Redovni profesor Muzičke akademije Univerziteta Crne Gore Senad Gačević u posljednje dvije decenije predstavlja jednu od najupečatljivijih figura muzičkog i kulturnog života uopšte u Crnoj Gori. Rezultati njegovog rada kao muzičkog pedagoga, kompozitora, organizatora muzičkog života, rukovodioca institucija, nosioca raznih inicijativa u okviru građanskog društva, predstavljaju trajne vrijednosti muzičke kulture, kao i pedagogije, kod nas. Važan je njegov angažman i doprinos u razvoju civilnog građanskog društva u Crnoj Gori.
- Da stvari ipak stoje relativno pristojno govori rad našeg obrazovnog sistema koji je u dužem periodu, od Drugog svjetskog rata naovamo, davao veoma značajne umjetnike... Sada smo u prilici da konstatujemo da jedan za naše gabarite ozbiljan broj umjetnika ima afirmaciju u zemljama regiona i dalje, i to kao izvođači, pedagozi... što je jedna vrsta ohrabrenja za mlađe naraštaje da ne razmišljaju provincijski i da nemaju kompleks male sredine, usađivan i vještački pelcovan, smišljen i ubačen u javni prostor da se radi o nemuzikalnom narodu... To je jedna skoro fašistička ideja - da jedan narod ima ovu ili onu osobinu - što je krajnje problematično i nije tačno - kazao je u razgovoru za Portal Analitika redovni profesor Muzičke akademije Univerziteta Crne Gore Senad Gačević.
ANALITIKA: Često se može čuti stereotip o nemuzikalnosti građana Crne Gore koji se uporno ponavlja, mada postoje istraživanja koja govore protiv toga, kao ono iz 1938. godine kada je u Podgorici boravila jedna tadašnja komisija sastavljena od eminentnih muzičkih stručnjaka koji su ustanovili da srazmjerno broju stanovnika, bilo ih je tada 16 hiljada, spadaju među najmuzikalnije u ondašnjoj Jugoslaviji?
GAČEVIĆ: Teza je sporna iz više aspekata, prije svega zbog činjenice da u biti ne postoje manje ili više muzikalni narodi, niti narodi koji imaju manje ili više dara bilo koje vrste, tako da je ovo istraživanje pokazalo da je zapravo ovakav stereotip u jednom dužem periodu gajen kao stereotip prema Crnogorcima i ljudima koji žive u Crnoj Gori kao manje kvalitetnom narodu.
Ako imate tezu da je Crna Gora za neke Sparta, za neke ovo ili ono, onda se zapravo radi o tome da se pokušava narod u Crnoj Gori profilisati kao narod koji nije sklon kulturi, nego samo ratovanju. Ovakva istraživanja pokazuju da se radi o jednoj krajnje problematičnoj tezi koja, naravno, nije istinita.
Dio pitanja implicira i pitanje razvijenosti muzičke kulture. To je drugačije pitanje jer za razvoj kulture uopšte, pa i muzičke, neophodno je da postoji određeni sistem koji će se baviti razvojem ove oblasti kulture - i školski sistem i drugi elementi insitucija koje gaje i promovišu muziku - i u tom smislu bi se moglo konstatovati da u dugom periodu nije bilo dovoljne pažnje sistema, države, bez obzira o kom se uređenju radi (od ovih silnih država kojima smo pripadali).
Dakle, nije dovoljno rađeno na tome da se sistematski unaprijedi muzička kultura i tu postoje različite faze. Na prostoru današnje Crne Gore vi imate ozbiljne muzičke početke jer je tada vladao neki drugi zapadno-evropski milje, pa su bili bolji uslovi za razvoj muzičkog života nego na drugim mjestima. Onda imate u nekoj kasnijoj fazi u crnogorskoj knjaževini i kraljevini, situaciju da se već dobija na svijesti o neophodnosti razvoja muzičke kulture. Imate prilično dobar razvoj muzičkog života koji je uglavnom ograničen na Cetinje, sa malim izletima u druge gradove. Ozbiljnija faza napretka počinje poslije Drugog svjetskog rata, kada su formirane muzičke škole i kada se, zapravo, po prvi put do kraja sistemski i sistematski kreće u razvoj muzičke kulture. Da bi, evo, naša generacija najzad dočekala da imamo državni simfonijski orkestar.
ANALITIKA: Može li se reći da je danas Crna Gora uhvatila ritam sa savremenim vrednovanjem muzičke tradicije i muzičkog života?
GAČEVIĆ: Znate koja je vrsta ritma, kada kasnite kao u maratonskim trkama. Onaj koji je na čelu maratona je 20 ili 30 kiliometara ispred onoga koji je na začelju. Neki tempo je uzet. Naravno, mi nijesmo još uvijek u poziciji da možemo govoriti o tome da stižemo najznačajnije domete, čak ni u okruženju, a da ne govorim malo dalje. Imamo tu razlog i u brojkama, radi se o maloj zemlji s malim brojem ljudi, ali nećemo o tome. Dakle, neophodno je da u sistemu postoji još institucionalnog razumijevanja. Ovdje ne mogu samo govoriti o muzici. Mislim, da se generalno u kulturi mora naći prostora za veća novčana ulaganja. S druge strane, u institucionalnom smislu smo dobro napredovali i tu postoji dobar koncept.
