Kako ni ostatak svijeta, tako ni Crna Gora nije mogla pobjeći od brojnih dezinformacija i lažnih informacija vezanih za koronavirus koje su samo nanosile dodatnu štetu.
Ipak, za naše podneblje specifično je što smo u prethodnom periodu čak i sa zvaničnih adresa bili u prilici da čujemo brojne dezinformacije i lažne informacije poput one najupečatljivije koja je došla od tadašnjeg mandatara, a današnjeg premijera – „Ako imate vjeru, nemate nikakvih problema, nećete se zaraziti pričešćem“.
Tvrdnje poput ovih mogu jedino nanijeti dodatnu štetu čitavom sistemu i stanovništvu, jer se radi o riječima ljudi kojima brojni građani vjeruju i zbog kojih prestaju da vjeruju zvaničnoj nauci. Zbog ovakvih ispada dolazi do situacije poput današnje – u Meljinama alarmantno stanje, Kotor traži pomoć i dozvolu da obustave brojne preglede, Budva traži zatvaranje. A vakcina – ni na pomolu.
Namjerne i nenamjerne obmane
Kako za Portal Analitika kaže Jelena Pavićević, konsultantkinja za strateško komuniciranje, u komunikaciji institucija koja za rezultat ima stvaranje i širenje dezinformacija ili lažnih vijesti, uzroci mogu biti namjerni ili nenamjerni, dok stepen svijesti o tome kakve to posljedice izazaziva u javnosti, kao i obim posljedica koju takva komunikacija prouzrokuje, mogu biti manji ili veći.
Naša sagovornica objašnjava da predstavnici institucija ponekad, tendenciozno i sa jasnom namjerom, prikrivaju i izvrću informacije ili ih stavljaju u pogrešan kontekst, znajući kakvu reakciju to može izazvati, a ponekad se sve to dešava iz nemara, neznanja ili nestručnosti, bez očekivanja bilo kakve reakcije javnosti.
„U svakom slučaju, ovakva vrsta komunikacije je u direktnoj vezi sa odsustvom predviđanja, odgovornosti, svijesti i volje institucionalnih donosilaca odluka da se takve pojave minimiziraju, odnosno spriječe“, navela je Pavićević.
Orijentisanost na politički ili ideološki interes
Više je uzroka za institucionalnu komunikaciju koja za rezultat ima dezinformacije odnosno lažne vijesti, kazala je Pavićević. Jedan od njih može biti orijentisanost ukupne komunikacije, isključivo, na trenutni politički ili ideološki interes, volju ili procjenu, jednog ili više, donosilaca odluka u toj instituciji.
„U takvoj komunikaciji se, takođe, ne uzima u obzir obaveza institucije da bude servis građana, da ih pravovremeno i tačno informiše, da ih tretira jednako pred zakonom, da im jasno predočava prava i obaveze, da ih ne uznemirava i da nedvosmisleno djeluje u javnom interesu, već se namjerno kreiraju terminološke, vremenske, pravne, čijenične i ostale nejasnoće, koje prosječan novinar ili građanin ne može da razazna, niti ima znanja, kompetencija ili vremena za tako nešto, pa takve informacije usvaja kao relevantne, bez primisli da su u pitanju dezinformacije ili lažne vijesti. Takva komunikacija se, obično, odmah ne prepoznaje kao dezinformacija ili lažna vijest, već to postaje tek kroz neki protok vremena, ukoliko je u javnosti dobila šansu za debatom ili javnom raspravom, u kojoj su određene nejasnoće, stručno i analitično, objašnjene ili otklonjene“, istakla je Pavićević.
Drugi uzrok je, kako dodaje naša sagovornica, nepostojanje komunikacijskih standarda i službenih procedura kojima se propisuju kompetencije, preuzimanje odgovornosti i način provjere i potvrde službenih informacija.
„U takvim situacijama, sadržaj informacija, obično, kreira neki pojedinac, najčešće najodgovornije lice u hijerarhiji institucije, a potpisuje ga organ ili tijelo institucije, iz čega se ne može tačno zaključiti ko je kreirao sadržaj. Tako imamo veliki broj saopštenja za medije koje potpisuju službe, sektori, kabineti, kolegijumi, odbori, komisije, radne grupe i slično. Takva saopštenja mediji ne bi trebali uzimati za relevantne izvore, dok god nemaju pisani trag o tome ko je i u kojoj funkciji, poslao informaciju, tj. dok god nemaju identifikovanu odgovornu osobu za njen sadržaj“, istakla je Pavićević.
