Postoje trenuci u političkom životu kada je neke interese potrebno staviti ispred stranačkih. Najprije, o trenutku.
Umiremo gotovo najviše na planeti od kovida, cijene su otišle u nebo, zaduženje nam je epskih razmjera, NATO ne želi da dijeli informacije sa nama, dobili smo najgori izvještaj EU od kad se ti izvještaji pišu, paralisane su nam institucije, favorizuje se samo jedna zajednica u društvu...
Druge familije Srbije i Crne Gore paktirale su sa očiglednim političkim ambicijama
I to ni izbliza nije cio niz katastrofa. Dovoljno je, ipak, da ne ostavlja dilemu o sunovratu. No, ne i dovoljno za politički konsenzus o tome da je preživljavanje interes veći od svakog stranačkog.
Strah ili mržnja prema DPS, formalno i javno, kako su nam objašnjavali iz većine, bili su jači od potrebe da se spašava zemlja iz stanja u kojem je. Zato smo u ponedjeljak u parlamentu gledali ono što smo vidjeli. Iako su svi očekivali verbalni masakr vlasti nad opozicijom koja je povukla Inicijativu za smjenu vlade, u plenumu je situacija bila nešto drugačija. Uz tek sporadična "očešavanja" o opoziciju, na vidjelo je izašla, kako je neko primijetio, sva bruka i bijes unutar vladajuće većine
Demokratski front "izbručio" je Zdravka Krivokapića kako ga ni jedna opoziciona stranka nije "omlatila". A trudili su se, čitave godine. I premijer da da povoda i opozicija da ne propusti poene. Višedecenijsko iskustvo DF-a u verbalnom "razvaljivanju" svega i svačega odnijelo je prevagu. Potom su se Demokrate trudile da "ugaze" URU pričom o 21 milionu. Bio je to zločin iz strasti. Da ne ulazimo u detalje.
SNP je podsjetio Demokrate da su nastali izdajom SNP-a i da je licemjerno da sad druge prozivaju za izdaju. I tako redom. I ranije su se raspadale vladajuće koalicije i nikada to nije lijepo, niti lako. Ali, ono što se vidjelo i čulo u ponedjeljak svakako ulazi u anale crnogorske politike. Kao prvi parlamentarni rijaliti razvod, kako je to i opisao Milan Knežević. Džaba su, dan kasnije, pokušali da smire strasti i oližu rane. Svako je, dakle - govoreći ili ćuteći kao zaliven -branio svoje stranačke šančeve. Da, i ćuteći. To nas dovodi na stranu opozicije.
Inače ratoborni SDP, formalni podnosilac Inicijative za smjenu vlade u ime opozicije, u ponedjeljak se u parlamentu ponašao onako kako se savjetuje da se ponašate pri susretu sa medvjedom - pravili su se, naime, "mrtvi". Politički, to je bilo pametno. Pogotovo kad su vidjeli s kakvim žarom se mlate u vladajućim redovima. Zašto da im kvare "žurku"? Ali, ne samo to. Sav bijes opozicionih birača zbog povlačenja Inicijative usmjeren je, sudeći po reakcijama u javnom prostoru, na DPS. Tako SDP ni tu nije imao račun da se "ističe".
Iako su svi očekivali verbalni masakr vlasti nad opozicijom koja je povukla Inicijativu za smjenu vlade, u plenumu je situacija bila nešto drugačija
DPS je, dakle, a u tome stiču zavidnu "kondiciju", bio vreća za udarce. Često se sami namještaju. Zbog, recimo, raznih "epizoda" tokom trideset godina vlasti, ili zbog toga kakvu su listu sastavili na Cetinju. Često, dakle. Ali, ne uvijek. Kao onda kada su, nakon svih priča o izvođenju tenkova i ko zna čega, bez i najmanjeg političkog manevra prihvatili izbornu volju od 30. avgusta. Ili sada kada su, makar kako govore, spremni da svoje stranačke interese stave u drugi plan zarad izlaska iz ove katastrofe.
