
Protest u Beogradu, jedan od najmasovnijih u istoriji izgledao je veličanstveno. Odjekivala je sloboda. Posmatrano sa strane, djelovalo je kao da se upravo u Beogradu rješava sudbina čitavog regiona.
Ovakav zaključak nije slučajan ako imamo u vidu pretenzije Aleksandra Vučića da nakon destabilizacije, projektovane zemlje takoreći prinudno smjesti pod okrilje velike Srbije. Zapad je predugo pasivno posmatrao njegove egomanijakalne želje. Arhitekte i forma projekta su promijenjeni, ali pozadina ostaje ista – razoriti region i predati ga u ruke autokrati čija glad iznova raste što je moć koju posjeduje veća.
Taman kad je pomislio da ima region pod nogama, pad nadstrešnice u Novom Sadu osvijestio je Srbiju. Korupcionaško-nasilnička matrica vladanja napokon je razotkrivena. Tako su se Vučić i njegovi BIA novovremeni ideolozi regionalnih sukoba suočili sa nezaustavljivim izlivom nezadovoljstva, ljekovitog ne samo po Srbiju, već i po region, unutar sopstvenog dvorišta.
Pisac bestselera o obojenoj revoluciji živi najgore dane svoje diktatorske vladavine. Panika prelazi u paranoju. I nije iznenađenje što je vođi regionalne proruske agenture obojena revolucija poslužila kao glavni kontraargument za nacionalno zastrašivanje. Tako to biva kad se čitaju samo rusko-kineske knjižice.
Strah od pošasti kojima su uglavnom razvlašćivani proruski postsovjetski i kineski autoritarni režimi postaje svakodnevica. Ni crkvene razmirice ne idu mu na ruku.
Kada paranoja nadvlada razum, tada frustrirajuće posezanje za različitim oblicima nasilja nije odraz demonstracije moći, već klasične nemoći. Do juče apsolutni vladar koji zemlju drži u sveopštoj psihozi, danas polako ali sigurno gubi tlo, jer je cjelokupna socijalna dinamika protesta izvan njegove kontrole. Koncentracija moći se topi, a medijski nametnute šarene laže postaju gotovo beznačajne.
Ili ćemo iskoristiti momentum i otrgnuti se malignim prijetnjama ili nas neodlučni premijer, prepuštanjem funkcije Mandiću, uvodi u period dublje neizvjesnosti
Osjetili smo dašak početka regionalnog proljeća. Ipak, valja znati da proces razvlašćivanja bilo kojeg diktatora, pa tako i Vučića, neće ići glatko, niti će se odvijati brzo. U zemlji zarobljenoj u unutrašnjim turbulencijama, sa opozicijom čiji je dobar dio Vučićeva ideološka kopija, teško je očekivati neku dugoročnu strategiju za brzopoteznu demokratsku tranziciju vlasti i potpuno resetovanje sistema.
Ipak, kad diktator izgubi kontrolu nad građanskim buntom, a Ćacilend postane jedino sredstvo za dokazivanje njegovog političkog legitimiteta, to je jasan početak kraja. A taj kraj neće biti lak. Vučić je toga svjestan. Zbog toga je postrojio presuđene ratne zločince i pripadnike zloglasnih Miloševićevih jedinica za specijalne operacije.
Nakaradni projekat srpskog sveta je na izdisaju, a strategija rat za mir 2.0 u novim geopolitičkim okolnostima, čini se, ne djeluje efektivno.
I zaista, nije danas lako biti u koži Vučićevih sljedbenika, đe god se nalazili, jer su njihovi „vrući snovi“ raspršeni. Dodik i kriminalna družina oko njega imaju samo dva izlaza – bjekstvo ili zatvor. Situacija za vožda nije mnogo povoljnija ni u Crnoj Gori. Fiktivni regionalni mirotvorac, a stvarni podstrekač krvomutnje Andrija Mandić, zajedno sa Milanom Kneževićem, sve više gubi kompas.
Ideja o putinizaciji regiona, po modelu orbanizacije Evrope, koji protestima u Budimpešti doživljava fijasko, postala je faktički neostvariva. No, teško je predvidjeti kakav je plan autokrate i njegovih vjernih sluga. Naše nade da će region prodisati mogu prekinuti novi manevri. Iako je manevarski prostor sužen i jedva se nazire, ratni drugovi neće se predati do posljednjeg potrošenog aduta.
Vučić, reklo bi se, i dalje vjeruje da prije svog potonuća za sobom može povući i zemlje koje su predmet sna o velikosrpskoj imperiji. Premda djeluje kako Dodika, koji se igra vatrom, vožd zarad sopstvenog regionalnog i zapadnog imidža ispod radara baca niz vodu.
Elem, Orbanova sudbina je neizvjesna, te je Putinov zagrljaj i oprost zbog neispunjene rusko-srpske misije jedino čemu se mogu nadati. Do Vučićevog kraja i sve dok njegovi agenti haraju regionom cilj ostaje nepromijenjen - po svaku cijenu zaustaviti članstvo Crne Gore u EU prije Srbije.
U tom kontekstu treba posmatrati i privođenje poslanika DPS-a Ivana Vukovića od strane BIA, univerzitetskog profesora, i što je najvažnije, predsjednika skupštinskog Odbora za evropske integracije. U znanju i odlučnosti leži najveća opasnost za svakog diktatora. Kriminalizacija neistomišljenika, koji se protive imperijalističkim težnjama tipičan je radikalski obrazac ponašanja. Šešelj kao pravi učitelj sa režimske televizije zapovijednički je uskliknuo, a vožd, učenik koji je učitelja odavno prevazišao, ekspresno je izvršio naređenje.
