Juče predstavljena verzija ugovora koji bi trebalo da potpišu Vlada i Srpska pravoslavna crkva izazvala je priličan revolt kod dijela javnosti. Socijaldemokratska partija reagovala je burno, najavljujući kako očito dolazi vrijeme da se vrati mandat građanima, a još impulsivniji bili su korisnici društvenih mreža.
Zbog čega je sve tako? Probajmo odgonetnuti tumačeći sadržinu predloženog ugovora, ali i sam kontekst.
Bilo je rečeno da će ugovor potpisati eparhije, ali to nije tačno
Iako je na posljednjoj sjednici Vlade rečeno kako će sa druge strane ugovornice biti četiri eparhije SPC, to očigledno nije bilo tačno.
U preambuli, na samom početku akta, jasno stoji kako je druga strana “Srpska pravoslavna crkva, koju zastupa Sveti Arhijerejski Sinod Srpske pravoslavne crkve”. U posljednjem članu, u stavu jedan, potvrđuje se kako će ugovor biti sačinjen u četiri primjerka – po dva za svaku stranu.
Prema posljednjim poznatim informacijama, sjedište Sinoda SPC bilo je u Beogradu.
"Kontinuitet"
Mnogi će naći kako je problematičan i član dva, odnosno njegov početak, u kojem stoji kako država pomenutoj vjerskoj zajednici “priznaje kontinuitet pravnog subjektiviteta”.
Kakav je to kontinuitet? Ako još jednom iščitate dokument, razumjećete možda i da je to kontinuitet “hrišćanske crkve na prostoru Crne Gore od apostolskih vremena”.
Vlasništvo nad imovinom
Dugo se već poteže pitanje šta je, zapravo, imovina SPC u Crnoj Gori. Da li su to objekti kulturne baštine građeni tokom ranijih epoha? Objekti koje su u davna vremena gradili mještani crnogorskih naselja?
Ugovor, po tom pitanju, navodi kako država “jemči Crkvi nepovredivost prava svojine i državine nad manastirima, hramovima, zgradama i drugim nepokretnostima i prostorima u njenom vlasništvu”. Prilično jasno.
No, potom, takođe u članu sedam, slijedi zanimljiva formulacija – “država se obavezuje da, u skladu sa sopstvenim pravnim poretkom, izvrši uknjižbu svih neupisanih nepokretnosti u vlasništvo Mitropolije crnogorsko-primorske, Eparhije budimljansko-nikšićke, Eparhije mileševske, Eparhije zahumsko-hercegovačke i njihovih crkveno-pravnih lica kojima pripadaju”.
Šta to znači? Da bi SPC ubuduće mogla dobiti još imovine na prostoru Crne Gore. I da bi, osim na eparhije, sva ta imovina mogla biti upisana na – SPC. Jer, upravo je SPC, sa sjedištem van Crne Gore, “crkveno-pravno lice” kojem te eparhije pripadaju.
Država uglavnom neće moći da pristupi imovini SPC
Osim kada to nalažu razlozi hitnosti u pogledu zaštite života i zdravlja ljudi, država neće moći da pristupi imovini SPC u cilju sprovođenja bilo kakvih bezbjednosnih mjera, sve dok ne dobije dozvolu crkvenih starješina.
Doslovno tako stoji, opet, u članu sedam.
Neradni Savindan
U članu 10, nabrojani su svi ključni vjerski praznici koje slave pravoslavni hrišćani u Crnoj Gori i tokom kojih oni odavno imaju pravo odsustva sa posla.
No, ugovorom koji je juče predstavila Vlada, vjernici bi dobili neradni dan i tokom – praznika Svetog Save.
Pravoslavna nastava u javnim školama
U drugom dijelu dokumenta je i odredba koja se može protumačiti kao nagovještaj uvođenja vjeronauke u javno obrazovanje.
“Pravoslavna vjerska nastava u javnim školama može se regulisati u skladu sa pravnim poretkom države”, navedeno je u članu 16.
Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju je izričit, te je u članu pet navedeno da u javnim ustavnovama i onima kojima je dodijeljena koncesija za izvođenje važećeg obrazovnog programa nije dozvoljeno religijsko djelovanje, osim kada su u pitanju srednje vjerske škole.
Da li se član 16 predstavljenog ugovora, stoga, može posmatrati kao korak ka nekim drugim promjenama koje bi mogle uslijediti u budućnosti? Ništa nije isključeno.
Uostalom, u susjedstvu je prekjuče došlo i do toga da svešteno lice otvoreno prijeti direktorima škola, te javnom objavom spiskova onih koji, kako je dodao "svjesno obeshrabruju vjersku nastavu".
Zanimljiv momenat
Interesantan je, svakako, i momenat u kojem je dokument predstavljen javnosti. Dan uoči Abazovićeve posjete Beogradu.
I tako Vlada, čiji šef istrajno ponavlja kako će se baviti problemima građana i pomirenjem, u momentu krize, divljanja cijena, slabljenja kupovne moći i najave velikih socio-ekonomskih izazova, u trenucima kada je društvo i dalje polarizovano – i dalje u prvi plan stavlja pitanja poput ugovora sa vjerskim zajednicama ili Otvorenog Balkana.
Da je do danas potrajala prethodna Vlada, sigurno bi se tu mogla naći i svojevrsna simbolika što je nacrt akta predstavljen baš na Vidovdan.
Kako god, mnogo je spornih momenata u samom prijedlogu ugovora – baš kao i u svemu što je prethodilo njegovoj objavi, sve sa ‘radnom grupom’ koja je posao ‘obavila’ u rekordnom roku, a u kojoj – kako se ispostavilo – gotovo da nije bilo saglasnih sa dokumentom koji je objavljen.
