Kad sam pozvan tamo da igram „Crnogorci pojma nemaju“ bio je red da se odazovem. A što je izazvalo poziv? Kada je prvi čovjek pozorišta „Slavija“ Batrić Žarković pročitao da u gl. gradu CG, Podgorici, nema mjesta za predstavu, odreagovao je pozivom: „Ima mjesta u gl. gradu Srbije!“ Onda sam, odavde, dobio naputak da neću prijeći granicu jer neograničeno grdno pišem o njima, pa me je šira i uža rodbina opomenula... da malo smanjim! Smanjio bih da pišem dva-tri dana, ali tri decenije...? Avio karta je već bila rezervisana, termin utvrđen i pritvrđen. Nema natrag sem da ijem... A već znate neprevaziđenu tekovinu... ko se odavde ne pokaže u BG, ovđe je obično G. Znatan dio Crnogoraca, u Crnoj Gori, su poput kriptovalute. U Beogradu, to koliko ih je, nijesu. Izlaze na viđelo tamošnjem neskrivenom nacionalizmu bez ukrivanja ko su, đe spadaju i bez obzira što tamo profesionalno djeluju.
Prvi su došli Duško Ivanović, trener Crvene zvezde i Rajko, sin narodnog heroja Krsta Popivode, akademski vajar, kome je i mati iz kuće narodnog heroja (Lj. Čupića). Ali ti naši narodni heroji su bili jugoslovenski, za razliku od današnjih. Naprave zločin i eto ih odma u heroje s ulicom za života. Treći koji je doša da me vidi, (opazili su ga ovi prvi), bio je anonimni nosilac šajkače s nekim ornamentom poput kokarde. Niko u punoj sali nije bio s tom kapom, a taj jedini mi se predstavio Crnogorcem. Kad je predstava počela, bio je u prvom redu, tik ispred mene. Kasnije ću saznati, što nijesam uočio, da je bio okružen drugim Crnogorcima, koji su se samoorganizovali, da ukoliko posegne za nečim neprimjerenim pozorištu, bude izmješten ne samo sa mjesta, nego i iz sale. Ništa se nije desilo, naprotiv! Prvi je ustao sa aplauzom i pružio mi ruku uz komplimente. Mi, doma, nemamo tako uljudnih četnika. I vjerovatno su, naši, četobaše u vlasti, uticali da se predstava još uvijek ne odigra u Podgorici. „Crnogorci pojma nemaju“ se ne kazuje s patosom i patetikom, niti otkriva nekakav crnogorski narod mimo svijet već govori o zaboravu koji bi se morao pamtiti... jer nam se zaborav uporno ponavlja.
Neke je odvlačio, a neke privlačio i sam naslov. Jedni su mislili da naslov ruži Crnogorce, a drugi da kudi Srbe pa su navalili da provjere. U naslovu stoji da „Crnogorci pojma nemaju“ a u podnaslovu... „da su Srbi“ (malo ka ukriveno u samoj slici plakata). U stvari predstava je nastala iz jednog TV scenarija za 6 epizoda, (prije 10-ak godina), koji niko nije htio bez obzira što su sredstva za realizaciju obezbijeđena. A da bi se izbjegla puka i dosadna istoričnost na sceni, sve naše greške je zapisivao neki slijepac, pod naslovom ,Džeparac“ (u smislu male džepne knjige) koju niko nije htio da mu izda, jer su manje-više svi ozbiljni izdavači izdavali svoju zemlju. A u čemu je gvint predstave. Na primjer, pojma nemaju da su Crnogorci, ne jednom, raspuštali svoje škole da bi đecu-đake slali na prvu liniju odbrane Crne Gore... i da se nikad više ne vrnu majci. To se ponovilo i na Mojkovcu! Đaci regruti su osvojili Bojnu njivu, u trećem naletu na austrijske postrojbe, ušančene da sliste Srbe u povlačenju prema Albaniji. Srbi o tome pojma nemaju (a ni Crnogorci) pa su nekima i oči ograšile suzama. Tim đacima nema obilježja ili ulice u Crnoj Gori, niti u Srbiji... ali zato ima u Podgorici ulica Dunavska, najbliža obali Morače... pa je bilo i aplauza! Znatan dio predstave se zaista temelji na istini, ostatak je pozorište. Prepoznao sam u gledalištu i neke ugledne beogradske likove iz javnog života kao i univerzitetske profesore našeg porijekla. Nije niko imao zamjerke na scenski iskaz. Samim pozivom da se predstava igra u Beogradu, odazvali su se iz N. Sada, Vrbasa, Lovćenca i Subotice. Ali, o tom potom.
Uglavnom, to raznorodno srpsko-crnogorsko gledalište mi je dopunilo predstavu. Ostrašćeni, prije svega politički nacionalizam iz BG, naročito naspram CG, ne jenjava. Suport su mu kriptovani Crnogorci koji se mijenjaju u konvertabilno srpstvo, kao na kakvoj mjenjačnici, kreirajući ga kao nacionalističku valutu i u Crnoj Gori. Tome, ovamo zapuštenom narodu, Beograd je prepuštio Vračar, svoju elitnu opštinu na kojoj su vodeće gradske i državne uprave. Nije im svejedno. Srpstvo ih košta! Još su u fazi ljutnje... a od mržnje samo korak ih deli. Crnogorci pojma nemaju.
Jedan crnogorski admiral se malo sporio sa mnom nakon predstave, da li smo potopili (izrezali u staro gvožđe) 45 ili 44 broda crnogorske trgovačke prekookeanske flote u „zdravlje“ sankcija voždu S. Miloševića. „Admirale, možda ste u pravu za taj jedan brod, ali mi smo potopili Crnu Goru da bi isplovio tuđi nacionalizam. Od tada i od toga još nijesmo ozdravili... kao da nemamo ni mora ni mornara, niti pomorske akademije u Kotoru! Od davnje fraze, Br. Kostića, da ćemo biti uz Sloba makar jeli korijenje, ostali smo i bez korijena. Zbog tog „zavodnika“ CG u „junačke“ sankcije nad SeReJe (Miloševićem)... još ijemo g**** sa istog poslužavnika. Zato što smo to zaboravili još se nijesmo oporavili.
P.S. Važna napomena za kraj. Ova predstava nije iniciranani u gl. gradu CG, niti u prijestonici. Inicirana je u Kotoru! A ako ipak Boki vrnemo Kotor, možda ćemo opet zaploviti. M.R.Š.