Iako su premijer Spajić i očito stvarni šef diplomatije obmanjivali javnost tvitovima o promptnoj reakciji i izuzetnoj saradnji, jedino je Vučić promptno odreagovao, alarmirajući bezbjednosno informativnu agenciju, bez pravnog osnova, jer u svima koji su proevropski podržavaoci studentskog aktivizma vidi smrtne neprijatelje. Formalni ministar Ibrahimović oglasio se u večernjim časovima, kada smo već o svemu bili obaviješteni.
Valja ispraviti tezu neznavenog Vasilija Čarapića. Ne igra se partija ping ponga između Đukanovića i Vučića, već između Spajića, Mandića i naposljetku Vučića. Karakterizacija Vukovićeve poruke studentima kao miješanja u unutrašnju politiku Srbije i stavljanje u istu ravan sa agenturnim postupanjem Milana Kneževića, klasični je čin poltronstva i dodvoravanja velikosrpskim vođama ispod radara, a pred sastanak sa ambasadorom Satlerom.
Ni riječi o Mandićevoj ratnohuškačkoj posjeti Dodiku, govoru na zlokobnom Svesrpskom saboru, upućivanju čestitke povodom neustavnog dana RS-a Nenadu Stevandiću, koji tamošnjoj opoziciji prijeti fizičkim obračunom, Crnoj Gori kao Vučićevom opsesivnom poremećaju. A samo veče ranije, Vučić je građane i građanke Srbije, osim obojenom revolucijom, prepadao klanovima iz Crne Gore.
Spajić, jel'te, čuje samo ono što mu u datom trenutku odgovara, kako se slučajno ne bi zamjerio onima koji su ga svojevremeno instalirali kroz apostolsku Vladu.
Nakon sastanka sa Satlerom, karte su se otvorile. Da li je evropski pritisak bio jači čak i od Mandićevog stiska, te da li je Spajić spreman da iznevjeri očekivanja koalicionih partnera, pokazaće period pred nama. Nećemo dugo čekati. Za Crnu Goru i njenu evropsku perspektivu biti ili ne biti pitanje je sad.
Sporazum je ohrabrujući i treba ga pozdraviti, ali istovremeno i upozoriti Spajića da partije ping ponga na koje je PES očito navikao u pregovorima sa EU više nijesu opcija. Tekst sporazuma treba posmatrati sa opreznim optimizmom i realnim skepticizmom. Efektivna i suštinska primjena determinisaće dalji strateški kurs Crne Gore.
Otvaranjem kancelarije Evropskog parlamenta u Tirani, a ne u Podgorici kako je trebalo, svakoj iole ozbiljnoj i makar u primisli demokratskoj vlasti upalio bi se crveni alarm. Albanija je odlučila da napusti rovove suludih regionalnih inicijativa poput Otvorenog Balkana i okrene se suštinskoj dobrobiti svoje zemlje.
U trenutku kada se Evropa suočava sa ozbiljnim izazovima, a zamah politike proširenja slabi, liderska pozicija Crne Gore postaje upitna, jer postoje zemlje čije vlasti razumiju da su smisao procesa praktične i suštinske reforme, a ne tehnički i birokratski štrikovi, neophodni za razbacivanje evropskim novcem.
Izborna reforma, vladavina prava i poštovanje dogovora bez politikanstva - ili politička margina. Izbor je jednostavan za onoga ko umije da bira. Na kripto kockaru je da odluči da li je spreman da prokocka i sopstveni kredibilitet, ako ga u potpunosti nije prodao Andriji Mandiću.
Hoće li prevagnuti vrijednosna orijentacija proevropskih snaga unutar vladajuće većine, ako stvarni zagovornici integracija nijesu u manjini, ili nacišovinistički ultimatumi DF-a, pravo je pitanje, a kritička oštrica javnosti i opozicije mora biti precizno usmjerena ka potpisniku.
Pravljenje balansa ili nastavak utapanja u kleročetnički brlog – rješenje je u Spajićevim rukama. Evropsko, ali i crnogorsko strpljenje je pri kraju. Sve izborne igre kratkog su daha. Izbori prolaze, a iskušenja ostaju. Spajićeva igra bez granica moraće da dobije epilog.
Ili ćemo iskoristiti momentum i otrgnuti se malignim prijetnjama ili nas neodlučni premijer, nastavkom prepuštanja funkcije Mandiću, uvodi u period najdublje neizvjesnosti. Spajićev dil sa DF-om uskoro će biti razobličen - da li će ostati vjeran obećanju o poklanjanju Crne Gore i njenog identiteta kroz etnički inženjering rusko-srpskim agentima, ili, ipak, uz makar zeru demokratske zrelosti neće pokušati da politički nepametno obmane Evropu i time kvislinški zapečati svoju političku sudbinu.
Hoće li Spajić kroz istinsku saradnju sa opozicijom iskoristiti vjerovatno posljednju šansu za ukrcavanje u progresivni evropski voz, ili će nas nastavkom nedemokratskog, antievropskog i antidržavnog služenja onima koji sanjaju da postanu ovovremeni grobari crnogorske državnosti ostaviti da se batrgamo u balkanskom blatu vječitog imperijalizma, međuetničke i međunacionalne polarizacije, pitanje je sad.