Izvršni činovnici bez stručnog znanja
Još jedan od uzroka, prema mišljenju naše sagovornice, je što se na pozicijama koje se bave komunikacijama često nalaze izvršni činovnici, bez dovoljno stručnog znanja i iskustva u oblasti odnosa s javnošću, kao i bez odlučujuće ili svjetodavne uloge.
„Oni kao takvi, ne mogu predvidjeti kakve posljedice određena komunikacija može imati u javnosti, ne petljaju se u odluke pretpostavljenih i, bez ikakve sugestije ili rasprave, pristaju da se određena dezinformacija ili lažna vijest pošalje u javnost, vjerujući da su time ispunili radnu obavezu odnosno zadatak“, rekla je Pavićević.
Kako dodaje, uzrok može biti i nedostatak ličnog integriteta jednog dijela državnih činovnika koji krše zakonsku regulativu.
„Koja ni u jednom dijelu ne propisuje obavezu na izvršenje radnih zadataka ukoliko se time mogu prouzrokovati posljedice po javni interes, a sve zarad benefita svoje funkcije ili straha od gubitka radnog mjesta. Ujedno, ovaj uzrok čini i nedostatak etičkih principa jednog dijela zaposlenih u državnim institucijama koji istovremeno, stavljaju javnost u zabludu, odbacuju ličnu odgovornost, a preuzimaju zasluge i beneficije“, navela je Pavićević.
Političko-ideološko-vjerska zasplijepljenost i odsustvo reagovanja institucija
Kao jedan od glavnih uzroka zbog kojih od isntitucija stižu dezinformacije na ovako bitnu temu može biti i političko-ideološko-vjerska zaslijepljenost donosilaca odluka, kao i odsustvo reagovanja institucija na dezinformacije i lažne vijesti koje dolaze iz javnog prostora.
„Donosioci odluka koji su političko-ideološko-vjerski zaslijepljeni su u svojoj institucionalnoj komunikaciji, okruženi istomišljenicima pored kojih najčešće nemaju korektivni faktor, skloni i da stvari istrgnu iz konteksta ili stave u pogrešan kontekst, čime informacija dobija oblik dezinformacije odnosno lažne vijesti“, ističe Pavićević.
„Značajan dio dezinformacija i lažnih vijesti čiji su izvor institucije, mogu stvoriti nezadovoljstva i podići tenzije u društvu, koje svakako, rezultiraju drštvenim krizama “, naglašava Pavićević
S obzirom na to da se nalazimo u zdravstvenoj krizi, prema njenim riječima, prevashodno je važno naglasiti da dezinformacije i lažne vijesti mogu da imaju direktne posljedice na zdravlje i život građana i da je to najosjetljivija sfera.
„Dakle, komunikacija zdravstvenih institucija i svih organizacija koje su na bilo koji način povezane sa zdravstvenim institucijama i zdravljem ljudi, mora da bude promišljena i brižljivo planirana, precizna i jasna, blagovremena i tačna, sa što više provjerenih zaključaka i korisnih uputstava, blagonaklona i empatična prema građanima“, ističe Pavićević.
Posljedice su, kako dodaje, brojne i ozbiljne.
„Određeni broj dezinformacija i lažnih vijesti koje dolaze iz institucija, smanjuju radnu energiju stanovništva, odvlače pažnju i troše vrijeme, pa se to odražava na entuzijazam i efikasnost zaposlenih građana i samim tim, produktivnost institucija, ali i kompanija. Jedan dio dezinformacija i lažnih vijesti mogu da budu trenutan i direktan uzrok stresa i okidač psihičke nestabilnosti, što povećava i napetost pojedinca, kao i nasilje u porodicama i na javnim mjestima. Značajan dio dezinformacija i lažnih vijesti čiji su izvor institucije, mogu stvoriti nezadovoljstva i podići tenzije u društvu, koje svakako, rezultiraju drštvenim krizama“, zaključuje Pavićević.
Kvalitetna komunikacija od izuzetne važnosti za uspješnu borbu
Komunikološkinja Nina Redžepagić za Portal Analitika ističe da dobro planirana komunikacija, proaktivna i strateški osmišljena, neminovno daje svoje rezultate u smanjenju širenja ili suzbijanja lažnih vijesti, ali i smanjenja efekta koji lažne vijesti imaju na kreiranje javnog mnjenja.