Pozicija umjetnika, pak, takva je da se nalaze bukvalno na ivici egzistencije... To nijesu uslovi u kojima muzička kultura može da cvjeta.
ANALITIKA: Hoće li otvaranje Muzičkog centra poboljšati status umjetnika i institucija?
GAČEVIĆ: Muzički centar polako postaje tradicionalna institucija. Kada je zgrada u upotrebi, to je novi element koji pokazuje jedan opšti odnos, da je zapravo bilo potrebno više od decenije da bi se napravila zgrada u kojoj će normalno raditi simfonijski orkestar. Dakle, stvoreni su preduslovi. Rezultati bi bili mnogo vidljiviji, da su ulaganja veća.
S druge strane, ja malo duže pamtim, pa mi sadašnja infrasturktura djeluje dobro. Oni koji su mlađi i koji misle da je potrebno sve to brže raditi i koji ne pamte neka ranija vremena rekli bi da je sve - presporo. Sjećam se kako su nekada izgledali koncerti u starom pozorištu, bez svoje sale, bez autentičnog prostora. Svjedoci smo danas da su svi koncerti crnogorskog simfonijskog orkestra veoma posjećeni. To znači da je kvalitet muzičkog obrazovanja, svih škola i akademije, kao i rada ljudi u Muzičkom centru, rezultirao time da imamo vjernu publiku, koja redovno dolazi na koncerte.
Ipak, nije sve sjajno... Jedan od problema je muzička kritika, đe vi danas imate maltene jednu osobu koja piše relevantnu kritiku praktično u cijeloj zemlji. U Muzičkom centru elaborat je predvidio niz segmenata na kojima je potrebno i dalje raditi kako bi kompletan sistem funkcionisao, a to su veća ulaganja u izdavaštvo, veća pažnja prema tradicionalnoj kulturi, pitanje horskog ansambla, itd. Muzički centar je zapravo osnova da bi se bolje napredovalo. Mislim da bi dodatno u kadrovskom smislu valjalo u institucijama kulture biti veoma pažljiv, da se prosto što je bolje moguće ekipira osoblje, da bi dobili vrhunski rezultat.
Da stvari ipak stoje relativno pristojno govori rad našeg obrazovnog sistema koji je u dužem periodu, od Drugog svjetskog rata naovamo, davao veoma značajne umjetnike... Sada smo u prilici da konstatujemo da jedan za naše gabarite ozbiljan broj umjetnika ima afirmaciju u zemljama regiona i dalje, i to kao izvođači, pedagozi... što je jedna vrsta ohrabrenja za mlađe naraštaje da ne razmišljaju provincijski i da nemaju kompleks male sredine, usađivan i vještački pelcovan, smišljen i ubačen u javni prostor da se radi o nemuzikalnom narodu... To je jedna skoro fašistička ideja - da jedan narod ima ovu ili onu osobinu - što je krajnje problematično i nije tačno.
ANALITIKA: Ne bi to moglo da se ostvari bez oslanjanja na muzičku tradiciju koja postoji vjekovima ovdje - pomenuli ste jedan od značajnih segmenata kojim se po mišljenju mnogih najvrjednije pokazala ta muzička tradicija Crne Gore. Koliko ona živi danas i da li je dovoljno interesovanje za nju?
GAČEVIĆ: Muzička tradicija u Crnoj Gori je obilježena različitim civilizacijskim krugovima koji su formirali ovu državu i koji danas zapravo postoje u dobrom skladu, na moje veliko zadovoljstvo. Naravno da se razlikuju elementi tradicionalne kulture u Crnoj Gori po oblastima, zavisno od toga ko je zapravo vladao kojim dijelom Crne Gore. Tako, imamo primorski kraj, pogotovo ovaj koji inklinira ka Boki Kotorskoj kao jedan model, imamo Staru Crnu Goru i ovaj prostor u kome biva knjaževina i kraljevina, i imamo prostor sjevera Crne Gore na kom je duže nego u ostalim prostorima vladala Osmanska imperija i sve ono što kulturološki nosi jedna takva vladavina. Da ne zaboravim, naravno, manjinske narode sa svojim specifičnostima, koji su doprinijeli jednim svojim dijelom. Sve to zajedno predstavlja ogromnu prednost.
Tako i ja to živim i razumijem, što me podsjeti sad na moje boravke u Holandiji i plantaže cvijeća, prelijepih lala... koje su identične i to vas fascinira na pet sekundi, da bi onda postalo malo dosadno, i u mirisu, i u pogledu. S druge strane, imate jedno polje ili brijeg na sjeveru Crne Gore gdje imate milion različitih cvjetova i milion različitih opojnih prelijepih mirisa i utisaka, vizuelnih i svakih drugih. Da ne bi ovo zvučalo patetično, hoću da kažem da je ono što je muzička tradicija - a, ona se u korijenima razlikuje skoro, ako hoćete, od mjesta do mjesta ponekad i od sela do sela - zapravo dobra podloga na kojoj može da se gradi cijeli sistem.
