Lejla Kašić talentovana je mlada crnogorska pjesnikinja, producentkinja i radio voditeljka. Kaže da ne razdvaja život i poeziju.
Diplomirala je književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću, a specijalizirala komunikogiju i medije na Univerzitetu Donja Gorica.
Imala je priliku da semestar provede usavršavajući se na Karl-Frances Univerzitetu u Gracu. Još tokom osnovne i srednje škole bila je voditeljka dječjih emisija na Radiju Crne Gore.
Objavila je zbirke poezije “Moja Crvena” i "Biću dobro". Neke njene pjesme prevedene su na mađarski jezik, a jedna njena priča objavljena je u Zborniku savremenih ljubavnih priča, koji je izdat u Beogradu.
Lejla je bila producentkinja popularne TV emisije "Dnevnica", a sada je angažovana kao voditeljka na Drugačijoj radio stanici.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Starija sestra koja je prerano napustila naš fizički svijet.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Slobodu i nezavisnost, svjesno kreiranje života. To što mogu da preispitujem obrasce ponašanja, angažovano i kritički djelujem, u želji da poslije mene svijet bude bar malo drugačiji, bolji i nježniji.
I naravno, to što čuvam i njegujem dijete u sebi.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Pa ne znam sad da li je to talenat, ali želja mi je da imam veganski restoran, kako bih pokazala ljudima koliko ta hrana može da bude kreativna, nesvakidašnja, ukusna, a sve to bez povrijeđivanja životinja. I da, možda bih bila dobar life couch.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Često kažem da je prava šteta što sam radoholičarka, jer tako dobro umijem da ne radim ama baš ništa. Znam da budem jako lijena (lijePa hehe) i da završavam stvari u posljednjem trenutku. Ponekad ne znam kako uspjem sve uvijek da završim na vrijeme.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Najviše volim kada među ljudima sretnem čovjeka.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Film bi se zvao “U potrazi za svrhom”, a glumicu bismo već odabrali na audiciji.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Iskrena, lojalna, spontana, saosjećajna, pravdoljubiva.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Obožavam hranu. Ona je jedan od mojih jezika ljubavi. Bila bih neka veganska delicija, lijepo dekorisana, sa neobičnim spojem tekstura i ukusa. Nešto čega biste uvijek tražili još.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Kako kažu Indeksi: Svim majkama bih izbrisao bore.
Voljela bih da mogu da liječim dodirom i da mogu da se teleportujem.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Toliko sam (na)učila da volim i prihvatim svoj život, da se ne bih mijenjala nikada ni sa kim.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Ako nisam na nekom izletu/putovanju, onda sam kod kuće, vjerovatno pravim domaću pastu i podsjećam se kakav su blagoslov bezbrižne, lijene nedjelje.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- “Djevojka iz moga kraja” Arsena Dedića. Postala mi je omiljena na prvo slušanje, a onda… Imala sam 17 godina. Arsen je održavao svoj posljednji koncert u Podgorici. Nisam imala kartu, ali nekako sam uspjela da uđem. Na prve taktove te pjesme počela sam da se ježim i plačem.
U tom trenutku kao da nije postojalo ništa drugo, osim Arsenovom glasa, riječi te pjesme i mene. Njegov saradnik me je, tako hipnotisanu, uzeo za ruku i odveo do bine. Izašla sam na binu, tako uplakana, zagrlili smo se i Arsen mi je rekao da je ta pjesma u tom trenutku dobila novi smisao. Uz to mi je rekao i da ličim na njegovu Ines.
Od tada je prošlo mnogo godina, gdje god da sam pakovala kofere i odlazila, ta pjesma me je uvijek pratila. I nade su se gasile, i bilo je budnih noći i vagona druge klase… I nisam dala da me slome, i otimala i prkosila… I sve dalje baš onako kako pjesma kaže.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Moje knjige, “Moja Crvena” i “Biću dobro” na mene ostavljaju najsnažniji utisak. Nekada mi je teško da povjerujem da sam ja sve te sirove emocije i stanja opisana u njima prežvakala i ispljunula na papir. Sa svakom povratnom reakcijom čitalaca taj utisak se samo povećava.
Uvijek me ispretumbaju djela koja se bave ženskim pitanjima. Predstavu “Šćeri moja” gledala sam toliko puta da skoro znam tekst napamet i svaki put me ostavi sa tupim bolom u želucu. Tu je i “Jerma”, ta bolna borba za novi život, ali i za sopstveni.
Posljednji film koji sam gledala je “Za danas toliko”. Baš je lijepo, neophodno podsjetio na suštinu života koja nam vrlo često izmiče.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Djevojčici u sebi sam obećala da ću svuda da je vodim. Tako da je cijeli svijet na mojoj bucket listi.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Zaletjela sam se da napišem autobus, a onda sam se sjetila svih životnih priča koje sam doživjela u autobusima, studentskih dana, poznanstava, gradova koje sam vidjela zahvaljući njima. Pa se sjetih koliko mi ljubavi i uspomena dalo svako prevozno sredstvo, od bicikla, preko autobusa, vozova, aviona…. Pa ne bi bilo fer da poreknem to. Sve ima svoju draž.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Psihoterapeutkinji.
Čemu se uvijek obradujete?
- Lijepim, dirljivim gestovima koji me gotovo uvijek rasplaču. Putovanjima. Dobroj hrani. Sreći i uspjehu čiji god da su.
Da li za nečim žalite?
- Da li sam mogla da budem pametnija? Mudrija? Da bolje procijenim situaciju, ljude, donesem “bolje odluke”? Nisam.
Uvijek od sebe dajem najbolje što mogu u tom trenutku. A kad život malo isteče, vidite da se sve dašava u pravom trenutku i za naše najveće dobro.
Bez čega ne možete?
- Ljubavi mojih ljudi i svoje otpornosti.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Ne mogu da sjetim. Nastojim da ne dolazim u situacije u kojima je neophodno da se nekome izvinjavam, ali kada se to desi volim da se izvinim i tako pokažem poštovanje prema toj osobi.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da moja majka doživi nadublju, najljepšu, najbezbrižniju, najzdraviju starost.
Da svi postanemo svjesniji naših potencijala i iskoristimo ih na način koji će služiti čovječanstvu. I naravno, jedan penthaus.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Ostala vedra, optimistična i zaljubljena u život, poslije nekih jako teških životnih okolnosti.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Kada sam bila mala čula sam da je neko rekao kako nam je smrt bliža nego kragna vratu. Sa sviješću o njenoj nepredvidljivosti i blizini i živim. Tako da bih živjela kao do sad… Ali bih napravila to jedno veče (kakvih će tek biti u mom životu), na nekoj prostranoj livadi, ukrasila bih sve lampicama, za dugačkim stolom okupila sve svoje ljude, pjevali bismo, nazdravljali, grlili se, ljubili, radovali se…A odnekud bi se čuo Čola i:,,Neka mi bude nagrada kuća puna naroda”.
Kako biste voljeli da umrete?
- Srećna i zahvalna na iskustvu koje sam imala u ovom životu i sigurna da sam ispunila svoju misiju.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Već je dogovoreno da bude: Češće bila sevdah nego žena.
