Šta biste pomislili kada bi vam prije samo nekoliko godina neko kazao da će u Crnoj Gori u svega 12 mjeseci biti oborene dvije Vlade i da će biti napravljen dogovor i o trećoj? Da će za to vrijeme u parlamentu postojati jedna, pa druga, pa treća – a zapravo ona ista prva većina, koja će se iznova sastaviti nakon serije uvreda, pa i kletvi?
Upravo to dogodilo se u godini na izmaku. I to je, pritom, tek dio svega što smo pratili u minulih 365 dana. A više je dana bilo kada smo imali Vladu u tehničkom mandatu, nego onu u “redovnom”.
U još većoj mjeri nego prethodne godine, sveštenici SPC postali su redovni akteri susreta sa predsjednikom Vlade – od Gorice, preko Ostroga, sve do Beograda. Potpisan je Ugovor sa SPC, odškrinuta su i vrata Otvorenog Balkana, a iznad svega – i ona koja vode ka izolaciji Crne Gore u odnosu na Zapad.
Institucionalna kriza postala je najčešća kovanica u vokabularu političara. Druga najčešća bila je – odlazeća Vlada.
Svi su se, pritom, pozivali na Ustav, najčešće ukazujući kako ga druga strana krši. Samo što tokom dobrog dijela godine nije bilo nikoga pozvanog da odlučuje o tome. Ustavni sud ostao je bez kvoruma.
Nakon svega toga, ne čudi što je Crna Gora dobila najgori izvještaj Evropske komisije do sad, ali i što je decembar protekao u znaku duboke zabrinutosti i nikad direktnijih poruka zapadnih zvaničnika.
Januar: Rat i uvrede među većinom, najava nove Vlade i ekskurzije kod Porfirija
Godina je počela razdorom unutar tadašnje parlamentarne većine i same Vlade, razmjenjivane su teške optužbe, bilo je uvreda, ali i inicijativa za razrješenje koje su stizale u arhivu Skupštine.
URA, čiji je predsjednik Dritan Abazović tada još bio vicepremijer u Vladi Zdravka Krivokapića, predstavila je ideju manjinske Vlade, u koju bi ušli oni, SNP i manjinske stranke – bez DPS-a, ali i DF-a. Bio je to jasan signal kako su Krivokapićevoj izvršnoj vlasti odbrojani dani, što je i formalizovano inicijativom o njenom razrješenju.
Pored toga, traženo je i razrješenje tadašnjeg predsjednika Skupštine Alekse Bečića, da bi i premijer Krivokapić uzvratio – pa je parlamentu poslao inicijativu o razrješenju Abazovića sa mjesta potpredsjednika Vlade.
Pljuštale su uvrede i kletve, bilo je i nekoliko protesta – pamtimo onaj sa kojeg je tadašnja ministarka Vesna Bratić isprozivala poslanike iz redova manje brojnih naroda.
“Ne dozvoli da te narod zapamti kao izdajnika”, poručivao je tih dana ministar finansija Milojko Spajić Abazoviću.
“Ako vas nije sramota, izdajte narod”, govorio je Bečić partnerima iz većine koja je tada već bila na aparatima – URI i SNP-u.
Krajem mjeseca, predstavnici posvađane većine i Vlade utrkivali su se ko će prije do Beograda i patrijarha SPC Porfirija, da bi Abazović tih dana počeo da najavljuje kako će on – bude li premijer – potpisati Temeljni ugovor sa tom vjerskom zajednicom.
Februar: Smjene Krivokapića i Bečića i buran rasplet na Cetinju
Nepovjerenje Krivokapićevoj Vladi izglasano je 4. februara, i to zahvaljujući poslanicima tadašnje opozicije, te URE. Protiv su bile Demokrate, Vladimir Dobričanin i Marko Milačić, koji je po završetku glasanja urlao u plenarnoj sali: “Đubrad, splačine, fukare”.
Dok je prozivao opoziciju, ali i pojedine partnere iz propale većine kako bježe od izbora, smjenu je dočekao i šef parlamenta Aleksa Bečić. Dogodilo se to 7. februara, takođe uz 43 glasa podrške.
