“Mi smo najgori narod! Nema gorih ljudi od Crnogoraca! Lopovska nacija! Mi smo poćerali sve što vrijedi! Živka Nikolića smo ostavili od gladi da umre, zato što nam je pokaza' ko smo i što smo! A kakvi su mi patriJote i gradžanisti! Jednom rukom na srce, a drugom u tuđi dzep. Koga god vidiš da je zastavu ogrnuo, znaj da se nakra' i napunio. Niđe nebo nije plavo, čoče! A druže, pođi u Albaniju samo, plaže su im 10 puta ljepše od naših! Mi mislimo da smo mimo svijeta! Sve toboš serdari i vojvode, čojstvo i junaštvo, a kad su Talijani bili, napisali su na vrata komande: Žbireve primamo samo četvrtkom. Pi!”
Siguran sam da vam makar jednom dnevno kroz “kadar” prođe ova vrsta mizantropije, kritizerstva i pseudo moralnosti. Jedne te iste floskule nam cijelu vječnost galopiraju za kafanskim stolovima i facebook/tweeter statusima, šamarajući pred sobom svaki optimizam, svaku luču bilo kakve ljepote, pregalaštva, stvaranja! Sve češće, sve glasnije i sve “kreativnije” nijansirane, floskuletine skrivene iza principijelnosti. Taj bljutavi provincijski cinizam. Taj dignitet i dosljednost sa Aliekspresa. “Mudrost” za jednokratnu upotrebu.
Proći će mnogo vode Moračom dok mučenik ne ukapira da je apstinencijom nekome od kandidatata dao glas
Ta lažljiva i nadobudna kvazi pamet u suštini je jako opasna! O, kako jeste! Lako će vas prevariti, jer je prošarana djelićima istine i uz malo erudicijske sugestivnosti kapituliraće te sa “živa istina”. Na taj način vas ti vampiri mediokritetstva uvlače u sopstvenu prljavštinu življenja i inercije malodušnosti. Treba biti meštar, pa se oduprijeti.Zaglušujuća buka u javnom prostoru konstantne negacije svega i svakoga ko se usudi izdići se i milimetar iznad osrednjosti i, ne daj bože, nešto stvoriti, lako se da kamuflirati STAVOM! Tu stava ima isto koliko i originalnosti, promišljenosti ili dobre namjere - NIKOLIKO!
E, baš takvi čine galeriju Živkovih likova. Baš ti koje drže lekcije o komparacijama morala i estetike između Crne Gore i ostatka svijeta, bukvalno ili širinom životnih vidika, nisu dalje otišli od Debelog Brijega. Baš te “fontane mudrosti” nisu nikad čitale Poa i nemaju blage veze kako zvuči tišina Per Lašeza pored Morisonovog groba. Kako pucaju toskanske brdovite prerije i koliko je intenzivno ružan Los Anđeles da je zapravo šarmantan. Nisu nikad pomazili jednog andaluzijskog psa (o čemu ovaj ludak govori?) niti ikad dotakli mahovinu sa napuštenih škotskih dvorova. Ali, zato znaju đe je najgore!
Da li će egoista i te nedjelje ostati na omiljenoj klupi ili će mu se matematika realnosti ukazati pred očima
Taj fenomen se kao virus od usamljenih kafanskih cinika proširio na dominantne društvene paradigme. Ta prosta i totalitarna logika zabranjuje uspjeh, ne poznaje kategoriju napornog rada, a onda ni rezultate istog. Tako ću ja, na primjer, postati “dvorski umjetnik”, iako su me profesionalne privilegije cio život zaobilazile.
Zavist, pakost i intriga na taj način samouvjereno sijedaju na tron, praveći od najljepše zemlje na svijetu grotlo palanačkog inferna. Kako se ovaj fenomen reflektuje na ključne, sudbonosne momente u našem društvu, poput ovog, izbornog, kada ćemo vrlo brzo znati hoće li nam radikalizovano estradno pravoslavlje postati model života, u kome ćemo spaljivati naučnike u javnim egzekucijama, ili ćemo umjesto u podove i popove noge gledati u zvijezde, filmove, prekookeanske horizonte? Apstinencijom. Od izbora, a i života generalno.
Jer kako “filozof” sa klupe, ispred zgrade ili kladionice, može znati išta ako ne čita, a pogotovo specifičnosti izbornih sistema u demokratijama poput ove naše. Dok se nadobudna neznalica narcisoidno sebi divi što je “zajebao” sistem i ignorisao svoje izborno pravo, nad njegovom glavom lebde magareće uši.
Proći će mnogo vode Moračom dok mučenik ne ukapira da je apstinencijom nekome od kandidatata, zapravo dao glas. Da od “matriksa demokratije” ne može pobjeći. Da je apstinent na izborima, uvijek, u bilo kom kontekstu, zapravo aktivan vid participacije. Provincijski sveznajući urbani cinik će razumjeti koliko se zajebao tek kad vidi izborno slavlje sa mrtvačkim glavama, paganski ekstatičnim ritualnim četnikovanjem. Tek tada će mu biti jasno da je crkva u runu ovce učestvovala u izborima.
Drugi krug izbora odlučiće dakle da li će Crna Gora i u cjelosti pripasti crkvi (treba li reći druge države). Kao društvo, nedvojbeno, imamo većinu dovoljno razumnu da kaže NE tom spektakularnom trijumfu iracionalnosti i skretanju sa puta razuma. Dilema leži u tome da li će taj duh kritizerstva, cinizma i destrukcije izdominirati u svom neznanju. Da li će egoista i te nedjelje ostati na svojoj omiljenoj klupi, ili će mu se matematika realnosti ukazati pred očima i konačno razumjeti: “Čovječe, pa do mene je! Koja sam ja budala!”
