Počeo je popis. Političke arhitekte Balkana mjere učinke svojih operacija u Crnoj Gori. Rezultati će pokazati ko je u kolikoj mjeri uspio. (Ako popis ne pokradu, ali to će morati objašnjavati ovi što su nam garantovali da neće ili ne mogu).
Suštinski, ako ćemo iskreno i bez foliranja, umjesto statističkih podataka ovdje će se mjeriti novoizgrađena distanca od građanske Crne Gore. Popis će pokazati koliko su regionalni megapolitički velikodržavni projekti "odmakli". Svi u svoje nacionalne torove sa plitkim patriotizmom kao "najjeftinijim oblikom ponosa". Ovaj je popis tako statistički prikaz našeg civilizacijskog nazadovanja.
No, ne mogu da ne primijetim da su u propagandnoj euforiji budi ovo/budi ono, govori ovim/govori onim jezikom, najtiši građani crnogorske etničke pripadnosti. Građani, čije je brojčano desetkovanje glavni cilj popisa. Ta dostojanstvena tišina me raduje. Govori puno.
Pravi Crnogorac ostaje to što jeste i onda kada mu sav mrak svijeta legne svom težinom na život
Crnogorci su ponosan i tvrdoglav narod. Slovenski Spartanci, kako ih je nazvala evropska štampa, od svog "crnogorstva" nikad nisu pravili fetiš. Crnogorski je narod specifičan po tome što nikad nije izgradio nacionalizam (good try, vazalni spin doktori). Naviknuti na tu tišinu crnogorskog bića, svaki poklič u za nas kriznim trenucima od neprijatelja nam je pripisivan kao nacional šovinizam.
Sjećam se odlično vremena kad je pjevanje današnje himne bilo odraz "separatističkog nacionalizma". Jednom smo ja i brat poslati "kod direktora" zbog naše zastave u osnovnoj školi. Razviti barjak crnogorski (državnu zastavu) i dan danas je taboo. Uradi to u ruralnom Nikšiću ili u centru Herceg Novog i lako možeš biti napadnut i popiti batine!
Na taj pritisak na cijeli jedan narod, svi ostali ćute. Crnogorac će, onaj autentični (ne pripejd varijanta) na antimuslimanski ili antibošnjački grafit dići pola Crne Gore. Ali, na anticrnogorski - neće. Neće ni drugi narodi, jer "nije to naša borba". Kao da smo duboko naviknuti na tu vrstu odnosa "lajanja pasa dok karavani prolaze". Zapravo, to je slika nas ponosnih, a posrijedi je čist oblik diskriminacije.
U propagandnoj euforiji budi ovo/budi ono, govori ovim/govori onim jezikom, najtiši su građani crnogorske etničke pripadnosti.
Crnogorski narod u političkoj artikulaciji nikad nije imao desnicu - to je već globalni fenomen. Đe su njegovi korijeni? Odgovor leži u okolnosti permanentne ugroženosti i borbe za opstanak. Biti Crnogorac, onaj iskreni, najčešće je puko breme i teret.
Uvijek je bilo tako, a tako je i danas. Tako je bilo i za vrijeme prošle vlasti, jer su oni "labavi" - interesni i građani necrnogorskih etniciteta lakše dolazili do poslova i privilegija, dok se podrška Crnogoraca podrazumijevala. Moraš biti nepopravljivo ponosan, pa da u nemaštini ne "kiksaš" na "otvorene žitnice" kojim su namamljeni "najlakomiji i najlakovjerniji". Brašno u gladi koje je "obrnulo Crnogorce protiv Crne Gore". Zvuči poznato?
Pravi Crnogorac ostaje to što jeste i onda kada mu sav mrak svijeta legne svom težinom na život. Kad sve u životu može biti lakše, a on bira teže zato što bi ga bilo sramota od sebe samog da postupi ikako drugačije. I nema tu fetišizacije i slavlja, jer ostaješ siromašan, a o tome se ćuti.
Preživiš uz ponos i dostojanstvo. I dok ćutiš, stisnutih zuba, "crnogorsko" buja unutar tebe kao utjeha, jer se glađu ne paradira na kojekakvim litijama ili Gazimestanima.
Kod komšije miriše meso, ali je komšija "potpisao", "prešao", "izdao". I sve bi bilo mnogo lakše da ne moraš djeci objasniti. Zato se u toj muci ćuti. Vjekovima. Crnogorac svoje crnogorstvo ćuti, jer ga uvijek "boli": rana od sablje, uvreda okupatora, glad svoje djece... Crnogorci su poput antičkih atleta uvijek oko nogu nosili kamenje da bi kad "trka počne" mogli poletjeti.
Ukoliko Crnogorac nisi i imaš druge vrijednosti, ti si moj brat i sestra sve dok čuvaš ovu zemlju
I dan danas, kada više nemaš izbora, kada državne poslove i sve privilegije dobijaju oni koji na Vučića nisu gadljivi, koji prećute "od Avale do Rumije" kad zatreba, Crnogorci skidaju tegove. To su momenti po kojima nas svijet pamti. Kad se desi detonacija genijalnosti, čija svjetlost osvijetli sve šišnjare u mračnim kutima usred kombinacija. Kad se mediokriteti smrznu, izdajnici postide, a preletači spuste na zemlju. Zato u Crnogorcima bljesne genijalnost, ne kao žar stvaranja nego kao upornost preživljavanja.
