Iako se o događaju koji je žestoko pogodio svakog ko u sebi ima i trunku porodičnog vaspitanja i ljudske empatije pisalo puno prethodnih dana osjećao bih ličnim porazom da ne podignem i svoj glas, jer ovo nije vrijeme koje smijemo otćutati. Za svaku pognutu glavu i skrenuti pogled sjutra će nas biti sramota.
Uostalom, valjda i mi koji ne bismo da vraćamo njegoševsku Crnu Goru u 21. vijek i koji vladiku Rada ne smatramo crnogorskim Herodotom ili Nostradamusom, već izuzetno darovitim pjesnikom i filozofom, imamo pravo na njegove poruke, pa neka bude da tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznanju prava, to je ljudska dužnost najsvetija!"
78
A, spaljivanje lutke sa likom Andreja Nikolaidisa, na vulgarnoj i prostačkoj terevenci vješto vođenoj crkvom Srbije i žalosno sakrivenoj pod plaštom hercegnovskog festivala, tirjanstvo je u esencijalnom smislu i značenju.
Tokom mračnog doba evropske istorije koje je trajalo kroz cijeli srednji vijek, crkva je pokazala nevjerovatnu kreativnost u osmišljavanju svakojakih načina da uništi svaki oblik ljudskog u čovjeku, ali i zakona i pravila, pa sve do sprava za mučenje koje su bile plod ozbiljno oboljelih sociopatskih umova.
Svaki nagovještaj kršenja strogih religijskih dogmi bio je kažnjavan u najtežim mukama koje su obično završavale spaljivanjem izmučenih tjelesa.
Nivo vjerskog fanatizma i ludila bio je bezgraničan. Crkvena inkvizicija spaljivala je većinom ljude koji su pokazivali neki oblik obrazovanja jer dogmi je obrazovanje najveći neprijatelj. Svako slobodno mišljenje smatralo se jeresom i bivalo je krvavo ugušeno.
Srednji vijek odavno je završen, ali neki njegovi recidivi su nažalost ostali do danas. I ponovo spaljivanje, i ponovo dogme, i opet isti akteri. Crkva i neznavena rulja sa bakljama.
Koliko god vam neke pojave izgledale slučajne i nebitne uvijek se zapitajte zašto baš sada i zašto baš na ovaj način?
U ovom trenutku vodi se odsudna bitka svim oruđima i oružjima da se Crna Gora skrene sa evropskog puta.
Plan je očigledno bio drugačiji na startu, vjerovatno se mislilo da će se ovaj status prethodne dvije Vlade „hoćemo, a u stvari ne bismo nikako u EU“ nastaviti i da se za to vrijeme može pripremiti teren tako što bi se maksimalno radilo na urušavanju obrazovnih, vaspitnih i kulturnih vrijednosti i institucija.
Đeci smo pokazali da će biti nagrađeni ukoliko budu varali na testovima, nastavnicima smo jasno poručili da traže neki drugi, bolje plaćeni posao. Vršnjačko nasilje postala je redovna pojava, vjerska i nacionalna segregacija su sve učestalije. Učenici tuku svoje učitelje dok roditelji navijaju na viber grupama.
Kultura je prepuštena osobi koja smatra da bi „oduzimanje šibica“ iz ruku rasističkih palitelja bilo kršenje slobode govora, čime šalje jasnu poruku da neće biti kažnjeni i da ih sistem štiti. Kao što sistem štiti onog „svetog Đorđa“ sa Skadarskoj jezera ili, konačno, onako kako današnja Srbija štiti ubice Slavka Ćuruvije (njega, nažalost, nisu samo simbolički spalili). „Palite“, braćo, sve vam je oprošteno!
I, za posljedicu svega imamo jasno poslatu poruku Evropi kroz rezultate PISA testiranja – ako ste se od nas nadali da dobijete ljekare, inženjere i profesore, da prostite, malo ste se zeznuli. Dobićete nesposobne mlade ljude, ekstremno desnih shvatanja, vašarskih navika, išaranih crkvenom ikonografijom o kojoj neće znati ništa.
Međutim, izgleda da se nije moglo baš toliko čekati. Situacija u PES-u pokrenula je „plan B“ ili opštu mobilizaciju svih sredstava i ljudstva koji su na raspolaganju „Garašaninovoj d(j)eci“.
