odreći. Najbrutalniji je ovo udar na slobodnu riječ i kritičku misao.
Grupa osionih, bahatih muškaraca bezumni pir započinje prozivkama, najogavnijim uvredama, opasnim prijetnjama. Bestidno i kukavički, jer nasilnici drugačije ne umiju. Umjesto reagovanja, iole argumentovanog demantija na eventualne navode zbog kojih se vođa Bećirović eventualno osjetio prozvanim, nasilnici biraju lični obračun.
Okidač za eksploziju junaštva na baterije bila je Anina gorostasna stamenost i hrabrost. Nije ustukla i ponizno spustila pogled, već je ostala stamena i pristojna, kako joj i priliči. Tada nepristojni primitivci, kukavički, kako jedino i umiju, fizički nasrću na jednu ženu, a zatim i na njena dva člana porodice, među kojima je i njen sin, koji je samo želio da odbrani majku.
Huliganski, pred svjedocima, osokoljeni ličnim doživljajem samobitnosti i uvjereni da niko neće ni prstom mrdnuti u namjeri da im se suprotstavi. Bećirović i njegova nečojska pratnja promijenili su metode zastrašivanja. Umjesto manirskog blaćenja putem portala čiji je isti suvlasnik, ućutkavanje pesnicama, davljenjem, lomljenjem automobila...
Pretanka je linija između verbalnog i fizičkog nasilja. Ovoga puta nije bilo kamera, a da jedan od junačina nije uzviknuo da su, ipak, prećerali, ponukan strahom da od pravde neće pobjeći, bolno je i pomisliti na to šta bi se moglo dogoditi.
Napad na Anu posljednja je opomena državi i njenim institucijama, ako ih ima. Pohvalne reakcije probuđena su nada da institucije ipak postoje i da će se s oštrih osuda preći na konkretna djela.
Institucionalna zaštita žena, vidljivih i nevidljivih, koje su svakodnevno predmet muške torture u porodičnom, poslovnom i sveopštem okruženju, mora biti prioritet. Svaka prijava nasilja poziv je na uzbunu.
Nadajmo se i da će vlast shvatiti da je široko rasprostranjena praksa targetiranja medijskih radnika, intelektualaca, civilnih i građanskih aktivista direktan podstrek na progon i nasilje prema kritičarima vladajuće garniture.
Svakodnevno se busamo u prsa pričom o demokratskom napretku, dok ljudskost gutaju sujeta i egoizam. Puna su nam usta vladavine prava i izgradnje pravne države, a odavno smo dobrano zagazili na opasan put vrijednosnog i sistemskog posrnuća.
Promjena duboko ukorijenjenih obrazaca ponašanja počinje s institucionalnog nivoa. Bez poštovanja osnovnih ljudskih prava, nema ni uspostavljanja demokratskih i evropskih standarda. Uvažavanje ličnog dostojanstva, pluralizma mišljenja, slobode izražavanja, temelji su demokratskog društva. Svaka vlast koja eksplicitno ili implicitno toleriše progone i nasilje uzrokovane nepoštovanjem različitosti ili netrpeljivošću prema kritičkim glasovima po definiciji je autokratska.
Reagovanje međunarodne zajednice budi nadu da je došao kraj pasivnom posmatranju antidemokratskih procesa.
Napad na Anu ne smije ostati tek puka vijest, prekrivena talogom dnevne politike. Fizička bol prođe, ali emocionalne traume ostaju. Upaljene su sve lampice. Odlučna reakcija i proaktivnije institucionalno djelovanje dužnost je svih aktera vlasti, a solidarnost ljudska i moralna obaveza svih društvenih činilaca. Država je na ispitu. Mi, slobodomisleći i građanski orijentisani pojedinci, ujedinjeni u podršci Ani nastavljamo svoju misiju, jer slobodna riječ nema cijenu.
Oni koji su umislili da imaju monopol nad kritičkim glasovima, grdno su se prevarili. Ne mogu nas i neće ućutkati. Ne može im i neće biti. Pisaćemo i govoriti sve glasnije, dok Crnu Goru ne vratimo na pravi put – slobodne države, čvrsto zagledane u demokratske ideale, okrenute povratku čojskim i civilizacijskim vrijednostima, nasuprot nesojluku, nekulturi i primitivizmu.