Foto: Aleksandar Jaredić
„Lažne vijesti postoje oduvijek i svi smo svjedoci usvajanja mnogih priča koje su se prenosile s koljena na koljeno, kao univerzalnih istina, često ne promišljajući o naučnoj potvrdi istih. I zbog toga je kvalitetna komunikacija od izuzetne važnosti za uspješnu borbu protiv svih onih izazova koje pandemijska kriza nosi sa sobom, pa i za borbu protiv lažnih vijesti. Jer, građani hoće tačnu, kredibilnu informaciju. Što će uraditi ukoliko je nema? Povjerovaće u u nešto što je zanimljivo, prijemčivo, nešto što je senzacionalno. Tvorci lažnih vijesti ovo odlično znaju“, govori Redžepagić.
Kako objašnjava, lažne vijesti ne nastaju samo u digitalnom prostoru, ali se korišćenjem društvenih mreža eksponencijalno pojačava viralnost.
„Broj pregleda tako postaje mehanizam evaluacije i značaja vijesti, iako takva vijest može biti nepouzdana ili neprovjerena, a kod konzumenata, ono što je najčitanije potpuno pogrešno se smatra i najistinitijim. Odličan prostor za šarlatane, beskurpulozne biznis ideje i manipulaciju masama. Posebno je važno da shvatimo da društvene mreže predstavljaju idealan medij za storytelling - pričanje priča, kao jedan od najmoćnijih i najupečatljivijih sistema komunikacije. Pritom svako postaje medij i dolazi do hiljada sagovornika. Ta dva elementa: moćno sredstvo za storytelling i za pristup velikom broju čitalaca čine da društvene mreže postaju jedne od najozobljinijih prijetnji istini a pogotovu onoj naučnoj, u budućnosti ljudske civilizacije“, naglasila je naša sagovornica.
„Nemoguće je govoriti o istini, a koristiti neistinu kao sredstvo za postizanje ciljeva. Ovo naročito moraju shvatiti političari, kao nosioci javne riječi“, upozorava Redžepagić
Kako objašnjava to je ambijent koji je donijela virtuelna stvarnost, ali je na institucijama da nađu modele kojima će tačne i kredibilne informacije stizati do javnosti.
„I zato institucije moraju da budu otvorene prema medijima i građanima, moraju biti otvorene za informisanje i moraju koristiti pristojnu retoriku u saopštavanju informacija“, istakla je Redžepagić.
Komunicirati naučne činjenice koje su u interesu svih građana a ne lično mišljenje
Prema njenim riječima, konfuzna, neplanirana i ad hoc komunikacija donosi mnogo štete i stvara jednu vrstu informacijskog autizma: vjerujem samo u ono što ima veliki broj pregleda.
„Prost primjer je da se korišćenjem određenih vjerskih rituala možemo zaštiti od korone. Vidjeli smo, nažalost, posljedice. Naravno, ne umanjujući vrijednost samom činu i poštujući svaki vjerski obred, ipak u građanskom društvu jedino se naučne činjenice moraju komunicirati sa zvaničnih adresa. Dakle, ono što je u interesu svih građana, a ne ono što je lično mišljenje“, kazala je Redžepagić.
Kako dalje pojašnjava, da bi se uspostavila kvalitetna komunikacija, institucije bi trebalo, upravo iz ove krize, koja traje, ozbiljno da shvate uticaj i opasnosti koje nose lažne vijesti i da u svoje agende uvrste strategije borbe protiv onoga što je obuhvaćeno nazivom fake news.
„Nemoguće je govoriti o istini, a koristiti neistinu kao sredstvo za postizanje ciljeva. Ovo naročito moraju shvatiti političari, kao nosioci javne riječi, jer su lažne vijesti izuzetno zastupljene u političkim kampanjama. Ukoliko nam je cilj da stvorimo zdravo, obrazovano i građansko društvo, neophodno je da se posveti veći stepen pažnje komunikaciji u javnom prostoru. Diskreditovati nauku kao okosnicu sekularne civilizacije je najefikasniji način da urušite zapadne demokratije. Onog momenta kad ubijedimo desetine hiljada ili milione roditelja da im od vakcina prijeti opasnost i time poubijate isto toliko djece ili ih osudite na život u mukama, a da pritom ne ispalite ni metak i ne pokrenete ni brod ni avion – imamo problem. Tada će posljedice biti zaista ogromne“, zaključuje Redžepagić.
