Crnogorski književnik Miraš Martinovićrođen je 1952. godine u selu Kralje kod Andrijevice, a živi i radi u Herceg Novom.
Spada među autentične crnogorske pisce čije se gotovo kompletno književno djelo naslanja na antičke teme i zaboravljene pejzaže Crne Gore, te civilizacijske glasove iz raznih epoha, koje artikuliše kroz različite književne forme - knjige poezije, romane, priče i eseje, putopisne zapise.
Nedavno je objavljen njegov roman “Homer na putu za Smirnu” i knjige poezije “Bogumilske” i “Kad je riječ imala krila”.
Pripređivao je za štampu knjige poezije Radovana Zogovića, Petra Gudelja i Stijepa Mijovića Kočana.
Martinović je dobitnik Oktobarske nagrade Herceg Novog, regionalne nagrade Teuta, međunarodne nagrade Zlatni zmaj za doprinos fantastičnoj književnosti, a nedavno mu je dodijeljena i Godišnja nagrada časopisa Komuna.
Član je Crnogorskog PEN-a i Matice crnogorske.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Sanjarenje, nada da ću nešto značajno biti, radoznalost šta se krije iza brda koje je zatvaralo vidik, kuda vodi cesta, onda džada, te šta je iza okuke za koju zamiče, u kakav svijet vodii kada ću njome poći, tamo iza brda, u daljinu…
Tu džadu sam gledao sa jednog brda gdje sam čuvao ovce. Kao dječak i kada sam pošao u školu, a škola je bila u sredini sela Kralje, žudio sam za knjigom, a knjiga nije bilo. Ili ih je bilo rijetko.
Kada sam završio četvrti razred, na kraju školske godine, učiteljica Dragica - Mara Lekić, dala mi je svesku i rekla da u nju ponešto zaposujem. Vjerovatno je osjetila da pokazujem neki talenat. Možda sam zbog te sveske i njenog mirisa kasnije zavolio sveske. I danas ih volim i sve u njih zapisujem prije nego unesem u kompjuter.
Sveskama me godinama redovno snabdijeva Branka Bogavac iz Pariza (te sveske su veoma kvalitetne), kao i moj pariski prijatelj Paskal.
Šta najviše volite u tome što ste odrasli?
- Odrastanje je otvaralo horizonte, a bez njih život bi bio skučen, zatvoren, neostvaren. Mogao sam da odem iza one okuke koja me mamila, da vidim prvi grad u životu, Andrijevicu, a to je za mene bio veliki grad, činilo mi se najveći na svijetu, a onda Berane, duplo veći grad, te druge gradove. Mogao sam da čitam knjige.
U sedmom razredu sam na Komovima jednoga ljeta bio u mogućnosti da čitam Ilijadu, školsko prozno izdanje. Ta me knjiga zauvijek odredila, odvela u antiku, gdje sam čitavog života. Ni danas ne izlazim iz nje.
Odrastanje je svojevrsno sazanavanje. Razmišljanje, planiranje, prevođenje dječjih snova u stvarnost. No, što godine odmiču sve češće se prisjećam djetinjstva. Posebno jedne situacije: jagnjadi kojima bi brat i ja dok bi odrastala u proljeće davali imena, kitili ih cvijećem, pleli im vijence…Voljeli ih, ta ljubav je bila velika.
Saživjeli bi se sa njima toliko da je bez njih bilo nezamislivo, a onda
jedno jutro, kada bi se probudili, nije ih bilo u toru. Otac ih je odveo na pazar i prodao. Velika je to praznina bila u našim dječjim dušama. Plakali smo za njima, neutješno. I tako iz godine u godinu.
I sada čujem sebe kako plačem, i brata Mira, kako plače. Velika trauma iz moga djetinjstva. Ovom pričom, sjećanjem, ne krivim oca već surovi život. Isto su radili i drugi očevi. Trebalo je preživjeti!
Za kojiVaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Mislim da nema tog talenta. Moj talenat je ono čime se bavim – literatura. Za nešto drugo nijesam talentovan. Dovoljan je jedan talenat ako je pravi.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Nedovoiljna pokretljivost. Dileme pred svako putovanje. To mi je jedina loša osobina. Morao bih da prebiram kako bih istakao i neke druge. Ima ih svakako. Nema čovjeka sa svim pozitivnim osobinama.
Šta najviše cijenite kod drugih?
