Posmatrajući ponašanje funkcionera, simpatizera, botova, a i deklarisanih glasača GP URA u potonjih mjesec-dva dana, dolazi se do zaključka da im užasno smeta svaka kritika. Pogotovo ako dolazi na račun lika i djela Dritana Abazovića, kojeg bi željeli da štuju kao neko mitološko božanstvo. Da je ovo antičko doba vjerovatno bi inicirali da mu se podigne spomenik na vrh Lovćena ili još bolje, Sinjajevine.
No glupo je od mene što im dajem ideje. Može im, ne daj Bože, doći i to da zajedno sa Jovanom Mićovićem, poznatijem po kodnom imenu Joanikije, krenu u gradnju kapele na Lovćenu, ne Njegoševe ili Aleksandrove, no Dritanove. Da krš po krš donesu helikopterom, dok u isti mah zasipaju suzavcem i šok bombama horde kvazi-patriota „zaštitnika kokaina i švercovanih cigara“! Ah, kakav bi to prizor bio i rezime svega što nam je ova omađijana uraška klika priredila evo već druga godina zaredom.
Abazović kaže da protiv njega vode hajku kvazi portali i ljudi koji imaju nešto fašističko u sebi. Zanimljivo je to, budući da generalno prema njemu i njegovoj partiji od 5% glasača negativno mišljenje ima preostalih 95%. Iz toga se izvlači kao zaključak ona fraza iz čuvenog filma Živka Nikolića ''U ime naroda'', đe lokalni komunistički kabadahija kaže: ''Ruku na srce, ja bih volio da naroda i nema''.
Mislim da ljudi iz Ure tako zamišljaju neku Crnu Goru. Nijemu. Bez naroda, pogotovo Crnogoraca. Koja ne diže glasa na ono što se radi prema Crnoj Gori. Koja prećutno aminuje izdaju i prodaju države i njeno davanje u zamjenu za klinike po Beogradu i ko zna kakve još nečasne dilove sa kriminalnim beogradskim režimom.
Onaj koji kaže da ga progone, zapravo stoji na čelu progoniteljske mašinerije. Nema boljeg dokaza za to od naslovnica portala Vijesti, IN4S, Borbe i ostalih prekograničnih propagandnih glasila koji u esesovskom maniru pokušavaju da označe cijeli jedan narod za nacističku skupinu. I to samo one koji su odlučni u tome da izdaju Crne Gore ne dozvole - one koji se ne mogu kupiti i zastrašiti. Mada, najveći im je grijeh to što nijesu potpali pod toliko dugo nametano štovanje skipera sa Ade.
Naslovnice tih medija, koje ni propagandisti najmračnijeg doba ne bi bolje sastavili, najbolje govore o tome kako se radi o organizovanoj ujdurmi i planskom satanizovanju Crnogoraca.
Izlapjele priče o nekakvom crnogorskom nacionalizmu (koji u njihovoj izvedbi čak više i nije nacionalizam, nego nacizam!), kao krinki za spašavanje kriminogenih struktura, bla bla… više su postale dosadne. Pogotovo onda kada se ne smije napisati ni redak o paravojnim bratstvima pod komandom crkve Srbije. A i kako bi moglo kad im premijer ide na slave i brani Sinjajevinu od crnogorske vojske zajedno sa onima koji bi śutra tu istu vojsku gledali preko nišana. Samo bi još falilo da im se pridruži u urlikanju one „Od Glave Zete do grada Spuža” i sve bi bilo kompletno.
Najveća želja onoga kojeg kao progonimo, mi sa nečim fašističkim u sebi, pretpostavljam, bila bi da nas sve pohapsi. Ili, eventualno da svaku novu izdaju Crne Gore zamaskira nekim novim upitnim hapšenjem.
Naravno, sve je ovo Abazović naučio od beogradskog kabadahije na njegovom brzom kursu crne propagande. Tako je i pater familias Vučić pad aviona sa upitnim tovarom, odjednom zamaskirao pokušajem iznenadne pośete Jasenovcu.
Nažalost, ništa to ne bi bilo moguće da nema onih koji padaju na te lovačke priče. Kada se prvi put u crnogorskoj politici potegla priča o koeficijentu inteligencije crnogorskih građana izgleda da su se oni o kojima se najviše diskutovalo (IQ86) iz nekog razloga okrenuli put onog koji ih je isprozivao. Moguće, zbog naučno nemogućeg obećanja da će im se taj broj ispraviti dolaskom Ure na vlast.
Od tog strmoglavog momenta crnogorske zbilje, odjednom je postalo društveno prihvatljivo mahati crnim zastavama sa mrtvačkom glavom, pozivati na kukanje bula i lelekanje Turaka, kađenje imaginarnih grobova čiča Draže i negiranje genocida u Srebrenici. Naravno, svemu tome kumuje premijer druženjem sa „svojim” bratstvenicima i tvrdošanima.
Isto tako postalo je za vladajuću kliku užasno u Crnoj Gori braniti građansku Crnu Goru, kritikovati nekompetentnu i korumpiranu vlast, slaviti 13. jul...
Đe svi mi kontra! Kao i vazda u istoriji. Nastavićemo sa „hajkom”. Na crne zastave odgovorićemo crvenim. Na prizivanje leleka i kuknjave odgovorićemo smijehom i pjesmom. Na čiča Dražu i izdajnike Jovom Kapom i petokrakom.
A na negiranje genocida možemo samo sramotom. Jer častan se čovjek stidi, a fukara nema srama. Jer ne može srama bit' đe nema obraza. A malo je đe obraza danas u Crnoj Gori ostalo.
Srećom, ima ko da ga brani. Po cijenu svega. A najmanji nam problem u životu bio oće li nas neko piskaralo śutra nazvat' „nacošima”.
