Dok se vječiti optimisti nadaju da će predsjednik Milatović imati petlju za čudnovato prelijetanje iz svetosavskog u građanski blok, Andrija Mandić, komandant vladajuće vrhuške, predanije nego ukad posvećen je beogradskom političkom projektu. Očekivano, skidanje tijesnih prozapadnih odijela, uslijedilo je odmah nakon voždove posjete. Procijenjeno je da, nakon što je autokrata performativno obilježio teritoriju, treba preći na radikalnije tačke političke agende, bez zadrške, prema usklađenom tajmingu. Mig vođe bio je znak za akciju, jer vrijeme curi.
Ostaje pitanje – da li je i Milatovića uplašila Vučićeva prijetnja da će, kako to samo on umije, javno i nemilosrdno prekoriti ovdašnje marionete, pa je po početku psihotičnog pressa samit faktički ostao bez domaćina, izgubivši svrhu.
Obećani žestoki odgovor, ipak je izostao. U maniru politički neistinitog diskursa, Vučić nam je saopštio da on zapravo nema pojma ko je učestvovao na podgoričkim izborima, ali zna da pravljenje koalicija shodno kombinatorikama koje se za njegov račun prave u crkvenoj kuhinji neće ići lako, ponajmanje kao po loju, kao u protekle četiri godine.
Daleko od toga da je Vučića naljutila samo Đukanovićeva pjesma u odnosu na koju se ona o veselju srpskog roda, suludom logikom obožavalaca srpskog sveta doživljava kao patriotska himna. Objektivno govoreći i jedna i druga opcija vrijednosno su mi sasvim daleke. No, razlika je suštinske prirode. Dok prva, osim nekakvog slavljeničkog zanosa, ne simbolizuje nikakav srbomrziteljski narativ, pojanjem srpskom rodu poziva se na okupaciju suverenih teritorija i gušenje nacionalne svijesti „nesrpskog“ naroda. Dakle, prvo nam može biti neprihvatljivo, a drugo je jezivo.
Vučića je, zapravo, naljutio neuspjeh njegovih igrača. To nijesu Mandić i Knežević, koji su zahvaljujući beogradskoj logistici dosegli izborni maksimum. Povod za konferencijski obračun bio je krah populističkog tabora koji se vrtoglavo etablirao kao proevropska alternativa DPS-u. Toj grupi, bez dileme, pripadaju i Abazović i Milatović, prema kojima, čini se, i sam Vučić iskazuje nepovjerenje i bojazan da će zarad političkog profita promijeniti stranu.
Vučićevo vrijeđanje države Crne Gore, njenih nefunkcionalnih institucija i zamrlog bezbjednosnog sektora, propraćeno je ustaljenim zidom ćutnje državnog vrha. Umjesto onih čija je to dužnost, dignitet države i sopstvene profesije, odbranio je novinar.
57Neočekivana lekcija za beogradskog vožda – nezavisni crnogorski novinari i novinarke ne postavljaju unaprijed pripremljena pitanja, poput njegovih fanatika iz prorežimskih glasila. Ne vagaju šta su zgodna, a šta nezgodna pitanja, hrabro i nepokolebljivo čuvaju državni i profesionalni integritet. Ne podrhtavaju nakon prijetnje podignutim prstom i nepristojne zapovijesti da se upristoje.
Ne može ih zastrašiti isfrustrirani radikal, neće otćutati negaciju nezavisnih država i impliciranje na otcjepljenje crnogorskih gradova, makar i u nekakvom figurativnom smislu. Na sramotu državnog vrha, od nasrtaja samoživog diktatora kojem se priviđa teritorijalna dominacija nad Kosovom i Crnom Gorom, moraju se štititi sami, pokazujući da, za razliku od vladajuće klike, novinari i novinarke nezavisnih medija neće klečati, niti zaćutati po njegovoj naredbi.