Bečićeve Demokrate potom su počele sa protestima, zalagali su se za hitne vanredne izbore, a u javnost su isplivali i detalji o budućoj, manjinskoj Vladi. Tada je govoreno kako će ona imati 18 ministarstava, te tri vicepremijera.
Nije manjinska Vlada najbolje rješenje, ali jeste ono koje ćemo podržati, izjasnio se tih dana i lider DPS-a Milo Đukanović. Bilo je zanimljivo i u DPS-u. Njihov je predsjednik Opštine Pljevlja tada podnio ostavku na funkciju, nakon izjava kako neće prekrečiti šovinističke grafite u tom gradu.
Februar je obilježio i buran rasplet situacije povodom formiranja lokalne vlasti na Cetinju. Pregovori između DPS-a i SDP-a su propali. Stoga je SDP riješila da pravi vlast sa Starom gardom LSCG, uz podršku odbornika URE i Demokrata, što je uzburkalo strasti unutar pristalica građanskog bloka. Za čelnika Prijestonice Cetinje izabran je SDP-ov nosilac Nikola Đurašković.
Dok je u Ukrajini počeo rat izazvan ruskom agresijom, u našoj državi novi je problem bio u tome što potpredsjednik Skupštine Strahinja Bulajić (DF) nije želio da zakaže prvu sjednicu proljećnog zasijedanja za prvi mart. Pristalice tog bloka pokušale su, u znak ‘odbrane izborne volje’, sa blokadama saobraćajnica na kojima su se vijorile i zastave proruskih secesionističkih teritorija u Ukrajini, ali bilo je to kratkog daha.
Đukanović je započeo konsultacije povodom novog mandatara, Zdravko Krivokapić je u naletima samosažaljenja grmio kako se ‘izdaja pamti i traje duže od jednog koljena’, Abazović je snimljen na veselju pravoslavnih bratstava, a Bečić je i dalje entuzijastično protestovao govoreći kako ‘neće izdati litijsku borbu’.
Mart: Abazoviću mandat, SNP ‘prelomio’ pa ostao bez vlasti u Beranama, a DPS u Ulcinju
Mart je počeo čuvenim najavama i odlaganjima sjednica Glavnog odbora SNP-a, čijim je članovima trebalo mnogo vremena da odluče na koju će stranu. Na kraju su prelomili da uđu u manjinsku Vladu, a kao prioritete su definisali pristupanje Otvorenom Balkanu i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC.
Istovremeno, predsjednik države Milo Đukanović povjerio je lideru URE Dritanu Abazoviću mandat za sastav 43. Vlade Crne Gore.
Krivokapićeva Vlada nastavila je da radi u tehničkom mandatu, ali nije to bilo naročito sjajno. Dugo je trajala saga o tome da li će Crna Gora uopšte uvesti sankcije Rusiji, bilo je i volšebno zakazanih putovanja samo kako se Vlada ne bi sastajala, a Krivokapić je u jednom momentu odbio da glasa za sankcije.
Kraj mjeseca donio je i lokalne izbore u Beranama i u Ulcinju.
Epilog u Beranama bio je takav da je vlast uspostavljena bez SNP-a, uz učešće Demokrata, DF-a, liste “Berane sad”, te Prave i Ujedinjene Crne Gore. Bila je to svojevrsna ‘osveta’ SNP-u od strane doskorašnjih partnera zbog svega što se dešavalo na državnom nivou.
U Ulcinju je, nakon ponavljanja izbora na jednom biralištu, DPS izgubila mjesto u vlasti, koju su na kraju konstituisali URA, DP, SD, SDP, AA i Forca.
April: Sve u znaku izbora nove Vlade
Dok su funkcioneri DF-a i SNP-a danima slali podršku Aleksandru Vučiću i njegovom SNS-u uoči parlamentarnih izbora u Srbiji, početkom aprila saznali smo i kako će u novoj Vladi biti mjesta i za ministre, te vicepremijera iz redova SDP-a. Tome se, doduše, neko vrijeme protivio SNP, ali bez naročitog efekta.
Đukanović je za jun raspisao čitav niz lokalnih izbora, koji će kasnije biti pomjereni za oktobar, a ključni apriliski događaji uslijedili su krajem mjeseca.
