Od izglasavanja nepovjerenja Vladi Zdravka Krivokapića prošla su dva mjeseca, a u međuvremenu se, na planu formiranja nove izvršne vlasti, nije dogodilo – ništa.
Ta se tvrdnja može osporiti ukoliko nešto mijenjaju maratonski sastanci, peripetije i spletkarenja sa sporazumima i konstantna neispunjena obećanja o tome kako mandatar samo što nije formirao Vladu.
Elem, u situaciji kada je društvo suočeno sa inflacijom i drastičnim rastom cijena, kada je sistem javne uprave u fazi raspada, a oči čitavog kontinenta usmjerene ka ratu u Ukrajini – teško je da ti momenti mijenjaju bilo šta.
Vrijeme ide, ne dešava se ništa
Zapravo, sve se već duže pretvorilo u političku melodramu u kojoj na površinu isplivavaju sva pitanja mimo onih esencijalnih, koja se tiču stvarnih problema građana.
Taman kada djeluje da se ide u pravcu postizanja kakvog-takvog dogovora, po pravilu se dogodi izlet nekog od konstituenata koji rasplamsa strasti i samo iznova uvjeri u kojoj je mjeri teško vjerovati u sintezu tako raznorodnih subjekata kakvi su okupljeni oko stvaranja manjinske Vlade.
U svemu u posljednje vrijeme prednjači lider Socijalističke narodne partije Vladimir Joković, koji je nedavno gostovanje na javnom servisu Srbije iskoristio kako bi slao poruke o srpstvu, crkvi, temeljnom ugovoru i još nizu tema koje predstavljaju istinsku tačku razdora između potencijalnih konstituenata.
A građani? Oni i njihovi problemi, po svoj će prilici, još neko vrijeme morati da pričekaju
Gotovo istodobno, pojavila se informacija i o sporazumu između URE i SDP, a potom i reakcija Socijaldemokrata, koje su poručile da im taj dokument nije prihvatljiv.
Sa druge strane, i iz DPS-a stižu informacije, doduše nezvanične, kako su spremni da dignu ruke za Vladu koja će imati podršku 49 poslanika, ne i 41.
Dok dani prolaze u sada već čuvenim najavama sjednica Glavnog odbora SNP-a i kontinuiranim izjavama predstavnika URE kako je samo pitanje dana kada će mandatar Dritan Abazović predstaviti sastav nove Vlade – nje nema. I tako već mjesecima.
Postoji li više Skupština Crne Gore?
Pri svemu tome, gotovo ispod radara prolazi situacija sa Skupštinom Crne Gore, koja postaje hronična.
Niti je prvo proljećno zasijedanje održano, niti bilo kome pada na pamet da zakaže plenum – ako ni zbog čega drugog, a onda makar zbog prijedloga zakonskog rješenja kojim bi se uticalo na iznose cijena pojedinih proizvoda.
Stoga je sasvim na mjestu zapitati se – da li danas uopšte postoji Skupština Crne Gore? Osim na papiru. Posebno onom na kojem su popisane zarade poslanika.
Jedino nam izbora ne fali
Vlade nema, Skupštine nema, ali izbora ne fali. U junu će oni lokalni biti održani u čak tri termina.
Iz sedmice u sedmicu, birači će birati lokalnu vlast. No, uzevši u obzir koji su gradovi i opštine u pitanju, teško je da će to izgledati kao odlučivanje građana o tome kome će dati priliku da se bavi rješavanjem komunalnih, infrastrukturnih i drugih problema iz nadležnosti jedinica lokalne samouprave.
Podgorica, Bar, Bijelo Polje, Budva, Pljevlja… Sasvim dovoljno za nove ‘bitke’ i za kampanju koja će nadilaziti svako lokalno pitanje.
Da li će se dešavanja sa državnog nivoa reflektovati na junske izbore? Naravno da hoće – već se uostalom polu javno govori o formiranju pojedinih koalicija, najprije u Podgorici, koje bi se mogle posmatrati kao direktan proizvod svega što se dešavalo tokom prekompozicije snaga na ‘višim’ nivoima.
A građani? Oni i njihovi problemi, po svoj će prilici, još neko vrijeme morati da pričekaju.
