Da li smo zaista sigurni da je to uvijek tako? Često se događa, kada se stvore teški stereotipi koje je zatim još teže i prevladati, da odgovor i nije baš tako očigledan.
Širenjem virusa Covid-19 od nas se tražilo da slijedimo određena pravila koja bi pomogla u suzbijanju infekcije, kako bi zaštitili svoje i zdravlje drugih.
U ime većeg i opšteg dobra, od ljudi se traži da žrtvuju svoja lična prava, da bi doprinijeli kolektivnoj sigurnosti.
Pravila štite najslabije, definišu poštovanje
Ipak, danas se čini da smo jedan od najvećih saveznika ovog virusa, koji mu omogućava da se širi sa još uvijek značajnim brojem inficiranih osoba ili bolje rečeno ponašanjem onih koji odluče da se ne pridržavaju pravila, tj. mjera.
Nemoguće je već zaboraviti umrle rođake, prijatelje, posljednih dana i mjeseci, očaj rođaka koji nijesu smjeli ni pozdraviti svoje najbliže. Ipak, danas ima onih koji smatraju ili čak negiraju smisao svake logike i ukupnu veličinu ove pandemije.
Čemu služe pravila?
Pravila se koriste za uređenje sredine i okruženja u kome živimo i na taj način omogućuju društveni život. Pravila štite najslabije, definišu poštovanje, pa čak i žrtvujući dio individualne slobode radi većeg interesa zajednice. Ako se pravila grupe usklade, to znači intergisanje i povezivanje, da se nauči sarađivati i konačno osjećati se sigurno.
Mehanizam “moralnog razdvajanja"
I, dok premijer Crne Gore Krivokapić kaže: “Ako smatrate da vjernik ne treba da bude premijer, definišite to zakonom”, nameće se pitanje koji je to zakon, ako ne upravo onaj unutrašnji, moralni, koji bi sam trebao da spovodi. Premijer Krivokapić pritom ne razdvaja svoje lično pravo tj. vjere u boga, kršeći ujedno ono profesionalno i zdravstveno, ostavljajući narodu pogrešnu poruku odlaskom na sahrane, prisustvom masovnom skupu, skidajući masku i ljubeći Covid inficirane osobe - to je tipičan primjer odsustva morala.
Ovaj fenomen je poznat kada se želi izbjeći osjećaj krivice koji šteti samopoštovanju, a zatim i da se spriječi dalje nastajanje osjećaja krivice, pojedinci pribjegavaju da opravdaju svoje ponašanje primjenom mehanizma “moralnog razdvajanja” - strategije koja stvara razdor između moralne prosudbe i ponašanja.
Albert Bandura, najeminentniji psiholog modernog doba kojem je Barack Obama 2016. dodijelio Nacionalnu naučnu Medalju, najveće američko priznanje u naučnom doprinosu u svojoj knjizi Moralno razdvajanje ("Disimpegno Morale") nam objašnjava kako loše radimo, nastavljajući dobro da živimo.
U stvari, pojedinci se mogu loše ponašati pod uticajem određenih društvenih faktora, tako da stavljaju svoje manipulativne vrline u službu nasilnih sredstava, usmjeravajući ih prema postizanju ideoloških ili vjerskih ciljeva.
Ljudi koji ne vjeruju u boga imaju precizan moralni kompas, dijele mnoge brige upravo kao i osobe koji su vjernici. Biti ateisti, ne vjerovati u bilo koju religiju, ne znači da ti ljudi nemaju pozitivna uvjerenja, pravila i zakone. Jednostavno, ako ne vjeruješ u boga uopšte ne znači da si osoba bez morala, zaostala ili lošeg ponašanja. Suprotno tome: ne postoji veza između religioznosti i lijepog ponašanja. Ateista kao sinonim za nemoral ili nešto negativno, jedan je od najvećih stereotipa u istoriji.
U našem postmodernom dobu niko nam nije mogao ostaviti jasniju i bolju poruku od samog pape Franja - “Skandal je reći jedno, a uraditi drugo. To je dvostruki život. Bolje biti ateista, nego licemjerni katolik, tj. vjernik.”