Naime, 28. aprila, na Cetinju je prvo izabrana SNP-ova Danijela Đurović za novu šeficu parlamenta, a u predvečerje je pružena podrška formiranju 43. Vlade premijera Dritana Abazovića. Glasali su za nju poslanici DPS-a, SDP-a, SNP-a, URE i partija manje brojnih naroda, dok su oni iz SD-a bili protiv. Oni su od početka godine snažno oponirali ideji o uspostavljanju nove izvršne vlasti. Sa druge strane, poslanici DF-a i Demokrata, te njima bliskih manje zastupljenih stranaka, nijesu ni bili na sjednici.
Maj: Potrajao aprilski eho, ali ne i harmonija među novom većinom
Eho aprila, očekivano, potrajao je i u maju. Partije koje su iz većine prešle u opoziciju još neko su vrijeme govorile o izdaji, puču, antievropskom karakteru nove Vlade i potrebi izlaska na vanredne izbore.
Iako je, u procesu formiranja Vlade stekao podršku većine građanskih stranaka, novi je premijer Abazović tokom obilježavanja Dana Evrope još jednom na Cetinju dočekan zvižducima i pogrdnim skandiranjem, a Đukanović je prelomio – izbore u tadašnjih 13 opština zakazao je za 23. oktobar.
Vlada je bila nova, no neke su stare navike ostale – čuvši za Porfirijev dolazak u Crnu Goru, Abazović je odjezdio u Ostrog, što je izazvalo negativne reakcije među znatnim dijelom novouspostavljene parlamentarne većine.
“Nijesmo dali da država skrene sa puta ni dok je njom upravljala nacionalno neodgovorna vlast”, tim je riječima čestitao Đukanović građanima Dan nezavisnosti.
No, Abazović je baš tada aktuelizovao još jedno pitanje koje će postati tačka razdora među novom većinom - Otvoreni Balkan. Ne samo da je poslao više afirmativnih poruka o toj inicijativi, već je najavio i odlazak na junski samit u Ohridu.
Jun: Potezanje Otvorenog Balkana, snishodljivost u Beogradu i finalizacija Temeljnog ugovora
SPC je nastavila sa otvorenim miješanjem u političke prilike u Crnoj Gori, a početkom šestog mjeseca gnjevno su istupili protiv tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova i lidera SDP-a Raška Konjevića, optuživši ga kako “laže i opanjkava”, uz pitanje – “šta on radi u ovoj Vladi”?
Abazović i njegov vicepremijer Joković upravo tada aktivirali su priču o potrebi što skorijeg potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC, a onda je predsjednik Vlade otišao u Ohrid. Njegovo prisustvo samitu Otvorenog Balkana dodatno je uzburkalo strasti u samoj Crnoj Gori, u kojoj je Vlada otvorila sezonu ‘kreativnih’ imenovanja na državne funkcije – bilo je tu konduktera, ugostitelja, a potom i drugova iz djetinjstva osuđivanih za pokušaje ubistava.
Tih je dana teško bilo razumjeti da li je Vladimir Joković potpredsjednik Vlade ili portparol SPC, pa su iz DPS-a tražili da on bude isključen iz aktivnosti koje se odnose na pripremu Temeljnog ugovora.
Pitate li Abazovića, vjerovatno bi vam u to doba kazao kako je vrhunac njegovog dotadašnjeg političkog djelovanja posjeta Beogradu krajem juna. Ili smo to tako mogli zaključiti iz njegovog ponašanja krajem juna.
“Oko 25 vozila u pratnji premijera”, oduševljeno je Abazović dijelio snimke iz Beograda po društvenim mrežama.
Pored sreće koju je doživio vidjevši pratnju, Abazović je iz Beograda veličao Aleksandra Vučića.
“Vučić je riješio još jedno pitanje – naši poslanici će bez restrikcija moći da ulaze u Crnu Goru”, snishodljivo je govorio crnogorski premijer.
Naravno, uobičajeno, u Beogradu se ponovo sastao sa Porfirijem. Uz mnogo zadovoljstva, šef crnogorske vlade i patrijarh Srpske crkve objelodanili su kako više nema potrebe za intervencijama na Temeljnom ugovoru, koji crnogorskoj javnosti ni na jedan način nikad nije prezentovan.
