Teško da Irina Maslova riječima može da opiše bol i patnju koju proživljava danima dok stotinama kilometara daleko od rodnog praga, strijepi za živote svojih najbližih u Ukrajini.
Njene su misli danas sa porodicom u Odesi, gradu koji je Irina napustila prije više od sedam godina, nakon što je Rusija anektirala Krim. Tražeći bezbjednost došla je da živi u Podgoricu, gdje je minulih dana, u svoj dom primila tri ukrajinske porodice koje su bježeći od talasa novog nasilja u Crnoj Gori potražile spas od agresije Rusije na njihovu zemlju.
„Moja majka, sestra, sestrić su i dalje u Odesi. Svakodnevno se čujemo. Molim boga da ostanu živi“, priča za Portal Analitiku Maslova, dok joj se oči pune suzama.
Kaže nam da noćima ne spava, stalno plače, a ujutro ide na posao, u svoj vrtić, među djecu.
„Tu ne smijem pokazati da mi je teško. A teško je, jer ništa mi odavde ne možemo učiniti, osim da razgovaramo sa porodicom telefonom, dok još funkcionišu mreže“, ističe naša sagovornica.
Naša vojska pruža jak otpor, štite naše Crno more
Njena domovina već više od dvije sedmice na udaru je ruskih vojnih snaga. Gradovi su granatirani, putevi uništeni. Ljudi ginu, stradaju i djeca. Prijatelji i rodbina joj javljaju da su ljudi danima u skloništima bez najosnovnijih životnih potrepština.
„Harkov je sada uništen. Grada nema... Teško mi je da govorim o tome….“, dodaje Irina.
Uz uzdah pravi pauzu, pokušavajući da obuzda emocije.
U Kijevu joj, kaže, živi sestra od tetke koja deset dana neprekidno boravi u skloništu, u podrumu, i ne može da izađe ni za hranu.
„Ista situacija je u Mariupolju i Nikolajevu. U Mariupolju nemaju pristup hrani, vodi... Nema struje, nema interneta. U Nikolajevu još postoji konekcija, kao u Odesi“, priča Irina.
Kaže da njen rodni grad štite jake ukrajinske snage.
„Naša vojska pruža jak otpor, štite naše Crno more. Ne dozvoljavaju Rusima da uđu u Odesu, najljepši grad u Ukrajini i strateški veoma važnu poziciju“, priča Irina.
Porodica neće da napušta ognjište
Ona ističe da njeni najbliži, i pored teške situacije, ne žele da napuste svoj dom.
„Koja će majka, sa više od 60 godina života, ostaviti svoju kuću? Nijedna! Oni hoće da budu tamo, da brane svoj dom. I čekaju šta im bog da. Neće da odu sa ognjišta. Još ne vjeruju šta je brat Rus učinio, već vjeruju da će to da stane, da će biti dobro“, priča Maslova.
Prema njenim riječima, informacije koje dobija ukazuju da je ruska vojska žrtva propagande vlasti iz Moskve, i da veliki broj ruskih vojnika nije znao da idu na Ukrajinu, u rat.
„Njima su rekli da idu na obuku. U ruskoj vojsci je dosta mladih, 2002. i 2003. godište - to su djeca. Njihovi generali su im rekli da moraju da idu u Ukrajinu, da zaštite narod. U Hersonu i Mariupolju ukrajinski narod je uzeo lopate, grabulje, pošli su pred tenkove da pokažu Rusima da nijesu dobrodošli. Vojnici su im govorili: „Vi ste nas čekali“, a narod je odgovorio: “Brate, idi kući”. Niko njih ne čeka u Ukrajini, čekamo ih ljeti na more, kao turiste, bez oružja“, priča sagovornica Analitike.
Ruska propaganda na djelu
Sa druge strane, ona napominje kako porodice vojnika u Rusiji ne vjeruju u informacije koje stižu iz Ukrajine.
„Prvih dana mladi vojnici su plakali. Ukajinske žene su im iznosile hranu, davale telefone i govorile im da pozovu majke i kažu im što se dešava. Vojnici su zvali, govorili majkama da su u ratu u Ukrajini, i dobijali odgovor: „Ja ne vjerujem u to“. Ruska vojska dobija netačne informacije od nadređenih.Vojski se mora reći istina“, poručuje Irina.
Kad je najteže zemlja se voli najviše
Sagovornica Analitike naglašava da je Ukrajincima važno što vide da zemlju nijesu napustili ni predsjednik Zelenski, ni gradonačelnici granatiranih gradova.
„Svi oni imaju porodice, djecu, žene. Ipak, nijesu otišli. Nama je to jako bitno. Pokazuju da su patriote. Zbog toga narod vjeruje Zelenskom i podržava ga“, poučuje Irina.
Nakon ruskog napada na Ukrajinu, podsjeća, znatan broj Ukrajinaca napustio je svoje domove. Izlazak iz zemlje zabranjen je muškarcima od 18 do 60 godina, sposobnim za rat. Ipak, mnogi, iako mogu da odu - ne žele. Hoće da brane svoju zemlju.
Pridružuju im se i Ukrajinci koji žive u drugim zemljama.
„Znamo puno Ukrajinaca iz Podgorice i Bara, koji ovdje u Crnoj Gori imaju i biznis, a otišli su u Ukrajinu. Ostavili su porodice ovdje i pošli da brane zemlju. Moj muž planira da ide u Ukrajinu. Svaki dan govori da će da ide u rat. Hoće da ide da brani svoju kuću, da pomogne svom narodu, iako je stariji od 60 godina“, kaže Irina.