Kada poslovi bivaju dati lojalistima vlasti, a ne talentima tada talentu sami talenat nije dovoljan, već briljantnost kao nužnost za život. Izuzetnost je "naš hljeb nasušni", jer nas drugačije neće čuti iz jame u koju smo bačeni. Crnogorcu nije dovoljno da bude majstor svog zanata. Ne majstor, nego renesansni maestro.
U Crnogorcu drhti, u svim svojim nemirima, ono Karavađovo svijetlo sa platna nastalo magičnom misterijom iz četke. Šopenovi molovi koji kaplju kao anđeoske suze, tragedija kao nuklearna snaga stvaranja. Šekspirovi soneti pisani pod žutim bolničkim svijetlima odjeljenja za plućne bolesti, od Brezovika do Bežanijske kose. Od teškog života. Od vječitog nepriznavanja. Od ruku oko vrata koje nas guše neprestano.
U tom začaranom krugu, gdje briljantnost biva češća i jača, ruke oko vrata jače stišću. Ruke Salijerija, dželata koji se najviše od svih divi svojoj žrtvi i koju istovremeno mrzi jače od svih.
Zato su se tako rađali, živjeli i na kraju eksplodirali u vječnost Petar i Rade, Živko i Vito, Dado, Poček, Lubarda, Dejo i Peđa. Jer, za njih je tako jedino moglo bit. U nedoder stanju. Uvijek, ta magija za spas iz jedne siromašne ulice, u jednom potezu. U jednoj šansi. U jednoj bici. Slava ili smrt - za nas nema između.
Nije takav život za svakog i ne treba kriviti onoga ko nije kadar za takvu dramu od života. Ali, znaj, ako imaš taj prezir prema osrednjosti, prema izdajniku, prema kolegi koji se smije i udvara kao idiot svom šefu, onda si taj autentični prč iz krša. Onda si onaj kome će "bit što bit ne može", iako mu "ne daju bolnice i Brezovici", iako mu je "uklizao Papen"- "imao se rašta roditi".
Ovaj je popis statistički prikaz našeg civilizacijskog nazadovanja
Zato, biti Crnogorac - to nije ukras oko vrata, nego usud, muka, izolacija, nepravda, diskriminacija - sve to kao inspiracija za te "vile koje će se grabit kroz vjekove". To znači bit Crnogorac.
Oni koji imaju dilemu ko su i kojim jezikom govore - lakše im je da odmah eliminišu da Crnogorci jesu. Jer da jesu viđeli bi tog Karavađa u sivim stijenama, Šopena u sestrinskim suzama, a spartansko u majčinskoj gordosti, onda kad joj se cijepa biće. One majke koja će kao Ivana Radova i suze zadržati nad odrom čuvenih sinova.
Ovim izdanjem kolumne Analitika ulazi u svoj rođendanski dan. Još jedna godina u bastionu autentične crnogorske misli. Još jedna godina u kojoj se Crnogorac bori za svoja prava, ali i svačija druga onih koji trpe i u kojoj se nećeš pomjeriti u tome ko si ni za dlaku, a da pritom ne kažeš ni jednu ružnu riječ nikome. U kojoj ćeš oštro osuditi, a nikad uvrijediti. U kojoj ćeš podržati i pohvaliti kad nije popularno ono i onoga kojeg treba, ali se nikad i udvarati.
Umjesto statističkih ovdje će se mjeriti novoizgrađena distanca od građanske Crne Gore
Ukoliko Crnogorac nisi i imaš druge vrijednosti, ti si moj brat i sestra sve dok čuvaš ovu zemlju. Ti si moj, crnogorski Srbin, moj crnogorski Albanac ili Bošnjak, sve dok ćeš sa mnom čuvati to blago različitosti koje su nam minuli milenijumi ostavili.
U suprotnom, zauvijek ćemo ostati na dvije obale, ti na svojoj koja god ona bila, a ja na ovoj mojoj - crnogorskoj, dovoljno velikoj za sve dobre ljude svih boja i uvjerenja.
Ako ćemo da gradimo Crnu Goru za 21. vijek, pomozi mi! Budi Srbin kao dio našeg koloritskog mozaika, a ne anticrnogorac. Budi onaj Albanac kojeg smo oduvijek gledali kao na prijatelja za cijeli život, a ne mitomana koji razvlači zastave preko tuđih zemalja. Budi moj sugrađanin na istom zadatku, a ne "igrač" za tuđu reprezentaciju.
Vladimir Visocki je žalio što Crna Gora nije "njegov drugi dom, otadžbina, majka". Nikad neću razumjeti one koji tu privilegiju odbacuju. Ne zbog osjećanja patriotizma, već plemenitosti i vrijednosti koje tu stanuju, gorostasa koji su nam slavu u amanet ostavili, da joj pripadamo i da je čuvamo.
Možda ona nije namijenjena svima? Možda je njen teret nekome pretežak za nositi? A možda jednostavno nije dostajan nje. Kako god bilo, ovo je takav popis na kom će svako pokazati pravog sebe.