Jul: Raskol zbog usvajanja TU i incidenti u Nikšiću povodom kojih su odgovori izostali do danas
Druga polovina godine počela je tenzijama povodom Temeljnog ugovora sa SPC, koje će dovesti i do pada Abazovićeve Vlade.
Retorika je unutar parlamentarne većine tih dana bivala sve oštrija, bilo je i protesta i, od strane Vlade, potpunog ignorisanja preporuka niza pravnik stručnjaka, a na kraju su iza zatvorenih vrata razgovarali Đukanović i Abazović, pa i lideri parlamentarnih partija.
Do posljednjeg momenta, tog 8. jula, Abazović nije precizirao da li će se Ugovor sa SPC naći na dnevnom redu sjednice Vlade ili ne. A pošto se našao, uslijedila je četvoročasovna rasprava, na čijem je kraju dokument usvojen – pri čemu su ministri iz SDP-a saopštili kako kvalifikovane većine nije bilo.
Dva dana kasnije, uslijedila je i reakcija brojčano najjače stranke iz parlamentarne većine.
“Vlada je izgubila podršku, napuštajući evropsku agendu i bez konsultacija sa stručnom javnošću ulazeći u zaključivanje Ugovora sa SPC, čime je nanijela neprocjenjivu štetu državnim interesima Crne Gore”, saopšteno je nakon sjednice Predsjedništva DPS-a.
Tako je javnost u Crnoj Gori ostatak mjeseca provela u iščekivanju onoga što se već jednom dogodilo početkom godine – pada Vlade.
U međuvremenu, bosansko-hercegovačka javnost, ali i crnogorska, burno je reagovala nakon što je Abazović u Potočarima poručio “da genocid u Srebrenici nije počinjen nad Bošnjacima, nego ljudima”.
U julu je Abazović iznosio razne teorije i ideje – od toga kako je Temeljni ugovor potpisao kako bi bila stvorena većina potrebna za izbor sudija Ustavnog suda, do toga da bi bilo dobro organizovati vanredne izbore kada i parlamentarne, zakazane za 23. oktobar. U jednom je momentu kazao i da je spreman da “pod određenim uslovima” ponudi ostavku.
Na crnogorskim ulicama i trgovima, sa druge strane, tenzije su dostizale tačku usijanja. Proslava Dana državnosti u Nikšiću pretvorila se u novo policijsko rastjerivanje suzavcima. Sve je počelo kada je grupa prosrpskih nacionalista pokušala da isprovocira učesnike skupa – pri čemu ih je policija uredno propustila do gradskog trga. Uslijedile su sumorne scene, a mnoga bitna pitanja vezana i za postupanje policije i za sumnje o tome ko stoji iza provokacije – kako je to postala praksa vlasti – ostala su do danas bez odgovora.
Avgust: Nakon tajne svečanosti u Vili Gorica, srušena još jedna Vlada
Protičući u sjenci tragedije na Cetinju, tokom koje je Vuk Borilović ubio 10 sugrađana, avgust je na političkoj sceni bio dinamičan, a završen je tako što je oborena još jedna Vlada.
Ignorišući preporuke pravnika, Abazović je 31. jula kazao kako nema pojma kada će Temeljni ugovor sa SPC biti potpisan, da bi to tri dana kasnije bilo učinjeno volšebno u Vili Gorica. Bez najave, uz zloupotrebu državnih resursa, a moguće i uz ilegalan ulazak i izlazak Porfirija iz Crne Gore, Abazović i nekolicina njegovih ministara, zajedno sa brojnim sveštenstvom SPC, okupili su se u tajnosti na u Vili Gorica i završili posao.
Odgovor je došao u noći sa 19. na 20. avgust. Bilo je svega tokom te cjelodnevne rasprave, koja je uglavnom proticala u Abazovićevim monolozima, afektima, optužbama i epitetima nedostojnim njegove funkcije, a tokom koje je na njegov račun stiglo niz pohvala od Andrije Mandića.
U predvečerje se Abazović, pokušavajući da opstane na funkciji, zatvorio u jednom od skupštinskih salona sa dijelom većine koja je postojala do januara, na brzinu su ispisali i prijedlog rekonstrukcije Vlade, ali ništa nije pomagalo. Demokrate nijesu učestvovale u svemu tome, te na kraju od novog okupljanja stare većine nije bilo ništa.