- Tačnost, moralnost, držanje do riječi. Ti primjeri su mi uzor i imam divljenja za njih. Dobri primjeri nas održavaju, čine da odmjeravamo trasu životnog puta.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste željeli da glumi Vas?
- Ne vidim svoju filmsku biografiju, a ni želju da me neko glumi.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Nemoguće je u pet riječi reći ko si. A možda može u jednoj: Čovjek.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Samo kad bi hrana bila riječ. Riječ je moja hrana i ja tu hranu mogu ponuditi kao jedinu duhovnu hranu. Ne mogu i da sam zemaljska hrana. Iako volim zemaljske plodove. One kako ih doživljava i opisuje Andre Žid.
Koju moć super - junaka bi voljeli da imate?
- Nemam idole, pa ni super junaka. Svoju moć jedino i samo vidim
u riječima.
Sa kojom ličnoću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenilina jedan dan?
- Ne bih se ni sa kim mijenjao ni za sat a kamoli za dan. Ja sam taj koji jesam. Drugi ne mogu biti!
SVAKODNEVICA
Šta radite nedjeljom popodne?
- Sabiram se! Uglavnom ne izlazim iz stana, osim kada to potreba nalaže. Razmišljam o sedmici koja je protekla, onom što sam uradio, pa o sedmici koja dolazi i što treba da uradim.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Nek bude "Još ne sviće rujna zora" u izvođenju Sedmorice mladih.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsanažniji utisak?
- Dvije knjige: “Kameni spavač” Maka Dizadara i “Crna mostarina” Paula Celana. Uvijek čitam nekoliko knjiga uporedo, rijetko jednu
Gdje biste voljeli da otputujete?
- U Grčku, iako sam jednom boravio nekoliko dana. Grčka je moja vječita inspiracija. Njen veliki pjesnik Jergos Seferis kaže: “Ma kuda da me odnese put/ Grčka mi uvijek zadaje bol”. Sve mi je u drevnoj Grčkoj inspirativno. Otuda dolazi svjetlost, nadahnuće.
Koje prevozno sredstvo najamnje volite?
- Volim sva prevozna sredstva, a prema ni jednom ne osjećam odbojnost. Nijesam vozač, najčešće putujem autobusom, osim kad me neko vozi.
DA TI KAŽEM
Kome sve ispičate?
- Nikom sve!
Čemu se uvijek obradujete?
- Dobroj knjizi. Ta radost je uvijek neizmjerna.Valjda zato što sam u djetinjstvu oskudijevao sa knjigom. Upravo očekujem da mi iz Splita stigne knjiga “Tumačenje Ivanova Evanđelja” Svetog Avgustina. I pomalo sam nestrpljiv kad očekujem dobru knjigu. No, to su slatka iščekivanja. Kao i Ljubav, kao i Sreća.
Da li za nečim žalite?
- Čovjek uvijek za nečim žalim, pa i ja. Žalim što nijesam više pomogao roditeljima, ocu Božidaru i majci Stani, i bratu Miru, dok su bili živi, što nijesam bio više sa njima. Umrli su relativno rano, otac u šezdeset prvoj, majka u šezdeset trećoj, a brat u šezdeset petoj.
Uvijek se čini: biće vremena, a vrijeme ne čeka…Žalim i što se nikada nijesam javio mojoj učiteljici, a ona je pratila moj rad i napredovanje u književnosti. Uvijek za ponečim žalim. Vjerujem i drugi, to je u ljudskoj prirodi.
Bez čega ne možete?
-Bez svjetlosti.
Za što ste se posljednji put izvinili?
-Ne znam, ali se znam izviniti, kada uvidim da sam pogriješo. Nijesam od onih koji misle da su uvijek u pravu.Toliko nesmotrenih poteza napravimo u životu, teško ih je ispratiti, pa i za svaki se izviniti.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Nemam posebnih želja.
Šta je najteže što ste do sada uradili?
- Ima toga više, a ne bih mogao da svedem na jedno. Treba tu dugo ispitivanje i samoispitivanje, pa i vrijeme za nešto takvo.
Kada biste znali da Vam je ostalo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Ispjevao bih himnu životu.
Kako biste voljeli da umrete?
- Ne bih volio da znam.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Pročitao sam mnoge epitafe, ponajviše one ispisane na stećcima, pošto sam se dugo bavio tom temom. Plod toga je moja knjiga Bogumilske, nedavno objavljena. Nemam ideju za epitaf. Tu treba ukratko sažeti cio život i to u nekoliko riječi. Možda epitaf dođe sam. U ovom trenutku ga nemam.
