Jedna poruka mitropolita SPC Joanikija Mićovića nakon nedjeljne molitve morala je posebno odjeknuti u svijesti svih koji misle i žele dobro ovoj zemlji.
„Crna Gora projektovana je da bude mala Ukrajina“, zaključio je, usred nedjeljne propovjedi, duhovni lider Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Nije objasnio ko je to Crnu Goru projektovao da bude ono što je danas Ukrajina.
Kvaziduhovnost ruske i srpske crkve samo je armatura za "ruski i srpski svet"
Niti je objasnio kako se, ipak, dogodilo da danas Rusi ne napreduju ka Podgorici kao ka Kijevu, da nijesu srušili Nikšić kao što ruše Harkov, niti bombarduju Kotor, kao što su Lavov.
Ipak, ta rečenica prvo je, iako vjerovatno ne namjerno, javno izrečeno priznanje nekoga iz SPC da je plan postojao.
Bio je to svojevrsni pokušaj Mitropolita da odgovori na, nekoliko dana ranije, donijetu Rezoluciju Evropskog parlamenta u kojoj se osuđuje rusko uplitanju u demokratske procese na Zapadnom Balkanu i to, posebno se apostrofira, instrumentalizacijom Srpske pravoslavne crkve.
Ruske pretenzije ka Crnoj Gori lako se prate godinama u nazad. Krešendo smo vidjeli 2015. i 2016. a kulminaciju tokom kontrarevolucije litijama 2020. godine.
Stvari su krenule po zlu kada se Ruska Federacija okrenula hegemonoj politici i prijetećim pretenzijama prema bližem i daljem susjedstvu, kako su sami definisali.
U tom kontekstu nastao je i koncept rusko-srpskog sveta, kao instrumenta za ostvarenje te hegemone politike na Balkanu.
Suština te politike je neutralisanje svake ekonomske, političke i identitetske nezavisnosti svih koji nijesu željeli pod novu rusku "gvozdenu zavjesu".
Da problem bude veći, ruska politika počela je da čini nešto što do tada nikada nije.
Ono što je danas potrebno (od)braniti jeste smisao
Da bi se shvatilo u čemu je bila ruska "inovacija" poslužimo se primjerom japanske borilačke vještine - aikido.
Cilj u aikidou je da snagu i zamah napadača okrenete u svoju korist, da preuzmete kontrolu. Ovo je, najčešće, vještina koju koristite u samoodbrani. A jedna od najvažnijih komponenti joj je - duhovnost.
Tako je ruska zvanična politika, propagandno, svoje hegemone namjere predstavila i još to čini - kao samoodbranu.
Propagandno, sve počiva na ruskom strahu od NATO, na navodnoj prijetnji koju NATO predstavlja po Rusiju. Zapad je ovo potcijenio polazeći od toga da prijetnja, realno, ne postoji u obimu i na način kako to predstavlja zvanična Moskva.
Ali, duh je "pušten iz boce".
Drugo, Rusija već decenijama koristi snagu zapadnih demokratija - ekonomije, medije, politike, javni prostor, institucije - za instaliranje svojih proksija.
Snagu i zamah Zapada koristi da preuzme kontrolu u fingiranoj samoodbrani.
Treće, duhovnost je važna karika ruskog političkog aikodoa. U tom segmentu ključno je važna pravoslavna crkva. Ruska i Srpska.
I opet smo gledali zapadno potcjenjivanje zbog nerazumijevanja onoga što se dešavalo. Zato je bilo moguće litije u Crnoj Gori predstavljati kao navodni hrišćanski otpor namjeri (ex)komunističke vlasti da se obračuna sa pravoslavnom crkvom.
Tek sada na Zapadu počinju da shvataju suštinu i razmjere instrumentalizacije RPC i SPC u ostvarenju ruske hegemone politike.
Ruske pretenzije ka Crnoj Gori lako se prate godinama u nazad
Tek sada, kada Rusija preduzima krvavu invaziju na Ukrajinu svima postaje jasno ono što je u Crnoj Gori odavno bjelodano. Da ovdje nije riječ o bilo kakvoj samoodbrani nego, naprotiv, o ruskoj hegemonoj, ekspanzionističkoj politici.
Da je kvaziduhovnost ruske i srpske crkve samo armatura za "ruski i srpski svet".
"Svet" u kojem postoji jedan vođa, hegemon. U kojem postoji prevlast, vođstvo, vrhovno zapovjedništvo, nadmoćnost jedne države, jedne nacije. Globalno ruske, lokalno srpske.
Koliko je lažan bio "ruski aikido" pokazalo se i kada smo vidjeli onaj istinski - ukrajinski.
Sama riječ aikido kovanica je tri japanske riječi: AI - koja znači harmoniju, sklad, KI - koja je odrednica za unutrašnje biće, identitet i DO - koja označava put, put ka prethodna dva.
Način na koji Ukrajina ostvaruje samoodbranu pokazuje kolika je njena istinska moć.
