Podizanje spomenika Amfilohiju Radoviću očekivan je potez aktuelne vlasti. Ekspresna reakcija ministarke Vujović nakon javnog crkvenog ukora, mogla je iznenaditi samo one kojima i dalje nije jasno da je na vrhu ljestvice donosilaca odluka u sekularnoj nam državi - crkvena strahovlada.
Ispod je paf-paf izvršna vlast (poduprta podobnim pulenima iz manjinskih partija, koji se bjesomučno trude da nam objasne kako oni štite interese svoga naroda, sjedeći u Vladi sa negatorima genocida i zastupnicima islamofobnih stavova) kojom upravlja četnički vojvoda.
Hijerarhija je jasna – crkva je iznad Ustava i zakona, dakle iznad države. Kad crkva diktira pravila slovo zakona ne važi, a mišljenje struke i onih koji se prilikom odlučivanja vode zakonskim propisima posve je nevažno.
SPC koristi izbornu kampanju da krpi rupe u rejtingu. Otud i Joanikijeva podrška ministru Mujoviću. Otud i pretvaranje izbora u utrkivanje u odbrani Rista, umjesto namjeravane odbrane Podgorice, čije su oslobođenje, ako nas sjećanje dobro služi, obznanili nakon proglašenja izborne pobjede 2022.
89Budući da priča o braniteljima Podgorice koji obnašaju vlast ne pije vodu, crkvena dosjetka je povratak oprobanoj strategiji. Zato je spomenik Ristu aktuelizovan dvije sedmice uoči izbora, jer bajkoviti infrastrukturni i populistički mamci, očito, nijesu učinkoviti kao nekad.
Od predizbornog utrkivanja sluganske vlasti, zanimljivije je ponašanje konstituenata restrukturirane Vlade, koji se deklarišu kao predstavnici manje brojnih naroda. Istini za volju, ima i u Vladi javno deklarisanih Crnogoraca, poput vicepremijera koji je ponosno predsjedavao sjednicom i još ponosnije glasao za spornu odluku. Da od javno izgovorene riječi veću težinu ima praktična privrženost velikosrpstvu, Bečić i njemu slični dobrano su nam dokazali.
Većina pritisnuta Mandićevim đonom, tek je započela finalnu fazu svoje misije. Spomenik Ristu samo je prvi čin. Ključni problem je što je danas gotovo nemoguće napraviti razliku između partija nekadašnjeg DF-a i manjinskih partija, u prvom redu Bošnjačke stranke.
Njihov krajnji domet su performativno napuštanje sjednice i nemušta saopštenja. Kako javnosti ne mogu objasniti zašto tokom sjednice nijesu pustili ni glasa otpora, a još manje zašto ostaju u Vladi s čijim subjektima na retoričkoj i vrijednosnoj ravni nemaju dodirnih tačaka, ponovo su se upustili u polemiku sa kritičarima.
Ovoga puta, kako to reče mladi Ćorović, prvi na udaru bili su razni Čirgići, Cikotići i Bajramspahići. Posezanje za opasnim polarizujućim narativom u nedostatku valjane argumentacije. Neprijateljski su, ponovo, ovi koji nijesu spremni da prećute interesni angažman BS, kojim su sebe pozicionirali kao fikus u srpsko-ruskoj Vladi.
Hoćemo li to nazvati saučesništvom ili kolaboracijom, sasvim je svejedno. Bilo je politički nemoralno ući u takvu Vladu, a još je politički nemoralnije ostati u njoj. Ulaskom u Vladu dogovoreno je političko partnerstvo. Uloga manjinskih partija je da posluže kao dimna zavjesa u realizaciji etnofederalističkog nauma, postepenom konstitucionalizacijom.
Većina pritisnuta Mandićevim đonom, tek je započela finalnu fazu svoje misije. Spomenik Ristu samo je prvi čin
U konačnici, cilj je državu naroda svesti na državicu jednog nacionalnog korpusa, bez primjesa građanskog karaktera. Zato je spomenik Ristu zapravo spomenik porobljenoj Crnoj Gori, kakvom je on oduvijek zamišljao. Spomenik je to Crnoj Gori oslobođenoj od građanskih vrijednosti, čiji je Risto utemeljivač i stvoritelj.
