Simona Weil, francuska književnica i filozofkinja rođena u hebrejskoj obitelji i odrasla u duhovnom okrilju judaizma, okreće se kršćanstvu - iako nikad nije formalno pristupila katolicizmu - kao mlada žena ali već zrela intelektualka, kaže da strahuje od crkvenog domoljublja.
Traganje između vjere i osame
Njeni Pretkršćanski nasluti s početka 1941. godine dragocjen su primjer suptilnog promišljanja privremenog agnostika, profesorice filozofije. Ona sama vođena snagom empatije - kad izbija Španjolski građanski rat 1936 - odlazi na barcelonski front. Približava se idejama sindikalnih pokreta i proleterske revolucije. Neko vrijeme vođena suosjećajnošću provodi i kao tvornička radnica.
U svojim pismima jednom katoličkom svećeniku kaže:
Ja se zapravo bojim društvenog aspekta Crkve… strahujem od tog crkvenog domoljublja koje postoji u katoličkim krugovima…
I nešto dalje:
... Ja neću da me posvoji neka sredina, ne želim stanovati u nekoj sredini u kojoj se kaže“mi“ i biti dio toga „mi“... Osjećam da je nužno da budem sama, da je određeno da budem strankinja i u progonstvu…“
Zašto citiram ovu gotovo zaboravljenu esejistkinju i filozofkinju religioznog nadahnuća? Zato što mi mnogi njeni stavovi ispisani u epilogu ili slutnji svjetskih ratova djeluju proročanski i za naša vremena, ona koja živimo u prividno novom vijeku, 21. stoljeću.
U svome djelu Ukorijenjenost, Weil kaže za ovaj pojam da je to možda najvažnija i najmanje poznata duševna potreba, jedna među onima koju je najteže definirati.
U uvjetno rečeno našim vremenima razvidno je da vjera pruža neku vrstu opojnosti. Iako ne pruža ukorjenjivanje. Ona ga diktira. Iako ne poznaje moral- ona ga propisuje i krši. Iako hvali krepost i vrlinu - ona proizvodi laž i oholost. Iako ne pruža ni utjehu ni nadu - ona hvali konačnost jezikom neznabožaca.
Premda se čini da udomljuje svakoga, ona obećava nebesku slavu. Ne zna za istinu jer poznaje samo njene laičke verzije i inačice, njenefalsifikate.
Zato jer vjera - u crkvi ili crkvama - nastupa kao zajednica, čuvarica dogme, pa ne dopušta otklon od grupe, od mase, od većinske ( ili čak manjinske ) politike doživljaja, koje nastoji uokviriti i kontrolirati.
Religijska povijest kao povijest progona
Jer crkve, znamo, bile one utemeljene na monoteističkim ili politeističkim dogmama, nameću svoju „duhovnu“ spoznaju kao više ili manje fundamentalistički fundiranu „istinu“.
Promotrimo li općepoznatu činjenicu da su tekstovi Staroga i Novoga zavjeta apokrifne naravi, bez jasnog i poznatog autorstva ili čak mjesta i vremena nastajanja (da ne spominjem pitanje jezičnog prvenstva ili babilonske pomutnje biblijskih knjiga - aramejska, hebrejska ili grčka verzija) pitamo se, kako se to starozavjetni i novozavjetni mitovi, likovi, fabule i fabulacije imperativno nameću, premda su tako raznorodni i međusobno proturječni?
I zašto su se nametnuli dobrom dijelu čovječanstva kao neka sama po sebi neupitna istina, u koju je bogohulno sumnjati?
Jasno, jer povijest kršćanskih - ali i inih religija i crkava - najprije je povijest vjerskih, križarskih ratova, inkvizicije, spaljivanja vještica, prokazivanje različitih. Povijest crkve je povijest progona i pogroma…
Suvremena fenomenologija crkava zasniva se na folklornim stereotipima i vidljivim, svima prepoznatljivim obredima duha i tijela i njihovim simboličkim prikazivanjima u vidu žrtvovanja, okajavanja grijeha, slavi mesa ili progonu heretika.
I razumljivo je da se svaki disonantni glas, različit od unisonog pojanja doima i tretira kao hereza. Uzmite pravoslavne litije - pravi su pandan crkvenim prikazanjima koje je katoličanstvo provuklo kroz stoljeća iz srednjovjekovlja do suvremenosti.
Naravno da razumijevamo i poštujemo nezaobilazno značenje svećenstva za kulturu i pismenost, ali i opstanak budućih naroda, ponajprije prvih svećenika na slavenskim prostorima.
No, budimo pošteni i priznajmo, koliko stoljeća traje crkveni raskol? Tisuću ili više godina? Koliko je pod-crkava iznjedrio, osim bizantske i latinske? Koliko sekti? Koliko militantnih vjernika? Koliko vjernika kojima ne treba hram da bi došli do boga? Koliko su svećenici i crkve zaradili na kristolikoj a opet posve ljudskoj muci?
Otpor pojedinca i moć riječi
Valja se stoga podsjetiti i jedne nedovoljno citirane pjesme mladoga Krleže pisane na Veliki petak 1919. Karlu Liebknechtu u spomen kako stoji u podnaslovu, mučki ubijenom njemačkom socijaldemokrati:
Miroslav Krleža
Veliki Petak 1919.
O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje,
u sve vijeke vjekova!
…….
U borbi s krdom lažnih i krivih bogova
pao je Čovječji Sin.
Krstove svoje je golgotski zabio cirkus
iz gubave Judeje u carski Berlin.
U crvenom uzničkom svjetlu
crvene pandurske lampe,
što može hrvatski čovjek?
…….
Ideal hoće li bijeli,
prezen i popljuvan, gol,
razapet biti dovijek?
U krvavom uzničkom svjetlu
crvene pandurske lampe,
što može hrvatski čovjek
na Evropski Veliki Petak?
Kad Sina Čovječjeg kolju, rane mu pale i deru,
na glavu mu siplju kletvu i kamen i metak,
na oblačni, crni Evropski Veliki Petak,
kad trese se krvava kugla zemlja,
od Pekinga do Rima, od Transvaala do Kremlja,
hrvatski čovjek posmrtni žižak pali,
karmine tužne pije i razbito pjeva:
jedna je glava opet ko krvavo sjeme pala.
na jarbolu lađe su opet pribili admirala.
Al Ništa! Sviće. Internacionala.
Jer umjesto sintagme hrvatski čovjek može stajati i bilo koja druga narodnosna odredba s balkanskih i evropskih prostora.
Politička manipulacija i gubitak slobode
Bojim se da ponavljajući s onom biblijskom Oni ne znaju što čine možemo promatrati sve suvremene političare, lijeve i desne, domaćei strane. Zaista oni ne znaju što čine.
Kad guše prosvjede, kad zabranjuju slobodu medijima, kad cenzuriraju novinarstvo, kad prosiplju bombe, kad militariziraju društva, kad proizvode oružja i ratove, kad služe bogu kapitala, kad rasprodaju naslijeđe i stečevine, kad potkradaju naše vrijeme …
Kad se ponašaju i postavljaju kao neupitni vlasnici naših života, naših sudbina i naših trajanja. Kad nisu u stanju sačuvati ni Evropu ni Euroaziju od međusobnog satiranja.
I sada razumijem zašto su moji nereligiozni roditelji dobro znali staru ateističku brojanicu: Da bog postoji, zar bi dopustio toliko kala, toliko zala?