Iza ponoći, Abazovićeva je Vlada pala uz 50 glasova poslanika DPS, Demokrata, SD, BS, SDP, DUA, LP, ali i Prave i Ujedinjene Crne Gore.
U avgustu je Crna Gora dobila još jednu jedinicu lokalne samouprave. U parlamentu je izglasana samostalna Opština Zeta.
Tih je dana u Skupštini tražena još jedna smjena, i to njene predsjednice Danijele Đurović. Iza te inicijative stali su DF i Demokrate, a o njoj je trebalo da se odlučuje sljedećeg mjeseca.
Septembar: Lekić odbijen, Ustavni sud paralisan, Skupština zatrpana prijedlozima
Septembar je protekao u iščekivanju i uz različite kombinacije. Pominjana je čak i mogućnost da premijer bude Ervin Ibrahimović, ali je na kraju došlo do novog okupljanja stare većine.
Već početkom mjeseca, počeli su sastanci te većine, inicijativa o smjeni Danijele Đurović je stopirana, a ubrzo je potpisan i dokument o novoj Vladi, koju je trebalo da koncipiraju oni koji su uspostavili vlast i nakon 30. avgusta 2020. godine. Tokom više rundi pregovora, bilo je svega, pa i optužbi za opstrukcije i nedostatak želje za dogovorom – i to najviše na račun Abazovića.
Odlazeći je premijer potom sa desetak saradnika otišao na dužu ekskurziju po Americi, a u Crnoj Gori došlo je do niza novih momenata. Nova-stara većina prvo je Đukanovića obavijestila da Miodrag Lekić ima njihovu ‘usmenu podršku’ da bude predložen za mandatara nove Vlade, što je on ignorisao. Poslanici URE, SNP-a i CIVIS-a nijesu prvo potpisali podršku Lekiću, pa onda jesu, ali – kasno. Naime, pošto mu je stigao 41 potpis, Đukanović je saopštio kako je probijen rok od mjesec.
Umjesto prijedloga mandatara, Đukanović je Skupštini poslao nešto drugo – prijedlog o skraćenju njenog mandata. DF, Demokrate, URA i ostali iz većine na to su odgovorili – inicijativom o razrješenju predsjednika države.
Počela je i nova agonija, koja traje sve do danas – sudija Miodrag Iličković stekao je uslove za odlazak u penziju, pa je Ustavni sud ostao bez kvoruma za odlučivanje.
Treba pomenuti i akciju ANB-a i SDT-a u koordinaciji sa inostranim partnerima, u kojoj je niz crnogorskih i ruskih državljana uhapšeno pod sumnjom da su sarađivali sa ruskom tajnom službom, pri čemu je napravljen i popis sa imenima tridesetak lica kojima je zabranjen ulazak u Crnu Goru.
Sve što se izdešavalo u septembru, dovelo je do potpunog haosa koji je zavladao političkom scenom Crne Gore u završnom kvartalu godine.
Oktobar: Najgori izvještaj EU, hapšenje, smjene, pad vlasti u Podgorici i rast Evrope sad
Deseti mjesec bio je izuzetno buran. Bilo je hapšenja, smjena, produbljena je institucionalna kriza, a bilo je i izbora. Lokalnih, u 14 opština, od čega u jednoj do ovog dana nijesu završeni.
Crna Gora dobila je tih dana godišnji izvještaj Evropske komisije koji je u nekim od ključnih oblasti prepoznavao niz negativnih pojava i razloga za ozbiljnu zabrinutost. Zato je, bez obzira na papagajske izjave dijela ministara iz Vlade, ostao utisak kako je Crna Gora dobila najgori izvještaj od sticanja statusa kandidata za članstvo.
Početkom mjeseca je, povodom još jedne akcije koju su izveli ANB i SDT, slobode lišavan direktor Uprave prihoda i carina i funkcioner URE Rade Milošević. On je kasnije tvrdio kako je u policiju išao samo kako bi dao izjavu, no ono što je bilo sigurno jeste da su kamioni sa cigaretama koje su zapljenjivane u Luci Bar, umjesto na spaljivanju, preusmjeravane i po svoj prilici prodavane na crnom tržištu. Pritom su se pojavile informacije kako je na taj način završavalo i do 90 odsto zaplijenjenih cigareta, a da ironija bude veća, upravo je Milošević organizovao javna spaljivanja po nikšićkim hangarima, sve uz prisustvo premijera Abazovića.