Pošto je Ibrahimoviću i njegovim pionirima promakao niz osvrta na lik i djelo višedecenijskog sijača mržnje, te se bave razvrstavanjem (da ponovo citiram Ćorovića) „nadri intelektualaca i tzv. nezavisnih građanskih aktivista“ u kojekakve nacionalne torove, evo kratkog rezimea.
Nijesmo mi, čije im se kritike ne dopadaju, podržavali Ristove stavove o lažnim ljudima lažne vjere koji siju duhovnu smrt i poturicama. Dobro pamtimo da je gostio Arkana, blagosiljao Karadžića, Mladića i Miloševića, molio se za Dražin vječni mir, odlikovao Šešelja, veličao genocid u Srebrenici kao čin osvete...
Pamtimo i da je priznanje Kosova nazvao najsramnijom izdajom. Pamtimo i da je Crnogorce nazivao kopiladima, crnogorsku nezavisnost robovskom, a ideju građanske i proevropske države bezumnim projektom. Pamtimo i da je bio najveći negator svih osobenosti crnogorske nacije i države. Mi pamtimo, ali su autentični predstavnici manjinskih partija sve ovo očito, kao gumicom, obrisali iz usijanih foteljama opijenih glava.
Mantre o Evropi odavno su izlizane. Multietničnost je prekrio fašistički mrak
Njihovi politički saborci, svi do jednog, na vlast su došli na krilima tih i takvih stavova i Ristove „božje ljubavi“. Ideja vodilja bila im je da razvale građansku državu i pretvore je u teokratsku koloniju. Srpska državica na moru, bez kulture, istorije i tradicije, pod jednom crkvom i jednim vođom.
Manjinske partije pristale su na služenje takvoj ideji. Zato ne smiju pisnuti nakon šovinističkih izjava Milana Kneževića, već se obračunavaju sa onima koji su njihov zadatak do srži razobličili. Saučesništvo u fašizaciji ne može se opravdati. Zato pioniri BS, ponašanjem i rječnikom postaju sve bolji učenici DF-a. Nesumnjivo, bio je težak put od neprihvatljivih partnera do besprekornih ponavljača koji su, prodajući vrijednosne ideale Rafeta Husovića, dobrano zagazili u fašizam.
Retorika Ibrahimovićevih pionira odraz je nemoći i nagomilanih frustracija. Nema ničeg licemjernijeg od pozivanja na slobodu i spočitavanja inferiornosti, dok do poda savijate glave u zagrljaju sa klerošovinistima.
Nema protivargumenta kojim bi se dokazala korist koju će bošnjački narod imati od nicanja spomenika i heroizacije dželata, od Pavla Đurišića pa sve do srebreničkih koljača. Nema opravdanja za kolaboraciju s fašistima kojima je na srcu isti takav projekat, realizovan drugim metodama. Kad se jednom uhvatite u fašističko kolo, nema nazad. Ostanak u Vladama koje ruše Crnu Goru, podrška je njihovoj misiji. Spomenici su tek početak.
Teško je podnijeti politički teret zbog neracionalnih i pogubnih političkih odluka. Ipak valja znati – politički moral mjeri se nivoom političkog dostojanstva, kojeg nema ni na vidiku.
Hijerarhija je jasna – crkva je iznad Ustava i zakona, dakle iznad države
Mantre o Evropi odavno su izlizane. Multietničnost je prekrio fašistički mrak.
DF i BS su danas na istoj ravni. Teatralno pravdanje pred biračima, dok grčevito čuvaju fotelje. Razlika se može čitati samo iz partijskih statuta. Kao što Andrija nakon glumatanja evropejca, predstavama za javnost uvjerava birače da je ostao antizapadni čuvar Kosova, vjeran Rusiji do posljednje kapi krvi. Tako i Ervin i njegovi pioniri Bošnjacima crtaju neprijatelje, lijepeći im raznorazne rasističko-fašisoidne etikete, dok oni veselo skakuću uz Mandića i Kneževića. Dobri đaci beogradske škole.
Bukom se ne pere bruka. Koaliranjem sa šovinistima prešli ste na njihov teren i došli na gotovo istu političku ravan. Vjerovatno nije lako besjediti o slobodi, dok uživate u privilegijama, pristajući na status potčinjenih Mandićevih figura, idealnih za finalizaciju Vučićevog plana.