Pokazuje da ni veličina, ni snaga neprijatelja ne pobjeđuju nužno. Ako umijete da njihov prijeteći zamah iskoristite da preuzmete kontrolu. A to je moguće ako ste svjesni svoga "KI" - svoje unutrašnje snage, svog identiteta.
Pokazuje i da je duh - vjerovanje u pravo na samoodbranu, na slobodu življenja i izbora - ključna snaga, iznad svih drugih.
Može li Crna Gora da izvede svoj aikido? Samoodbranu kroz koju će proći put ka skladnijem, time stabilnijem društvu?
Vratimo se onoj mitropolitovoj zlogukoj definiciji Crne Gore kao male Ukrajine.
Da ostanemo na buretu baruta ili da, konačno, posegnemo za suštinom?
Ako je neko i imao dilemu, sada, svakako, nema mjesta nedoumicama u vezi s tim što je bio cilj demonstracija 2015. godine, čemu je trebalo da vode događaji iz oktobra 2016, kakva je uloga SPC i instrumentalizacije litija i vlasti koja je iz njih proistekla, u čitavom tom "projektu".
Sve staje u jednu rečenicu - Crna Gora kao mala Ukrajina. Mala samo zbog teritorijalnog gabarita. Što se malignosti projekta tiče, isti je "kvalitet".
Crnogorci su, kroz istoriju, stekli slavu (samo)odbranama. Ni broja se ne zna odama na tu temu. Posljednja je ispisana u najnovijem izdanju magazina Vanity fair.
Ali, velika je, suštinska, razlika između (samo)odbrana o kojima smo učili kroz istoriju i ove koju sada treba izvesti. Upravo zbog puta i načina da se do cilja dođe.
Zato što, još, imamo priliku da to ne bude na jatagan ili na bajonet, ne na juriš ili iz rova.
Za razliku od onih kroz istoriju, ova samoodbrana treba da sadži i taj misaoni, voljni element, svijest o putu i cilju. Duhovnost nije jača strana crnogorskog društva i tradicije.
Zato je i bilo moguće da se tako jako ukorijeni, da se, lako kao korov, primi sva ova kvaziduhovnost koja nas je preplavila. Sav taj lažni moral, svi ti poljupci na oltare poslije kojih se bez griže savjesti ogrezne u sve poznate grijehove.
Zato nam je, zaslijepljenima odorama i ornamentima, bilo lakše da ne vidimo toliku blasfemiju. Zato aplaudiramo lažnoj skromnosti iza koje se sakrila finansijska, institucionalna, opšta - pohara.
U samoodrani koju će, ako će, izvesti ove generacije treba više od svega, zaokružiti društveni identitet Crne Gore. Da veći dio društva osvijesti što je i gdje je ono što u aikidou zovu "KI".
Supstanca, srž.
Dobro je poći, jer je blizu istini, od toga da bi "KI" mogao biti u našoj raznolikosti, u multukulturi naše zajednice. Nje nema bez građanskog društva. Najkrhkijeg od svih društvenih organizacija na mjestu kao što je Balkan.
U opštem grabežu za funkcije i fotelje koji je zahvatio naše političko potrebno je, ipak, zastati sa prstom na čelu. I na srcu.
Ključno nije imate li pet, jedanaest, trideset ili osamdeset mandata, titula, uprava... Ne, ključno je što ćete sa njima uraditi. A time se, danas i ovdje, malo ko bavi.
Svo naše društveno, svo naše političko svedeno je isključivo na volju za moć. A prijeko nam je, u stvari, potrebna volja za značenjem, za smislom.
Ono što je danas potrebno (od)braniti jeste smisao. Političku pažnju treba pomjeriti sa fotelja i straha od njihovog gubitka ka društvenom napretku. Jer, faktičko stanje stvari takvo je da nam je jedan dio društva depresivan, a drugi neurotičan.
Depresivni dio takav je zbog jaza između onoga što jesmo i onoga što, kao društvo, treba da budemo.
Neurotični dio društva takav je zbog pretjeranog samoposmatranja, samožaljenja i mitomanskih halucinacija. I jedne i druge treba podstaći da izgubljeni smisao pronađu u (stvarnom, a ne lažnom) napretku društva.
Do njega se, opet, stiže kroz stvaralaštvo i rad, susretanja i interakcije, pomjeranjem pažnje sa sebe ka drugima. To se neće desiti "prirodno", mi kao društvo to treba da (na)učimo.
Nasuprot tome nalazi se ovo u čemu živimo - neprestana presija da ćemo biti vječito bure baruta koje je prijetnja po živote i opstanak nas i naše djece.
Toga treba da budu svjesni političari koji sada, i ubuduće, pretenduju na fotelje. Toga moraju biti svjesni i građani koji tim i takvim političarima daju manadate - da ostanemo na buretu baruta ili da, konačno, posegnemo za suštinom.