Dan kasnije, počinje scenario rusifikacije. Budući da su političko-tužilački progoni osnovno sredstvo zastrašivanja medijskih i političkih neistomišljenika, naredna meta su NVO koje ne pristaju na ulogu pasivnih posmatrača potonuća Crne Gore, te ih hitno treba pacifikovati. Poput Gruzije, usvajanje proputinovskog zakona o agentima stranog uticaja vodilo bi blokadi evropskog puta. Narodski rečeno, dvije muve, jednim udarcem.
Znali su da će se koalicioni partneri automatski ograditi, da bi se deklarativnim evropejstvom ostatka vlasti amortizovale oštre reakcije javnosti. Mandić i Knežević, zapravo ispipavaju puls parlamentarne većine, smišljajući ucjenjivačke strategije, u vidu kompenzatornog ostvarenja nekih drugih ciljeva, recimo, dvojnog državljanstva. Ipak, skupštinska rasprava o ovom zakonu bila bi ljekovita. Vidjelo bi se ko je kadar da pred Mandićem i Kneževićem osudi autoritarna i antievropska rješenja, a ko se krije iza partijskih saopštenja, dok bi, ako bi im ostanak u fotelji od toga zavisio, u parlamentu ćutološki podržali sve i svašta.
Vrhunac je, ipak, novi logo Skupštine, koji nam je slavodobitno, mimo svih procedura predstavio vojvoda Mandić. Za njega procedure inače ne važe, čak je i pozivanje na iste gotovo izgubilo smisao. Ono što nam je Mandić predstavio zapravo nije vizual Skupštine, već njegov vizual Crne Gore, prezentovan s pozicije moći, bez ustezanja.
Moderna verzija Zetske banovine – treća republika srpskog sveta s izlazom na more, drugim riječima, balkanska Bjelorusija. Ostala bi Crna Gora formalno nezavisna, jer je cilj imperijalističkog projekta teritorijalno ujedinjenje na papiru nezavisnih država, zarad međunarodne koristi. Crna Gora bi, u takvoj konstelaciji, ustavnom redefinicijom, kroz brisanje teritorijalnih i državotvornih odrednica izgubila suverenitet. Otud pominjanje Aleksandra Karađorđevića, jer bi vojvoda, slijedeći njegov primjer da ponovo sahrani crnogorsku državnost.
Iskrivljena slika Mandićeve Crne Gore, u kojoj izvrtanje činjenica dovodi do onemogućavanja spoznaje šta je laž, a šta istina. U takvoj Crnoj Gori, diktatura bi se trebala percipirati kao demokratija, a diktator, progonitelj i zločinac kao patriota, slobodar i, kako veli Mandić, žrtva fašizma. Manjinske partije, dekorativni konstituenti vlasti, navodno su tek dan kasnije spoznale suštinu Mandićeve genijalne zamisli. Prodaja magle biračima koji su fikusnu ulogu već prozreli.
Pravo pitanje je – čime je procrnogorska opozicija ostala toliko šokirana i iznenađena, pa je Mandićev govor prošao nesmetano, a sjednica završena bez ikakvog protesta? Dok se ređaju zakašnjele reakcije, Mandić se Crnoj Gori smije u lice.
Za to vrijeme, po Cetinju bez otpora paradiraju horde u četničkim uniformama. Ministar vojni marljivo radi na urušavanju kredibiliteta u NATO alijansi, a premijer nema stav ni o potezima sopstvene Vlade, a kamoli Mandićevim radovima za srpski svet. Što bi rekao predsjednik – demokratski smo napredovali – nema šta, čekajući da on i njemu slični poput skuvane žabe ipak ne ostanu ispod crkvenog šinjela.
Ukoliko opozicija ne shvati da je borba u međuizbornim periodima važnija od bilo kojih izbora, izostaće mobilizacija za vaninstitucionalni otpor. A ako otpora ne bude, nije do Mandića i njegovih saboraca. Do nas je.