Ističe da podržava njegovu odluku.
„Plašim se. Svaka žena strahuje za supruga, ali podržavam ga. Da mogu i ja bih pošla da branim svoju državu. Volim svoju zemlju, a u ovim trenucima najviše“, poručuje Irina.
Ruska propaganda traje već osam godina
Prije dolaska ruske vojske, grad u kojem je živjela bio je, prema njenim riječima, mjesto u kojem bi svako poželio da živi.
To je, kako kaže, područje u blizini Rusije, gdje se govore ravnopravno i ukrajinski i ruski jezik. Naša sagovornica negira sve navode da je ruski narod u tim oblastima bio diskriminisan.
„U Ukrajini ima dosta gradova u kojima ljudi govore ruski jezik. I nikad nije bilo pritiska od našeg predsjednika, zbog toga što govorimo ruski. Od rođenja govorim oba jezika, ukrajinski i ruski, kao i moja majka i baka. Ne možemo da pojmimo da neko misli da je Rusija krenula na Ukrajinu uz izgovor da se navodno ne dozvoljava govorenje ruskog. To je velika laž“, ističe Irina.
Sve do dolaska ruske vojske, kaže da se nikada tu niko nije osjetio ugroženo ili obespravljeno.
„Volimo svoju zemlju – Ukrajinu. Volim svoj grad – Odesu. Volim svoju kulturu, tradiciju. Mi smo ukrajinski narod. Ja sam Ukrajinka. Moja djeca i suprug su Ukrajinci. Osam godina, od 2015. godine, sve do sada, traje ruska propaganda. Neprijatno je to da se sluša. Rusi plasiraju tvrdnje da Ukrajina ide na Moskvu, a to nije tačno. Mi smo miran narod, ali za svoju kuću, zemlju, baku i djeda mi sve dajemo. Mi se branimo“, naglašava Irina.
Prije ruske invazije Irina je, kako kaže, redovno odlazila kod rodbine u Rusiju.
„Obožavamo da radimo na zemlji, u bašti. Svi imamo i nekih rođaka u Rusiji, a dio te hrane koju proizvedemo na našoj zemlji, svaki put smo nosili rođacima u Rusiju. Nama je sada neprijatno što ruska propaganda tamo laže kako mi nešto loše radimo“, podvlači naša sagovornica.
U kuću primili tri porodice iz Ukrajine
Irinina porodica u Crnoj Gori vlasnik je privatne vaspitno-obrazovne ustanove, vrtića „Happy Kids“ na Zabjelu, u kojem svakodnevno borave djeca različitih vjera i nacija.
Napominje da ih uče ljubavi i toleranciji.
„Ima djece iz Ukrajine, Bjelorusije, Crne Gore, Rusije... Mi nikada ne pričamo laži o naciji kojoj ne pripadamo, ne govorimo loše o drugima. Tako je bilo i u Ukrajini. U Odesi ima dosta fakulteta, više od 20, tu dolazi mnogo stranaca da uči. Na našem medicinskom fakultetu studiraju stranci i nikad nije bilo problema i podjela na to ko je Rus, Ukrajinac, Italijan, Brazilac... Svi smo bili jedno, živjeli smo u slozi“, napominje Irina.
Njena porodica pokazala je i humanost u ovim teškim trenucima. Tri porodice iz Ukrajine dom i podršku našle su u kući naše sagovornice.
„Puno prijatelja, kao i žena sa malom djecom dolazi sada kod nas. U vrtiću pružamo psihološku podršku za djecu koja stižu iz Ukrajine. U svoju kuću primili smo tri ukrajinske porodice, dvije koje smo poznavali, a jednu nijesmo. Jedna je žena u osmom mjesecu trudnoće, tu je i druga sa djetetom od četiri mjeseca. Njima su muževi ostali u Ukrajini. Nijesam se dvoumila da li da ih primim. Treba im pomoć - moram im pomoći“, poručuje Irina.
I dok je njena porodica ostala daleko, na ratnom području, ona pomaže drugima.
„Teško je kad su moji tamo. Ipak, ja to sebi kompenzujem: ljuta sam što nisam u Ukrajini, ali sad sam ovdje potrebnija, pomoći ću kome mogu, a tamo će muškarci riješti problem“, kaže Irina.
Vjeruje da će Ukrajina izaći kao pobjednik, ali kaže da će trebati puno vremena da se opet izgradi sve što je u ratu uništeno.
„Pratimo sve o pregovorima. Vjerujem da Rusija treba da uključi razum konačno i da nas ostavi na miru! Rusija hoće nešto što je nemoguće, traže da Ukrajina prizna da je Krim ruski, a najgore što traže je da Ukrajina nikada ni sa kim ne ulazi u saradnju i da bude pod kontrolom Rusije. Ukrajina hoće da bude nazavisna, bez ruske, bez američke, njemačke ili bilo čije druge kontrole“, poručuje Irina Maslova.
U Crnoj Gori se osjeća sigurno
Naša sagovornica osvrnula se i na zemlju u kojoj je, kaže, našla drugi dom. Crna Gora je, dodaje, mnogo podsjeća na njenu domovinu.
Nešto je, ističe, i naučila od nas.
„Crna Gora liči na moj Krim, a moji Karpati na Žabljak. Budva i Bar su slični mojoj Odesi. Ovdje se osjećam spokojno. Naučila sam da treba „sve polako“. Naučila sam da vjerujem narodu, da ne jurim, da volim sebe. To su mene naučili Crnogorci. Naučila sam da volim da živim, takvi su Crnogorci. Imaju najveću volju za životom“, zaključuje Irina.
