Još od kako su Sabor SR Hrvatske i Skupština SR Slovenije u maju 1991. godine proglasili jednostranu nezavisnost svojih republika i formalno prekinuli trajanje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, školski brod „Jadran“ nalazi se u teritorijalnim vodama najmanje od socijalističkih republika, buduće 21. izborne jedinice SR Jugoslavije, pa sve do voda nezavisne države Crne Gore.
Dakle, bio je „Jadran“ u našim vodama svih onih godina dok smo mi bili dio nečega šta će nas osramotiti za cijeli vijek. Gledao je „Jadran“ kako se iz njegovih voda puca u takođe njegove vode, gledao je kako oni koje su svoje prve pomorske milje na njemu upisali bombarduju one druge sa kojim su skupa na tom istom brodu učili o pomorskim taktikama, slušali duge priče o velikim bitkama i morskim „vukovima“. Slušali. Nešto naučili. Sve zaboravili i zapucali jedni na druge.
86
Svemu tome je „Jadran“ bio svjedok i da je mogao da govori ili da sam plovi vjerujem da ga nikada više ne bismo vidjeli, ni mi, ni oni, a ni oni treći. Suviše je lijep da bi bio bilo čiji od nas ovakvih. Otplovio bi i ostavio poruku na kojoj bi pisalo sve ono što treba da znamo o sebi, svojoj i njihovoj istoriji, svojim komšijama, našim kulturama, navikama, emocijama, obazovanju i znanju, inteligenciji, religiji i vjeri – Balkanski idioti.
Nego, kao što rekoh „Jadran“ je tu odavno, bio je svih onih godina kada smo sa Hrvatskom imali daleko lošije odnose, kada je bilo i nezamislivo da jedan ministar vojni dođe u posjetu drugom. Ali, ni u tim godinama se „Jadran“ nije pominjao na ovakav način kao što se to radi posljednje tri godine. Zašto?
Vrlo je jednostavno, protekle tri godine vlast u Crnoj Gori obnašaju političari koji sprovode naređenja direktno poslata od Aleksandra Vučića.
A, njegova naređenja nijesu usmjerena na očuvanje među - nacionalanih, državnih i vjerskih suživota već upravo suprotno – njihovom razbijanju.
Jer, vidite radi se o ličnom i trenutnom interesu beogradskog autokrate, ukoliko se u regionu stanje pokvari i eventualno dođe do nekih direktnih sukoba on će moći da produži svoj mandat u nedogled i najvjerovatnije će dobiti i status regionalnog stuba pomirenja, jer ko bi sjutra bolje pregovarao sa posvađanim stranama u Republici Srpskoj, Crnoj Gori... nego on koji je sve to izazvao i koji ima apsolutne poslušnike i u Podgorici i u Banja Luci.
Međunarodna zajednica i njene politike ne počivaju na velikim istinama, etičkim i legalističkim postulatima, osim naravno deklarativno, sve ostalo se svodi na trenutne interese i često obične sitne koristi. Sjetite se kako su u samo par mjeseci Slobodana Miloševića – „stuba sigurnosti“ doveli do „balkanskog kasapina“ i legitimne mete lovaca F16, a sve pod nadzorom slijepe Justicije i načela francuske buržoaske revolucije.
Koliko nisko treba da padnemo pa da nam se dodijeli staratelj?
Vučićeva situacija danas nije kao ona od prije par godina kada je ujutru mogao da se bratimi sa drugom Putinom a uveče da prima lične poklone od Donalda Trampa. Sjećate li se onog plastičnog ključa za koji je tvrdio da otvara sva vrata u Bijeloj kući? Koliko nam god ta scena i poruka izgledali stupidno i nedoraslo jednom predsjedniku on je očigledno znao kome i zašto šalje tu poruku.
Ali, izgleda da je Bajden zamijenio bravѐ.
Prvi put ove godine čujemo javne i direktne osude za namještanje izbora. Do sada su strane diolomate i posmatračke misije to gledale širom zatvorenih očiju (Justicijanci), sada su odjednom, gle čuda, progledali.
Takođe, prvi put je Kosovo, prije desetak dana, od Amerikanaca dobilo dozvolu za nabavku ozbiljne vojne opreme, do sada je to bila tema koju je Vučić strogo kontrolisao.
I, sada on razmišlja, kako da ponovo stvori podršku koju je imao, kako sebe da postavi ne mjesto sa kojeg će ponovo moći da skreće poglede EU i američkih diplomata kako njemu odgovora?
Vrlo jednostavno, poslaću Dodika u Moskvu da malo uznemiri javnost, pa ću onda da mu spakujem par šovinističkih izjava koje pozivaju na otcjepljenje, pominjaće rat i prijetiće svima, i sve tako u nedogled dok nekome ne bude previše pa uzme i zapuca, a onda ću ja već lako.