Milošević je na kraju jedva podnio ostavku na mjesto direktora UPC i to, kako se pisalo, nakon burnog sastanka sa Abazovićem.
Tek nekoliko dana nakon toga, Abazović je smijenio dotadašnjeg vršioca dužnosti direktora ANB-a Sava Kenteru. Pritom, kako je Kentera kazao, samo nekoliko sati prije smjene, Abazović je sjedio sa njim na marginama važne međunarodne konferencije u Bečićima i ni na jedan način nije mu nagovijestio da će tog dana biti smijenjen.
U drugoj polovini mjeseca, Abazović je na sličan način smijenio SDP-ove ministre Ranka Krivokapića i Raška Konjevića, da bi nakon toga ministar bez portfelja Adrian Vuksanović dao ostavku. Osim što je izgubila legitimitet, Vlada je tada bila već dobro okrnjena, a do kraja godine biće i još ostavki.
Zanimljivo je kako je upravo tih dana Kremlj zabranio ulazak u Rusiju trojici crnogorskih državljana – Kenteri, Krivokapiću i Konjeviću.
Najzad, 23. oktobra održani su lokalni izbori. Široka građanska koalicija predvođena DPS-om doživjela je poraz u Podgorici, gdje je najveća vijest bila visoka podrška pokretu Evropa sad. Sa druge strane, DPS je sa koalicionim partnerima ‘sačuvao’ Bar i Bijelo Polje, ali ne i Pljevlja, Danilovgrad, Kolašin ili Žabljak.
U Podgorici je vrlo brzo dogovorena koaliciona vlast između Evrope sad, DF-a, Demokrata i URE, ali ona do danas nije uspostavljena. Razlog je to što žalbe i dalje čekaju na uspostavljanje Ustavnog suda, pa stara vlast i dalje stoluje u Njegoševoj ulici.
Priča za sebe je Šavnik – gdje lokalna opozicija čak devet sedmica zaredom nije dozvoljavala da izbori budu završeni na pojedinim biračkim mjestima. Tako da su lokalni izbori u Šavniku i dalje u toku, iako ulazimo u novu kalendarsku godinu.
Novembar: Počeli masovni protesti, neslavan rekord Vlade, ostavka vicepremijerke
Iniciranje izmjena Zakona o predsjedniku bio je momenat koji je pokrenuo burnu retoriku početkom novembra. Opozicija je tvrdila kako je riječ o direktnom kršenju Ustava, pa je povlačenje tog akta, uz raspisivanje vanrednih izbora i povratak evropskim integracijama, bilo razlog usljed kojeg su 7. novembra počeli protesti pokreta “Ima nas”.
Snažno podržani od strane opozicije, u novembru su održana tri protestna skupa, uslijedio je i četvrti u decembru, a učesnici su najavili kako neće odustati dok ispostavljeni zahtjevi ne budu ispunjeni. Skupovima je, kako su procjenjivali organizatori, prisustvovalo između 17 i 20 hiljada ljudi.
Sredinom mjeseca, parlamentarna većina inicirala je pokretanje postupka utvrđivanja da li je Đukanović povrijedio Ustav kada nije Lekiću u septembru dao mandat.
Odlazeća Abazovićeva Vlada postavila je u novembru i neslavan rekord svih vremena – nju je, prema redovnim ispitivanjima CGO-a i Damara, u tom momentu podržavalo svega 2,8 odsto građana.
U centar pažnje dospjela je i neslavna ‘analiza’ istraživačke novinarske mreže BIRN, u kojoj su kao desničari i ekstremisti označeni brojni pojedinci iz Crne Gore koji su kritički nastrojeni prema Abazovićevoj vlasti. Tako su borci za ljudska prava i feministkinje, prema BIRN-u, postali radikalni desničari, a novinarke i građanski aktivisti – ekstremisti. Duže od mjesec, BIRN je odbijao da povuče sporan sadržaj, odlažući izjašnjenje o njemu, no na kraju je to ipak učinio.
