Treća po redu vlada "oslobođene" (od) Crne Gore, pokušava da riješi kadrovsku krvnu sliku države. Od ministara, sekretara, direktora direktorata, pa sve do čelnika lokalnih preduzeća. Koliko uspješno? Nikoliko.
Zašto?
Prvo, zato što je osnovni kriterijum "revolucionarnog" načina razmišljanja bio takav da novi ekspert koji će voditi organizacionu jedinicu ne bude iz prošlog sistema. Naprotiv, trebao je da bude iz redova novoformiranih većina, razumije se. Ako išta, nove vlasti su prestale da se foliraju na planu partijskog zapošljavanja.
U umjetnosti je nužan STAV, a u vremenima revolucije, ili bilo kojim vremenima, kad umjetnik nema STAV onda - nije umjetnik
Nekad su dokazi o partijskim zapošljavanjima slovili za neprikosnovene afere u javnom prostoru. Danas, partijsko zapošljavanje je opšte mjesto političkog funkcionisanja. Od toga da lideri to više ne kriju, a ne kriju ni politički revanšizam, već ga najavljuju u prime time-u Javnog servisa, oslobođenog za novo zarobljavanje. Politički revanšizam se u međuvremenu "odomaćio" kao opšte mjesto političke kulture.
Međutim, površnost na brzinu sklepanih vlada pod crkveno-obavještajnim nadzorom, kao da je zaboravljala da "vlada" ne označava samo premijera i ministre, već makar 500 eksperata na čijoj stručnosti počiva efikasnost državnog aparata. Umjesto eksperata i taj sloj društvenog upravljanja je banalizovan, pa ga danas znamo kao kategoriju zapošljavanja "po dubini" . Kao da se neznalica neće prepoznati u mutnim "dubinama" tupave političke logike "trodimenzionalnosti" državnog aparata.
Kada su vlade, ili neki pametni pojedinac u njima, ukapirali da se "po dubini" nalaze ozbiljni "penali" (kako subkulturna Podgorica karakteriše ljude koji nemaju pojma) i da prave multimilionske štete po zemlju u velikim državnim kompanijama, jer ljudi jednostavno ne znaju što rade, kako bi spasili što se spasiti može, počelo se pribjegavati povratku starozavjetnih (ex DPS) direktora. Makar su oni imali vremena da nauče posao.
To vam je ono - kad vidite sive eminencije prošlog sistema kako opet nose skupa odijela i direktoruju trotoarom i na terasama kafića, a vi se pitate: kako, pa zar ovaj nije bio i prije...?"-to je znak da su rehabilitovani, da su posljednje četiri godine ćutali kao ribe dok se bagerima rušio sistem vrijednosti (onih zdravih najviše), i da su docekali svojih pet minuta.
Zemlju nismo ni dosad voljeli ni branili zbog partija. Možda smo imali iluziju da u ponekoj imamo saveznika. Sada znamo - nemamo ga!
"Preživjeti revoluciju" - san svakog DPS interesdžije, koje od zastava i pjesama nismo mogli čuti i vidjeti u tamnim dubinama raspodjela vlasti.
Ukoliko se dogodilo, pak, da je takav "spavač" u bilo kom trenutku nešto javno progovorio, pobunio se, protestovao, zviždao na nepravdu ili makar postavio zastavu Crne Gore na Facebook profil, sebe je diskvalifikovao za rehabilitaciju. Toga više gledati nećete kao direktora.
Puno je nivoa i primjera ovakve logike raspodjela funkcija. Meni "omiljeni" novopečeni funkcioneri, a koji ne dolaze iz litijaškog pokreta već (navodno) crnogorskog, su oni koji sebe nazivaju "apolitičnima". Posebno ako dolaze iz umjetnosti, gdje je apolitičnost sinonim za profesionalnu irelevantnost.
U umjetnosti je nužan STAV, a u vremenima revolucije, ili bilo kojim vremenima, kad umjetnik nema STAV onda - nije umjetnik. Onda je lutka-maneken iz izloga za sistem koji treba svoje umjetnike.
Da se ova država zaista "oslobodila" kao što nije, već ušla u još gore, metastazirano stanje partijskog gospodarenja, najprevođeniji nacionalni pisac poput Nikolaidisa bi bio zatrpan ponudama da vodi institucije kulture. Naravno, on je za to diskvalifikovan istog momenta kada je stao uz svoju državu.
Nekad su dokazi o partijskim zapošljavanjima slovili za neprikosnovene afere. Danas je partijsko zapošljavanje opšte mjesto političkog funkcionisanja
Umjesto lojalnosti državi, četvorogodišnje ćutanje biva nagrađeno, što je ubjedljivo najveće ludilo od svega i u sredinama koje i dalje slove za bastione odane državi. U vremenima u kojima se vrata Evropskog parlamenta otvaraju za četničke vojvode, i DPS u svojoj "tihoj tranziciji" za "poželjnog partnera" po istoj logici funkcijama obasipa ćutače. One koji ne bodu oči. Koliko je to samo nečastan čin prema svima onima koji izdržavaju pritiske na plećima. Na svojim životima, najboljim godinama, karijerama...
Svi međunarodni uspjesi jednog čovjeka sa kičmom padaju kao veliko NIŠTA, pred lokalnim provincijskim političkim šibicarenjem. Sada je, ako ranije nije bilo, makar jasno - na aktuelnoj političkoj pijaci nema opcije dostojne pojmova integriteta, antifašizma, modernog duha Evrope i kosmopolitizma. Ako ga je i bilo od njega su ostali samo tragovi. A i oni se polako tope u susret (političkom) proljeću.
No, svoju zemlju nismo ni dosad niti voljeli niti branili zbog partija. Možda smo u nekim momentima imali iluziju da u ponekoj imamo saveznika. Sada znamo - nemamo ga! No, to može biti samo prednost. Kada ostane čista emocija, bez tuđih grijeha na patriotskim grbačama.
