Jovanu Marović crnogorska javnost upoznala je kao političarku. Bila je potpredsjednica Vlade i ministarka evropskih poslova u Vladi Dritana Abazovića.
Marović je doktorka političkih nauka. Članica je Savjetodavne grupe Balkan u Evropi (BiEPAG), a bila je i savjetnica za Evropsku uniju u Ministarstvu vanjskih poslova Crne Gore i savjetnica za međunarodnu saradnju i evropske integracije u kabinetu predsjednika Opštine Budva.
Više od 10 godina provela je u crnogorskom nevladinom sektoru. Bavi se predavačkim i trenerskim poslom. Autorka je više naučnih radova koji su objavljeni u knjigama izdavača poput Routledge, Peter Lang, FPN u Beogradu i preko 50 predloga praktične politke.
Izlagala je na konferencijama širom Evrope i SAD, uključujući i Columbia, John Hopkins i Central European University.
Sada je na postdoktorskom programu na Univerzitetu u Gracu, gdje radi na istraživanju o Zajedničkoj vanjskoj i bezbjednosnoj politici Evropske unije.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Nedostaje mi osjećaj da šta god porušim, pokvarim ili loše procijenim, tu su roditelji da poprave štetu i da me zaštite. Nedostaju mi „tuče“ i igranje fudbala s bratom.
Nedostaje mi fotografija Tita na zidu kao izraz dubokog poštovanja prema onome ko vodi državu.
Nedostaje mi „Pobjeda“ iz onog vremena, uz nju sam naučila da čitam. Nedostaje mi zec polomljenog oka kojeg mi je majka kupila kad sam imala pet godina i koji je bio viši od mene, taj sam osjećaj kasnije rijetko kasnije u životu imala jer sam uvijek bila najviša.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Slobodu, iako često baš ništa lijepo ne vidim u tome što sam odrasla.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Žao mi je što je nekadašnji dar za matematiku zakržljao i pokazao se bespotrebnim u životu, a nekad sam se osjećala baš moćno što ga posjedujem. Valjda je „caka“ u egzaktnosti i u tom osjećaju da nešto može biti tako i nikako drugačije.
Žao mi je i što nemam više talenta za pjevanje. Ovako ga imam previše da bih ćutala, a premalo da bi ljudi padali u nesvijest kad me čuju.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Nestrpljivost.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Najviše cijenim ljude koji znaju vrijednost izrečene riječi. Kad je neko istinoljubiv, ne mora ništa drugo da posjeduje da bih ga ja poštovala.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Glumila bi me Madeleine Stowe. Naslov imam, ali ga čuvam da ga možda jednom iskoristim.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Ne mogu sebe opisati u pet riječi, ali ako bih htjela da se našalim rekla bih: žena od dva metra i s dva imena. „Sve ili ništa“ žena.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Limun i sve od limuna: sok, kolači, sladoled (a volim i parfeme sa citrusnom notom). Mediteransko slatko-gorka kombinacija.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Voljela bih da mogu da putujem kroz vrijeme u prošlost i budućnost.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa Rosom Parks onog dana kad je odbila ustati u autobusu. Zauvijek simbol za snagu žene.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Ako sam na primorju, onda šetam Bokom, udišem so u vazduhu i ponavljam „koliko je lijepo“. Ako sam bilo gdje drugo, čitam.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- „Što te nema“. Arsenova „Zagrli me“ u Čolinoj interpretaciji. „Suspicious Minds“ od Elvisa.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Više knjiga me oduševilo ove godine. „Doba mjedi“ Slobodana Šnajdera, „Tatarska pustinja“ Dina Bucatija, „Ljubav u doba kolere“ Markesa su neke od njih. Upustila sam se i u avanturu potrage za izgubljenim vremenom sa Prustom.
Ipak, izdvojiću „Otadžbinu“ Fernarda Arambure. Ovaj roman pokušava da odgovori na pitanje kako dokazujemo ljubav prema otadžbini. Da li je to blagoslov biskupa za ubijanje/terorističke napade? Da li su to mržnja i srdžba kao odgovor na nostalgiju i kajanje, kao posljedica primljenih udaraca i poniženja? Da li je to molba za oproštaj koja je teža i od povlačenja obarača?
