Briga za donatore: Naš NVO sektor vode veoma mladi ljudi, bez dovoljno iskustva (životnog i profesionalnog), za razliku od srpskog, hrvatskog, bosanskog.... Mlade kolege su toliko sigurne u sebe, da drže javne lekcije profesorima iz mnogih oblasti, specijalizovali su se „da kažu donatoru ono želi da čuje“, predstavljaju se kao žrtve i – tada posla ne hvali. A ko radi, taj će i da zaradi.
I tako, cijela priča se svodi na održavanje dobrih odnosa sa donatorima i ličnu promociju, dok društveni problemi i odnosi sa građanima gube na važnosti. Umjesto da NVO aktivisti forsiraju one probleme koje političari tako uspješno guraju u pozadinu, najbučniji samozvani lideri NVO sektora se više bave ličnim promocijama i interesima. Stoga je nerijetko teško uočiti suštinsku razliku između njih i političara, kojima navodno teže predstavljati vrijednosnu alternativu.
Politička pozadina: Neki čak i najavljuju formiranje NVO političke partije ili se zalijeću da urade isto, ali ih je strah da ne izgube grantove. I umjesto da oni pritiskaju političare da se bave životnim problemima, postali su njihove loše kopije.
Zbog njihove agresivne okupacije javnog prostora, desetine i stotine divnih i iskrenih organizacija, koje se bave marginalizovanim grupama, ekologijom, arhitektonskim nasljeđem, mladima i ostalim životnim problemima -nemaju pristup donatorima ili medijima. A, kao rezultat svega toga: problemi i dalje postoje, a javne debate su i dalje uglavnom površne, dok građani i dalje održavaju distancu prema svima koji im obećavaju reformske zlatne doline.
Potreba za specijalizacijom: Ono što se veoma brzo mora desiti je mandatsko odrađivanje NVO-a. Ko će ozbiljno shvatiti NVO i da li ona može da se nekim problemom kvalitetno bavi, ako ima projekte iz oblasti evropskih integracija, gerijatrije, društveno odgovornog poslovanja, diskriminacije, treninga za NVOe, medijskih reformi, socijalnog statusa djece, ljudskih prava, korupcije i još mnoga drugog. I za Vladu je mnogo. Valjda, ako je Milu Đukanoviću prvi posao bio premijerski, i oni mogu „iz prve“ biti direktori NVO-a koji mogu sprovoditi reforme i aktivnosti bolje i sveobuhvatnije od svih.
Sljedeći problem, kojim se mora NVO pozabaviti je njihovo predstavljanje. Veoma atraktivna mjesta u raznima Savjetima, naše Zvijezde granTa, su pokušali da prigrabe tako što su osnivali NVOe, koje su kasnije koristili za dobijanje veće podrške. Jer - broj NVO-a odlučuje.
Ruganje pravilima: Tako smo imali osnivanje novinarskih udruženja, sve pod izgovorom da se skupi više nego DPS, a kandidat koji je na taj način prevaren je bio Sead Sadiković. Ili primjer, kada je naš NVO lider ozbiljnog pogleda i uvijek zabrinut za neki problem, valjda da se ne bi saznalo, preko supruge i njene familije osnovao nekoliko desetina NVO, da bi dao podršku svom direktoru. Srećom tu je bio MANS, pa je sve to lijepo dokumentovao. Makar da nam ne morališe po Crnoj Gori više.
I tako, primjera ima na pretek. No, na žalost, oni su i dalje Vrhovni neimari demokratije, a oni koji zbilja rade, postižu rezultate i iskreno se bave rješavanjem konkretnih problema, gledaju ih kako putuju put Brisela, puni bitnih i tačnih podataka.
Tek, kada oni budu imali članstvo, kada se na Skupštini tih organizacija bude raspravljalo o planovima aktivnosi, finasijama, kada o svemu ne bude odlučivao Izvršni direktor odrganizacije (ili čak Instituta, kako neki sebe nazivaju) od jednog ili dva člana, moći ćemo govoriti o uozbiljavanju NVO sektora u Crnoj Gori. A tada će neko moći i da doprinese uozbiljavanu vlasti.
Boris Raonić
NVO aktivista od 1995.