Šta je na stolu? Dan nakon povlačenja Inicijative za smjenu vlade, URA (sa CIVISOM), SNP i stranke manjina najavile su da će potpisati Memorandum o saradnji, kojim će, kako kažu, biti omogućena "stabilizacija političkih prilika i prevazilaženje unutrašnjih podjela, na dobro svih". Sve to ne bi se dešavalo u sjenci koju svojom veličinom, ili veličinom svog tereta, pravi DPS. Kao što se, upućeni tvrde ne željom DPS, desilo sa Inicijativom za smjenu vlade.
Hoće li Memorandum biti "iskra u kamenu", da ne kažemo "gejmčejndžer", ili će ostati mrtvo slovo na papiru, zavisiće, dakle, isključivo od njegovih potpisnika. Dobro, ne možda baš samo od njih. Druge familije Srbije i Crne Gore paktirale su sa očiglednim političkim ambicijama. A neki od potpisnika Memoranduma u tome ih otvoreno podržavaju. Vidjećemo hoće li to donijeti boljitak našoj državi, a i susjedima. Vjetra u leđa, svakako, ne fali.
Demokratski front "izbručio" je Zdravka Krivokapića kako ga ni jedna opoziciona stranka nije "omlatila"
Podsjetimo se riječi Olivera Varheljija, komesara za susjedstvo Evropske komisije, nakon međuvladine konferencije sa delegacijom Crne Gore, takođe u ponedjeljak:
“Za EU reforme potrebna je stabilna vlada i parlamentarna većina, kao i Skupština koja će podržati napredak Crne Gore. Sada je vrijeme da se posao ubrza”.
Podsjetimo se i izjave Gabrijela Eskobara čelnog čovjeka američke administracije za region. On je, takođe u ponedjeljak, prema saopštenju MVP, još jednom iskazao podršku posvećenosti evropskoj integraciji i reformskim procesima Crne Gore. Kad se sve sabere, dolazimo do toga da upravo gledamo nastavak, ili drugi dio sage koju smo na Portalu Analitika naslovili "Evropskih 49". Za one koji su propustili prvi dio, evo linka.
Koga mrzi da čita, evo i prepričanog sažetka.
Crna Gora možda je pred posljednjom šansom, istinskim Rubikonom kada je riječ o članstvu u EU. Teško da će se, zbog globalnih odnosa i prilika, ponoviti ovaj politički trenutak. Treba, međutim, stići najprije do "magičnih" 49 kojim se "otključava" institucionalna blokada u kojoj smo ne samo od 30. avgusta, nego i godinama ranije, praktično od 2014. kada je Ivica Stanković izabran za Vrhovnog državnog tužioca. Moglo bi se i do izmjene izbornog zakonodavstva, kao i do svih onih rješenja koja su preduslovi za uspješno pregovaranje, pa i zatvaranje poglavlja 23 i 24.
Svako je u ponedjeljak, govoreći ili ćuteći kao zaliven, branio svoje stranačke šančeve
Uz jedan dodatak, tih 49, prema porukama Vašingtona u Brisela, za sada ne može činiti DF.
“U vezi sa DF-om, iskreno govoreći raniji koraci nijesu baš najbolji. Oni su više usredsređeni na etničke podjele nego na ekonomsku obnovu. U Skupštini su jedna od ključnih prepreka za usvajanje budžeta i zakona. Tako da se ne radi o tome šta kažu, već šta rade. Tako da ćemo pažljivo pratiti situaciju, ali za sada ne mogu reći da su naši partneri”, riječi su Gabrijela Eskobara tokom novembarske posjete Podgorici.
Bude li se, dakle, stiglo do traženih 49, Amerika bi mogla imati argument više da multilateralno i bilateralno zagovara da Evropa ubrza proces integracija. Prema onome što su poruke Bajdenove administracije, to bi mogla biti prekretnica da Crna Gora konačno osjeti i ukus šargarepe, a ne samo cimanje štapa iz Brisela.
Svi u Crnoj Gori zato treba da budu svjesni težine i krhkosti šanse. Oni koji se, formalno i suštinski, zaklinju u evropsku Crnu Goru sada će, po svoj prilici, imati šansu da to zaklinjanje i dokažu. Tako bismo umjesto nekakvih Oušnovih 11 ili 12 žigosanih, dobili - evropskih 49.