U ovom romanu svako ima svoj zatvor i svako služi svoju kaznu, neko u samici, neko u grobu, neko u invalidskim kolicima, ali nisu svi jednako krivi, a neki nisu krivi uopšte.
Neko od njih nije odustao od sreće, neko ne zna šta je sreća i usredsredio se samo na disanje i obavljanje posla, neko sebi brani pravo na sreću, ali svi se „silno trude životu dati smisao, uobličiti ga i uvesti u red, no na kraju se život poigra onako kako mu se prohtije.“
„Otadžbina“ je roman kratkih pasusa koji nisu hronološki posloženi i koji vas drže u jednom stalnom grču prošlost-sadašnjost a obje su jednako tenzične, jednako bolne, jednako ubitačne.
Osim poigravanja sa slikama koje se smjenjuju kao radni i nemontirani materijal posve neočekivano, Aramburu se poigrava i sa pripovijedanjem u prvom i trećem licu. Dodatno, pisac vas efektno vodi kroz priču i simbolikom naslova poglavlja. Od mene ogromna preporuka za ovaj roman!
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Uglavnom sam sebi ispunila i ispunjavam sve što mi se nalazi na listi želja. Najviše volim putovanja koja mogu da povežem sa likovima iz knjige, radnjom ili istorijskim događajima.
Jerusalim je još uvijek neispunjena želja, ali sada je komplikovano ispuniti je i ne bi bilo principijelno.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Volim i brod i avion i voz, pa je vjerovatno autobus (automobil) prevozno sredstvo koje najmanje volim. Još uvijek imam mučnine tokom vožnje niz kotorske serpentine uprkos najljepšem pogledu na svijetu.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Dugo mi je trebalo da se oslobodim misli „voljela bih da mogu ovo da kažem ocu“ i ne znam da li sam je se uopšte oslobodila ni nakon više od deset godina od njegove smrti.
Porodici pričam dosta (majka, brat, tre sorelle: Iva, Biljana i Tena). Ipak, ima jedna pregradica duše u koju nikome ne dozvoljavam da zaviri.
Čemu se uvijek obradujete?
- Knjigama: novim, korišćenim, grafičkim novelama, klasicima, „duplikatima“, sa lijepim naslovnicama. Knjigama u svim oblicima i „stanjima“. Knjige su jedini poklon koji očekujem i prihvatam.
Volim kad sama sebi uspijem da priuštim lijepo pero i maštam da će se jednom u mojoj kolekciji naći nešto od Voja Stanića. Mislim da je on crnogorska verzija Renea Magritte-a, a ovaj drugi je naslikao „Ljubavnike“ koji su mi omiljeno što je umjetnost iznjedrila.
Od nematerijalnih stvari uvijek se obradujem osmjesima, lijepoj (ničim izazvanoj) riječi, zagrljajima, slavljima, Crnoj Gori i osjećaju ponosa kad hoće pluća da eksplodiraju dok slušam himnu ili se popnem na Lovćen.
Da li za nečim žalite?
- Naravno, ali neka ovaj intervju ostane vedar.
Bez čega ne možete?
- Bez tri sunca: Ksenije, Ilije i Dušana.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Nije mi problem da se izvinim. Stalo mi je do ljudi i stalo mi je da ne budem pogrešno shvaćena.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Osim zdravlja za moje najbliže, tražila bih da nam zlatna ribica uvede Crnu Goru u EU 2028.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Ušla u politiku. Nije mi žao, ali nije bilo lijepo iskustvo, iako to što nije bilo lijepo ne znači da ga neću ponoviti ako ikad budem u prilici da kreiram politiku, a ne da izigravam fikus.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Ne bih radila ništa posebno, ali bih bila u Boki.
Kako biste voljeli da umrete?
- U snu i to sanjajući da sam na planeti B612.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „Čovjek samo srcem dobro vidi“.
