Što je sa tobom jutros?
Nisam dobro.
Vidim. Kaži mi, što se desilo?
Ništa, imao sam košmare cijelu noć.
Šta si sanjao?
Nikad ne pričam svoje snove, jer je i meni dosadno da slušam tuđe.
Ja sam ti majka. Nećeš se pomjerit' odavde dok mi ne kažes što si sanjao. Snovi daju odgovore na to što te muči.
Uh... Ja ne znam odakle da počnem. Prvo sam sanjao vatru. Požare… Kako najljepše planine i prastare šume nestaju u plamenu. Sve do mora... I more se zapalilo. Neko je namjerno podmetao požare. Ljudi nemoćni da gase, a vjetar duva. Onda ladno sanjam kako Hrvati šalju one avione za gašenje koje mi nemamo, a odavde im neko naređuje da se vrate, jer nam nisu potrebni.
A ko je to naredio u snu?
Pa u tome je agonija. Svi pitaju zašto, ko, s kojim opravdanjem… Panika opšta, a odgovora nema. Pa onda... Uh, baš ne mogu!
Biće ti lakše, izbaci to iz sebe...
Onda stiže vijest sa Cetinja. Horor. Neki čovjek uzeo lovačku pušku i počeo nasumično da ubija! I to traje, traje... Ubijao je i djecu, cijele porodice. Vriska, lelek... I niko ga ne zaustavlja! Dolazi policija… I isto kao sa ovim požarnim avionima, niko ne radi ništa. Kao: mi ne možemo ništa dok nam neko ne naredi.
Ljudi u šoku i panici mole policiju, viču: „Dajte nam oružje mi ćemo“, a ovaj nastavlja da ubija ko god mu priđe. I pokušavam da se od straha probudim, ali ne mogu. Kao da sanjaš da padaš, znaš ono? Paraliza sna. Uh, i ta scena dok je neki policajac pokušao da ga smiri, a ovaj mu puca u glavu!
Na kraju je neki Cetinjanin zaustavio sve to. Nešto mi je kroz maglu taj dio…ne znam da li je sam pucao ili i on i policija. Uglavnom, krv na sve strane… Destina mrtvih, ranjenih, sirene zavijaju. Znaš one ralistične snove, kao da se zaista dogodilo? Nakon masakra kreće ono najgore - smijeh!
Smijeh?
Na televiziji ide prilog o tome, a preko slike se čuje gromoglasni smijeh. Ali ne običan, nego... kao da se hijene smiju, znaš? I nikome ništa! I taj smrad, kao kad se raspadaju... Svuda. Cijelom zemljom. Ne možeš da pobjegneš od njega. Tri dana žalosti, zastave na pola koplja. A onda vjernici nakon neke liturgije, umjesto tišine zbog žalosti, počinju da pjevaju, da se vesele, sviraju gusle, masnih brada jedu i igraju, kao u paganskom satanističkom transu. Svi se smiju!
Popij ovu vodu. To je samo neka grupa bila znači. A ostali ljudi, kako su se oni ponijeli prema toj tragediji?
Zašto me to pitaš?
Snovi mogu da se tumače, da dešifruju tvoje potisnute tegobe. Zato pokušavam da steknem potpunu sliku.
Pa u tome je horor, majko! Umjesto normalne reakcije kad se dese tako strašne stvari, neki su se radovali! Radovali, heej! Neki su govorili da je božja kazna stigla Cetinjane. Najgora mora! Čujem plač familija žrtava koji se miješa sa smijehom naroda dok se sa medija smjenjuje: Komiti! DPS! SDP!
Znaš one slike Karavađa, one krvave, stravične prizore!? I u sred svega toga...
Ima još?
Kažem ti, majko, cjelovečernji horor! Kako valjda čitam Nikolaidisa često, sanjam ga u nekoj verziji u kojoj su i on i Crna Gora, nekako...
Dobro, hoće to u snovima, poigra se mozak sa realnošću.
Ministarstvo kulture hoće da mu ukine onaj status istaknutog umjetnika, da nema čovjek od čega da živi, jer je napisao za Njegoša i Andrića nešto poput, da je ovaj kvazifilozofski se***, a ovaj smećarski fejk, ne znam što...
Zamisli Crnu Goru, u svoj toj tragediji i kolektivnom paradom zla, koja proganja umjetnike kao Sovjeti što one koji su se usudili reći nešto za vlast. Ma zamisli ti da ja sanjam Andreja koji to piše za jednog nobelovca i za Njegoša koji je bio Morison svog vremena. U pravu si, ovi snovi mene treba da zabrinu, jer ja ludim!
Tebi se pomiješao utisak kada je Vesna Bratić to namjeravala Adnanu Čirgiću da uradi. Smiri se, vremena su dinamična, utiče sve to na tebe, jer si sine preosjetljiv! Nikolaidis nikad ne bi tako pisao, a ministarka kulture je ona fina normalna djevojka. Nije tako crno, nije Crna Gora sovjetska provincija, a premijer uprkos svemu, nije rumunski Čaušesku.
Kad pomenu premijera, on je u snu prvo mislio, kad je čuo, da su Cetinjani politički zapucali! To znam od čega je sugestija, jer te ljude mirne proglasiše teroristima. Svaki dan pišu o tome. Ja sam postao opterećen politkom čim to sanjam. Gasim telefone, komp, ne ulazim na portale više!
A reci mi, da li se u tim događajima koje si sanjao, na kraju desila neka vrste pravde? Je li neko odgovarao, ne znam... Za sabotiranje tog aviona koji je trebalo da pomogne? Policija je, shvatila sam, bila pasivna? Da li su, na primjer, u tim medijima ljudi odgovarali? Ili nisi sanjao tako detaljno…
Ne vidim poentu ove kvazi terapije?! Treba li da opet sad sve proživim! Ja sam ti ispričao samo detalje!
O kakvoj pravdi govoriš? Jeste, javnost je saznala ko je vratio avion, a čovjek koji je savladao ubicu je nagrađen ordenom časti, kako ne! Ma čovjek je bježao od hapšenja! Popaja su napali jer je zvao policiju, i uhvatio ih u laži da su tek... Ma deseteračke pjesme su pisali o monstrumu ubici, heej!
Popaja si sanjao? Popaja iz Buksovaca, Perpera?
DA! Pravda?! Kako, majko, znaš da lupiš nekad tako, kod nas se pravda ne desi ni u životu, a ne još u horor snovima! Ostala mi je i slika novinskog naslova, u kom je 100 odsto pacijenata potpuno zadovoljnom tretmanom u KBC! Kao u Sjevernoj Koreji, samo sa popovima.
Dobro, izvini. Odmori, košmari se dešavaju, svima. Nemoj danas u školu. Ne pali TV, ne idi na portale. Samo si ružno sanjao. Nije to ništa. Proći će, ljubavi. Je li ti lakše kad si mi ispričao? Je li ti pao kamen sa srca?
Za sve su krivi ovi četnici. Za sve su krivi ovi komunisti. Okadi se sine, zapalila sam tamjan. Neka su prokleti, Montenegrini, pih! Kazna će ih božja stić'. Ti si moj Belvederac! Dika... Čuvaj se pedera, sine. Poljubi ikonu. E viva!
Majko??!
