Dok ovo pišem spremam se da idem da obiđem grob Nikole Petanovića na crnogorskom groblju u San Francisku. Jedna je od većih crnogorskih sramota to što većina Crnogoraca ne zna ko je on bio, a radi se o vjerovatno najumnijem Crnogorcu toga doba, vjerovatno i uopšte. Ako barem nekoga ove rečenice motivišu na dalje istraživanje, smatraću da je moja misija ispunjena.
No, ovaj tekst se ne bavi Petanovićem, iako njegov duh, ali i duhovi mnogih drugih lebde nad nama jer proživaljavamo isto što su i oni. Nažalost, na našoj savjesti leži mnogo sramota, prije svega jer smo dozvolili da se njihova žrtva zaboravi.
Na primjer, niko ništa nije uradio tri decenije povodom toga što obnovitelj Crnogorske crkve počiva u tuđem grobu i neprimjernim uslovima. Ili, sa druge strane, kad se anatemisao i prokletstvu predavao svaki onaj koji je želio da takvo stanje promijeni. Međutim, to je crnogorsko prokletstvo. Crnogorska nesloga i pizma najviše su nas koštale, u svim vjekovima.
I Nikola Petanović i sveti Antonije Abramović, a i mnogi drugi, vjerovali su da spas Crne Gore leži isključivo u jedinstvu Crnogoraca. Ne bih da širim prećerani optimizam, jer treba biti oprezan sa time, ali iskreno vjerujem da ima pozitivnih pomaka u svemu tome.
Rezultati izbora su nam jedan od pokazatelja. Crnogorska opozicija konačno uspijeva da se konsoliduje i da djeluje onako kako je potrebno, a samim tim i da ostvaruje bolji rezultat. Konačno imam neki osjećaj da sistem suprostavljanja vlastima djeluje i pokazuje efikasnost.
82Nakon Podgorice i Budve često vidim pozive na nove parlamentarne izbore. U tome ne treba žuriti. Vlast se iščašila toliko puta, ali nažalost sve je to uvertira za veliko finale. Pitanje je dana kada će sve doživjeti kolaps i pad. Treba čekati taj trenutak i onda djelovati. Bojim se da je taj trenutak veoma blizu, na žalost svih nas.
Građani su srećom polako počeli da se osvješćuju. Politika je živa stvar i u njoj nema previše zamjerki onima koji su obični glasači. Ljudska mišljenja su jako kompleksne stvari i teško je shvatiti određene izbore, ali isto tako ne treba u ovoj situaciji nabijati na nos pogrešne odluke onima koji otvoreno počinju da se distanciraju od tih svojih pogrešnih izbora.
Drugim riječima, dok ne dođe do kolapsa, nama treba da je cilj da motivišemo što više ljudi da se vrate na ''fabrička podešavanja'' i zaborave priču koja im je godinama servirana.
Vjerovatno najljepše saznanje koje imamo je to što Ura i Demokrate polako gube moć i počinju da nestaju sa političke scene. Odlaze na smetlište istorije. Osim što je to kosmička pravda, ujedno je i dokaz da ljudi više ne vjeruju lažnim pričama i manipulacijama kojima nas zasipa Aleksa Bečić i ekipa oko njega. Sa druge strane, vođstvo Ure polako se okreće jutjubingu, jer su konačno ukapirali da politika nije za njih i da na idućim izborima neće ni postojati.
Pokisla lica Andrije Mandića i Milana Kneževića govore nam o tome da postoje nevolje u raju. Očigledno je da im je mnogo krivo što činjenica da su u vlasti i da je maltene kontrolišu ne donosi željene plodove. Samo neka se tako nastavi, prelijepo je gledati ih takve.
Nego, vratimo se na Nikolu Petanovića. Nije na početku pomenut slučajno. Neđe u jednom tekstu od prije gotovo 100 godina objavljenom u Crnogorskom ogledalu, Petanović je donio kratak članak pod naslovom ''Jedan ideal i jedan cilj za sve''. Petanovićev ideal i cilj je slobodna i nezavisna Crna Gora i on poziva Crnogorce na okup i jedinstvo. Ono čega nam je vazda manjkalo. Vrijeme je da se to promijeni.
Političke partije opozicije dobro su se pozicionirale u trenutnoj situaciji, ali mislim da treba stvoriti i treći blok kako bi se na svaki mogući način ljudi motivisali da izađu na birališta. Naravno, onda kad pukne sve i sistem kolabira. Da ih porazimo jednom za sva vremena i oblikujemo ovu državu onako kako treba i kako zaslužuje. Do tada treba čekati i biti spreman.
