Igrajući uoči rata (1989) svoju monodramsku satiru ,,Šok“ u Teatru nacija u Beču imao sam neočekivan susret s jednim tamošnjim prof. dr pravnih nauka, stručnjakom za slovensko pravo. Iznenadilo me da je profesor došao da gleda predstavu koja ga se ni po čemu nije doticala i po svemu činila se isključivo jugoslovenskom lokalnom temom. Mislio sam da se samo uzgred ticala Austrije, tek toliko koliko da prepozna sudbinu jedne susjedne zemlje. Nakon nastupa, došao je u garderobu s gazdom teatra da se upoznamo. Govorio je besprekorno naš jezik i izjavio mi je čestitku što sam tu temu makar i na pozorišnim daskama možda blagovremeno načeo!? Odgovorio sam mu da kod nas blagovremenost ne važi. Onda je profesor iznenađenje duplirao. Najavio je da će još jednom doći da ponovi gledanje sa svojom suprugom, prvakinjom čuvenog bečkog Burgteatra. Tako je i bilo. Ona me je gledala a da nije znala niti jedne naše riječi. Dok sam ja izigravao naravi Jugovića, on joj je diskretno i uporno nešto došaptavao i vjerovatno je spašavao od dosade. Ta odavno zaboravljena predstava jednog glumca tretirala je ondašnje (a i današnje) nacionalističke naravi, ondašnjih naroda Jugoslavije, a profesora je to intrigiralo. Nakon drugog gledanja pozvao me na večeru sa mojom i svojom suprugom. Ostali smo duže u razgovoru od konkretne večere. Začudio me poznavanjem stanja u Jugoslaviji i naziranjem posljedica kojima će se teško stati u kraj. Iako smo naširoko razgovarali o zemlji kojom su harali nacionalizmi svih boja i političkih uzrasta, a naročito jedan iz srpske i YU prijestonice. Ono što je tangiralo profesora, a i mene, stalo je u jednu njegovu kratku rečenicu: ,,Gospodine, Balkan je vulkan, to mi svi znamo!“ Svojevremeno sam, najmanje jednom, u svojim napisima citirao izjavu tog uglednog Austrijanca iz Beča, doktora prava. Citiranje drugih je najgora podrška stvarnosti, kojom se uporno koriste nesposobni da riješe ono što ne umiju. U te spadam... ne dajući nikakav doprinos stanju u kome smo. U onoj a ni u ovoj zemlji jednako, opomene ne znače ništa. No, ja sam nepozvan za bilo šta, i ništa ne značim u tom svijetu vladanja, ali ni pozvani o tome pojma nemaju. Takvi stalno bude taj Balkan-vulkan koji prečesto eruptira, a da se ni prethodna lava nije ohladila. To mi je rekao tada taj profesor... Prepoznao je to još onda kad su Jugoslavijom harali mitinzi AB revolucije i Nove razvojne filozofije koja se nije razvila ni u šta što bi se nazvalo makar kakvim rješenjem a kamoli filozofijom. Trideset i više godina je prošlo, a profesor je i dalje u pravu. Da bi nas razvijeni svijet makar koliko utješio i približio sebi, nazvao nas je Zapadnim Balkanom a mi sve više zapadamo u istočni vulkan i u vlastitu lavu koja nas zatrpava najzaostalijom religioznošću... Pravoslavljem!
U tu lavu koja zatrpava civilni, civilizovani pa i sekularni život, nova vlast opet utrpava Crnu Goru. Utrpava je u nekakav nedefinisani Open Balkan kao u nužnik u kome je toliko nacionalističkog izmeta da se od ape (srpske) izdržat ne može. Treba da nas nezbrinuti zbrinu, oni koji su se uneredili u svaku južnoslovensku integraciju i zajedništvo. Ta (pro)teza Rusije, da budemo pod pravoslavnim nadzorom, datira još od prvog zrna žita koje nam je otud stiglo za spas života, prije tri vijeka. Izdržavali su nas kao kakvu karaulu na mrtvoj straži, između Otomanske i zapadnih imperija, usamljene i raspete kao na golgoti. Kad se nakon Grahovca 1858. Crna Gora, pobjedom bez saveznika, definitivno razgraničila sa Osmanskom imperijom, Rusi su provukli preporuku da bi bilo uputno okupiti se, na ovim prostorima, pod krilom onda još nezbrinute Srbije kojoj su tada Rusi i Turci kreirali državna znamenja od zastave do ustava. (Nijesam prepoznao da su crnogorski političari a ni istoričari toj ruskoj preporuci nakon Grahovca posvetili dužnu pažnju). Od iste Osmanske imperije i njenih zapadnih saveznika, carska Rusija je u Krimskom ratu, dvije godine prije Grahovca, poražena! Pa iako smo pobijedili njenog neprijatelja na Grahovcu, Rusija nije bila oduševljena crnogorskim suverenim trijumfom, jer je, iako usamljena, na vjetrovitom Balkanu bila uzor drugima i lider slobode dugih pet vjekova. Zato su nas, zbog Grahovca, slavili u Evropi a posebno austrougarske provincije od Zagreba do Zemuna i Dalmacije, ali Srbija jok! Ćutala je ka zalivena. Bila je još turski protektorat.
Sad bi novi premijer 43. Vlade Crne Gore da nas smjesti u balkanski nužnik bez ikakve nužnosti. On ništa ne zna o svom tom nazadnom nasljeđu koje ovđe vjekuje i sputava svaki napredak. Mali Abaz pojma nema... a niko da mu kaže... Abaz ne u baz'! Ostroga ti, ne zagađuj nas okolinom.
M.R.Š.
Komentari ()