Kraj mjeseca obilježila je i ostavka Jovane Marović, ministarke evropskih poslova, vicepremijerke, ali i potpredsjednice URE na sve funkcije. Razlog je po svoj prilici ležao u skretanju vlasti sa evropske agende i sve češćem forsiranju Otvorenog Balkana.
Kako se decembar bližio, tako su rasle tenzije – kako povodom izbora kandidata za sudije Ustavnog suda, tako i povodom izmjena Zakona o predsjedniku.
Decembar: Početak puta ka izolaciji i mnogo razloga za brigu pred 2023.
Mjesec na izmaku možda je donio i vrhunac potpunog haosa koji je u proteklih 11 mjeseci vladao u državi.
Venecijanska komisija poručila je parlamentarcima kako su izmjene Zakona o predsjedniku neustavne, a potom su iz Evropske komisije pozvali vlast da se okane tog posla. Sa druge strane, i jedni i drugi izričito su zahtijevali od poslanika da što prije bude uspostavljen funkcionalan Ustavni sud. Kako je to već i očekivano kada je ovogodišnja situacija u Crnoj Gori u pitanju – ni jedno ni drugo nije uslišeno.
Bilo je, doduše, više rundi pregovora vlasti i opozicije koji je trebalo da vode ka kompromisu, ali do njega nije došlo.
Tako je parlamentarna većina 13. decembra, po drugi put, usvojila izmjene Zakona o predsjedniku. Isto tako, po drugi put je propao i izbor sudija Ustavnog suda. Premda se vladajuća većina zaklinjala u nepristrasnost selektiranih kandidata, zanimljivo je kako je jedan od njih svega tri dana nakon glasanja imenovan za – državnog sekretara u ministarstvu finansija.
Tek što je sjednica Skupštine završena, uslijedile su oštre reakcije iz Evropske unije, Sjedinjenih Američkih Država, ali i od strane niza diplomatskih predstavnika u Crnoj Gori. Prva posljedica bilo je otkazivanje POSP-a, što je iste noći objelodanio poslanik u Evropskom parlamentu Vladimir Bilčik. Do kraja godine, Bilčika su zbog toga iz dijela parlamentarne većine proglašavali pristrasnim, te plaćenikom, a DF je čak najavio i tužbu protiv njega.
Veoma direktne poruke uputio je i američki izaslanik za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar.
“Moja poruka crnogorskim liderima glasi - ne pokušavati formiranje nove vlade na osnovu izmjena Zakona o predsjedniku”, kazao je on, preporučivši da uspostavljanja nove vlasti ne bi trebalo da bude bez izbora.
Na to je uzvratio Lekić, koji je tih dana iščekivao da ga parlamentarna većina opet predloži za mandatara.
“To nije ni diplomatski ni demokratski jezik i kao takav je za mene irelevantan”, poručio je on.
U međuvremenu je Đukanović potpisao ukaz o proglašenju izmjena Zakona o predsjedniku, iako je ostao pri stavu da je on neustavan.
“Potpisivanje ukaza, ipak, bila je moja ustavna obaveza, ali neću učestvovati u sprovođenju odredbi Zakona”, kazao je on.
Tako je jasno poručio većini da ni ovog puta neće podržati njihov prijedlog da Lekiću povjeri mandat za sastav 44. Vlade. A taj je prijedlog stigao 26. decembra. Opet ga je potpisao isti 41 poslanik kao i u septembru, no, za razliku od prve situacije – većina je ovog puta jasno poručila da će, ne predloži li Đukanović Lekića za mandatara, to učiniti oni.
I tako se stiglo do predvorja novog u čitavoj paleti problema crnogorske političke scene, koja se već duže snažno reflektuje na brojne društvene oblasti. O mnogim od spornih pitanja i dalje nema ko da odlučuje. Jer, Ustavni sud i dalje je u blokadi. Jedina kudikamo povoljnija vijest je da je raspisan novi poziv za kandidate za sudije, uz najkraći zakonski rok, te se očekuje kako bi do izbora moglo doći već krajem januara.
Očekuje se – jer, očekivanje je radnja koja je možda i najduže trajala u Crnoj Gori tokom godine na izmaku.