I, đe biste našli jači argument da „ovi“ nisu za Evropu od informacije da je u malom mediteranskog gradiću, poznatom od ranije po pjesnicima i slikarima, simbolički spaljen književnik, intelektualac, Evropejac, borac protiv šovinizma, i stranac, Grk - Nikolaidis. Fantastično, zar ne? Našli su u jednom čovjeku sve ono što im je trebalo da pokažu mrak srednjeg vijeka u koji žele da smjeste današnju Crnu Goru i poruče: Putuj, Evropo, nama je taman tako kako smo zaslužili.
Kažu da snaga pjesničkog genija ne gubi aktuelnst u vremenu, stihovi Vladislava Petkovića – Disa kao da su pisani za vas koji palite i za vas koji raspirujete.
...Razvilo se crno vreme opadanja,
Nabujao šljam i razvrat i poroci,
Podigao se truli zadah propadanja,
Razvilo se crno vreme opadanja.
Progledale sve jazbine i kanali,
Na visoko podigli se sutereni,
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas naši suvereni,
Progledale sve jazbine i kanali...
Svoju mudrost rastočismo na izbore,
Svoju hrabrost na podele i obede,
Budućnosti zatvorismo sve izvore,
A poraze proglasismo za pobede,
Svoju mudrost rastočismo na izbore.
Pokradeni svi hramovi i ćivoti
Ismejane sve vrline i poštenje
Poniženi svi grobovi i životi
Uprljano i opelo i krštenje...
Crkva Srbije nije ovo uradila na prečac i bez nekog plana, veoma su pametno oni promišljali, vagali i testirali do koje granice se može ići. Ispostavilo se da granica nema, a dokaz za to su im bile godine COVID pandemije. Testirali su koliko ste odani, čitaj – glupi, tako što su vam dali da ližete jednu istu kašiku. Toliko ih nije bilo briga li ćete se zaraziti i umrijeti da im se ni čelo nije namrštilo, a vi ste slijepo vjerovali.
Gledate nam dom đe gori
Kojemu ste vatru dali
Gledate ga i smijete se,
Dok se i vaš ne zapali...
(„Vijenac na grobu Šcepana Mijuškovića“ – Savo Čelebić)
Makijavelističkim pristupom da cilj uvijek opravdava svako sredstvo, prema „rulji“ su pokazali nivo nebrige koji jedna crkva nije pokazala još od drugog krstaškog rata i genocida koji je učinjen nad katarima u Francuskoj. Ova paralela se sama od sebe nametnula. Toliko je sličnosti da treba da nas bude iskreno strah od vremena koja nam dolaze.
Katari koji su, s početka tog 13. vijeka, većinom živjeli u južnoj Francuskoj bili su neka vrsta slobodnih hrišćana - bogumila koji su propovijedali ljubav i toleranciju među svim ljudima nezavisno od njihove vjere. Vjerovali su u dualizam ljudske duše, kao i u asketizam, ali ono u šta nisu vjerovali to je bila svetost rimskog pape i učenja koja je on propovijedao.
Papa sa druge strane nije vjerovao u druga mišljenja osim svog, pa je poslao ogromnu vojsku na njih sa samo jednim ciljem.
Vojni zapovijednik krstaške vojske koju je lično papa Inoćentije III (gle ironičnog imena) poslao da ubijaju „nevjernike“ po južnoj Francuskoj je po dolasku u grad Bezijer naišao je na dilemu koju nije umio sam riješiti, pa šalje pitanje svom pretpostavljenom, papskom legatu, kako da pobije samo katare kada oni žive zajedno, u skladu, sa hrišćanima.
„Kako da ih razlikujem od lokalnih hrišćana?“, pitao je vojni zapovijednik.
Papski legat mu odgovara onako kako to samo može religiozno lice, po hijerarhiji najbliže Bogu i Božjoj ljubavi – „Spalite ih sve, a Bog će svoje prepoznati!“
I, spalili su ih sve. Njih deset hiljada u jednom danu. Đecu, žene, stare, muškarce, bolesne i nemoćne spalili su na istoj lomači. Gorjeli su, kažu, i katari i katolici sasvim isto.
Ne znam da li je Bog prepoznao svoje, ali ako jeste, papski legat i Inoćentije III su sada u dubinama Danteove mentalne kreacije.
