Dio građana koji možemo svesti pod normalne sprema se za protest. Imam li prava suditi o nečijoj normalnosti, ako pitanje seksualnog uznemiravanja učenica, naših kćerki i sestara, drugarica ili djevojaka, neko relativizuje kao navodno politički zloupotrijebljeno pitanje?
Valjda bi bilo zastrašujuće ako ova serija otkrivenih slučajeva ne bi dobila pažnju političke javnosti? Valjda bi bila nacionalna sramota ako se ova tema ne bi "politizovala"?
Profesori, uz amin svojih nadređenih, upisuju najstrašnije traume djevojkama i djevojčicama, iz pozicije najvažnijih životnih autoriteta, a dio "nenormalne" javnosti se buni zbog "politizacije" tog ogavnog, neljudskog, dijaboličnog, kabadahijskog ponašanja, najnižih primalnih poriva, koji dolaze od najnižih oblika života koji su, uzgred, učitelji generacijama koje stupaju na scenu. Možete misliti šta ispada od tih generacija dok čitate poruke njihovih "aristotela" 21. vijeka.
6Zašto bi politizacija hapšenja političkih konkurenata na osnovu neizgrađenih optužnih prijedloga bila prihvatljiva, a pedofilija i nedolično ponašanje koje je u sukobu sa javnim moralom u školskom sistemu ne bi?!
Po istom aršinu bi i dodirivanje dječaka u crkvenim institucijama bilo neprihvatljivo za "politizaciju", pretpostavljam? Ono, crkva je odvojena od države - nivo argumenta. Sačekati par godina pa najpoznatijem superstaru među pedofilima, poput Kačavenda, dodijeliti najveći crkveni orden, možda? Sa litijaškog korzoa na malo maloljetničkog petinga (ili čega li već, muka mi je i nagađati), a ujutru iz te antičke dionizijske postelje na svečanost dodjele ordena? Što ih briga, popularnost te organizacije samo raste. Jer nema tog skandala kojeg par kletvi ne može da sanira.
Ako nas mnogo ne zanima ni zaštita sopstvenog državnog Ustava, hoće li nas popovi ili pak kćerke i sestre snažnije animirati u reakciji?
Tako da - DA, sebi dajem neosporno pravo da podijelim po toj osnovi na normalne i one koji to nisu. Takođe, okolnosti nam nude priliku da smjestimo u etički kontekst epohalnih pizdi one koji staju u zaštitu te organizacije, a protiv svoje države i marširaju da sačuvaju neke imaginarne "svetinje", bez paralelne ljudske potrebe da izađu u znak podrške zdravom dijelu društva koji ima nultu toleranciju na seksualnu eksploataciju naše djece.
Ukoliko ne, litijaška Crna Gora vrijednosti bazične ljudske normalnosti, logikom politizacije/nepolitizacije, poput borbe protiv sistemske pedofilije i nedoličnog ponašanja, ostavlja kao ekskluzivnu vrijednost svojim društvenim vrjednosnim i političkim oponentima, "svetinje" sasvim drugih svjetova.
Umjesto teritorijalne šape na prostore od Prizrena i Rumije, lakih nazalnih orijentalnih nota za narod, tri prsta i četničke idole, normalna Crna Gora kao svetinje prvo osvještava zaštitu svoje djece od seksualnih predatora.
Ovih dana snažnih razloga za protest i izlazak na ulice ima toliko mnogo da je svaki od njih kao motiv neuporedivo slabiji od "Ne damo svetinje" brend izmišljotine. Svetinja za normalnog čovjeka je prije svega njegovo dijete! Valjda je odbrana djevojčica od predatora nastavnika i profesora prioritetniji društveni fenomen.
Na zakazanom protestu danas ćemo lako prepoznati da li se ideološke granice te dvije Crne Gore formulišu čvrsto, da li se suprotstavljaju, koliko god nevjerovatno bilo, i na ovu temu i koliko naših građana pokreće narativ o srpskoj državi Crnoj Gori, a koliko slučajevi bježanja od odgovornosti na primjerima seksualnog uznemiravanja djevojčica.
Već smo pali na ispitu kao društvo onda kada je djevojka u borbi za dostojanstvo morala da izađe u javnost imenom i prezimenom, uz rizik doživotnog obilježavanja kao žrtve.
Pa da vidimo: ako nas mnogo ne zanima ni zaštita sopstvenog državnog Ustava, hoće li nas popovi ili pak kćerke i sestre snažnije animirati u reakciji?
Bez sumnje, pred nama je najveći, konačno nadpolitički, civilizacijski, društveni test, koji će nam nacrtati ko smo. Jesmo li društvo tamjana i kandila ili društvo pobune, poput beogradskih crvenih dlanova ovih dana?