Sa Crnom Gorom je slična situacija, preko svojih poslušnika koji se ovako mladi i nezreli utrkuju ko će biti revnosniji i bolji aporter čak mu nije ni izazovno. Sa raznim Dritanima, Milanima, Jakovima, Andrijama, Bečićima i Krapovićima on može u Crnoj Gori šta god zaželi.
Može da nam oduzme kulturnu i istorijsku baštinu, svetinje... može i da nam u sred Skupštine objesi svoju zastavu. Može šta god želi, jer otpora nema. Nivo posluha i servilnosti je toliki da nisam siguran da bi se iko od njih pobunio ni da ih lično zauzda.
Pa šta mu onda dođe teško da nas posvađa sa jednom od članica EU preko tamo nekog (ne zna se čijeg) školskog broda i preko tamo nekog (zna se čijeg) ministra.
Definicija kaže da ukoliko u jednoj državi radite direktno za interese druge države a na štetu ove prve, vi ste ili strani diplomata ili domaći izdajnik. Trećeg nema.
Crna Gora nikada u svojoj istoriji nije imala ovoliko domaćih diplomata ili makar ne na ovakvim položajima.
Protekle tri godine vlast u Crnoj Gori obnašaju političari koji sprovode naređenja direktno poslata od Vučića
Stanje zategnutosti odnosa među državama Balkana, krize, ratna stanja... vremena su u kojima Vučić (i oni od kojih je učio politiku) najbolje pliva.
Rat je uvijek bio odgovor na sve probleme. Fino nas je učio Svetozar Marović da postoji čak i rat za mir. Nismo mu vjerovali. Ili, ipak jesmo?
U fantastičnom filmskom ostvarenju Berija Levinsona, koji je bio nominovan za Oskara, aktuelnom predsjedniku SAD-a otkrivaju seksualnu aferu desetak dana prije novih izbora. Reizbor koji je do afere bio siguran sada izgleda daleko, narod se ujedinio protiv njegovog vanbračnog seksa i svi su izgledi da će završiti političku karijeru.
Međutim, njegov šef komunikacija će u saradnji sa poznatim filmskim producentom smisliti savršenu prevaru. U filmskom studiju snimaju scene kako su albanski fundamentalisti napali i ubili amaričkog diplomatu u Tirani. Predsjednik iste večeri drži zapaljivi govor u kojem daje riječ da niko neće proći nekažnjeno i da više nikome neće pasti na pamet da napadne američkog građanina bilo đe u svijetu.
Studiji snimaju i šalju TV kućama scene u kojima američki vojnici ratuju sa albanskim teroristima stajući na stranu demokratskih snaga - a i kojih bi drugo? Malo scena rata, malo zapaljivih predsjednikovih govora, malo američkih simbola i narod će se ujediniti sa predsjednikom zaboravljajući onu beznačajnu aferu. Predsjednik je ponovo izabran. Svi čestitaju i piju šampanjac.
Jedino je zabrinut onaj šef komunikacija koji je i izmislio cijelu stvar. Na pitanje predsjednika znog čega brine on mu kaže kako nema rata u Albaniji i kako će narod to vrlo brzo shvatiti.
„Pa stvori ga“ – reče novi/stari prvi čovjek SAD-a u filmu Ratom protiv istine.
Dakle, ratom se može i za mir i protiv istine i kako god vam volja, samo da je suprotno zdravom razumu. A zdrav razum nam govori da se moramo suprotstaviti ovoj pošasti koja nas je napala. Ali ko, kako i na koji način?
Jer, realno, nema ko da mu stane na crtu. Većina suverenističkih i građanskih partija je ili suviše mala ili suviše loša ili i jedno i drugo da bi bilo šta preduzele, a ova najveća kao da nije tu. Oni su ovih dana ubijeđeni da su baš oni izmislili neki neposredni način biranja rukovodstva i sada srećni i zadovoljni to bjespomučno promovišu po Crnoj Gori. Izgledaju kao da su pronašli novi album Beatlsa. Nego, dako im već javi neko šta se dešava dok ne postanemo Yesterday.
Po posljednjim istraživanjima prosječni koeficijent inteligencije Crnogoraca je toliko nizak da izgleda nećemo nikada sami shvatiti šta nam se dešava. Da situacija bude još lošija, ni u komšiluku nije ništa bolje.
Koliko nisko treba da padnemo pa da nam se dodijeli staratelj?
Nadajmo se da će na vrijeme shvatiti da su nam neophodni, makar ovi koji odlučuju o nama, a mi ćemo se kao i do sada samoubijeđivati da smo glasali i birali svojom voljom.