ANALITIKA: Kako oni žive u današnjem vremenu, da li se prepoznaju kao jedno zajedništvo, kulturno nasljeđe ili funkcioniše posebno, a doprinosi nekom ukupnom utisku?
GAČEVIĆ: Mislim da je prethodni period pokazao da kulture koje tvore crnogorsku, i to ne mislim koje tvore kulturu crnogorske nacije, nego u smislu crnogorskog prostora, zapravo, mnogo bolje koegzistiraju nego sami ljudi.
Dakle, silom prilika sam se bavio i etnomuzikološkim istraživanjem, jer nažalost nemamo dovoljno stručnjaka u toj oblasti, pa sam nailazio na odlične pjevače sevdalinke koji pripadaju nekom drugom miljeu, ne izvorno muslimanskom - na sjeveru sam upoznao guslare koji su Albanci, ili tamburaše koji pripadaju nečemu trećemu - u Boki, pak, ljude koji koji sviraju na mandolinama... Crnogorska kultura kao zbir svih ovih i lokalnih i nacionalnih, ako ćete i religijskih kultura, bolje funkcioniše kao sistem, nego što nam funkcionišu odnosi među ljudima i to je naravno nešto što ohrabruje.
Meni se čini da se onog momenta kada se kulture budu razmakle jedna od druge, sve ove koje tvore crnogorsku, da ćemo onda imati ozbiljne probleme, dokle god nam stvari na ovom fonu funkcionišu. Mnogo je lakše ovako ispravljati društvene deformacije jer moraće u jednom momentu da izađu iz nas, da iživimo površinske projekcije naših nacionalnosti i vjeroispovijesti i da uđemo malo dublje u zonu ljudskosti, umjetnosti, tradicije. Komunikacija će postajati jednostavnija, bolja, plemenitija itd.
ANALITIKA: Koja bi bila osnovna obilježja podgoričke muzičke tradicije?
GAČEVIĆ: Kada je u pitanju muzička tradicija Podgorice, ona jeste vrlo specifična i ima nekoliko obilježja. Radi se o gradskoj muzičkoj tradiciji jedne sredine koja je, nekako, na granici - u ranijem periodu imali smo tu dodir civilizacija, a u kasnijem kao Glavni grad koji je primao različite ljude i samim tim, različite uticaje.
ANALITIKA: Može li se reći da je sve što su ljudi doživljavali i preživljavali, bilo da je riječ o ljubavi, o djelovima varoši, o događajima, lijepim ili ružnim opisivano u pjesmama iz stare Podgorice, tvori tako ukupnu muzičku tradiciju?
GAČEVIĆ: Vidite koliko je zapravo pjesama nastalo u staroj Podgorici i koliko je dobrih pjesama nastalo koje su i danas žive. Neko ko ne zna, pomislio bi da se radi o milionskom gradu, ne bi mogao pretpostaviti da su pjesme nastajale u varošici sa vrlo malim brojem stanovnika, a koje su u suštini prije svega opisivale i govorile o ljubavi.
U podgoričkim pjesmama nema nasilja. Ako se u nekoliko pjesama i pominje nešto takvo uvijek je i to vezano za ljubav i neuzvraćene ljubavi, odnosno neki tip osvete s tim u vezi. Ima jedan dio pjesama koji govori o gradskim lokalitetima... U svakom slučaju, podgorička gradska tradicionalna pjesma je veoma posebna i prepoznatljiva. To je i za živog umjetnika i za nepoznatog tradicionalnog umjetnika jako važno - da se ono što je uradio prepoznaje kao značajan stil.
ANALITIKA: Ta mješavina različitih civilizacijskih nanosa onda govori o svojevrsnom nadograđivanju različitosti u muzičkoj tradiciji...?
GAČEVIĆ: Apsolutno. Ključ je kvalitet tih pjesama. Pored nadarenosti njihovih autora vi tu čujete i sokak, i Jelku koja ljubi Janka, čujete da je pukla puška ledenica sa čardaka Đečevića itd.
Dakle, sve to imate na jednom mjestu... a, da ste dali genijalnim ljudima da naprave nešto takvo, da naprave jednu pjesmu u kojoj bi se preslikala idealna slika Podgorice, to ne bi bilo moguće zbog toga što - da bi nastao ovaj kvalitet ili ovako krupna zaostavština - bilo bi potrebno mnogo vremena. To su pjesme koje su od svog nastanka do današnjeg dana, sasvim sigurno, imale mnogo mijena. Mijenjale su se zavisno od vremena, dara izvođača itd. Zato su one kao brušeni dragulji na kojima su stotine majstora radili vjekovima da bismo došli dovde.
I, naravno ne bi imalo nikakvog smisla ne pomenuti jednu izuzetnu pojavu, Kseniju Cicvarić. Za nju se postavlja pitanje - otkud se pojavila kao svojevrsni „vanzemaljski kulturološki produkt“ kod nas. Je li ona kruna vjekovne tradicije crnogorske muzike ili prosto neponovljivi izuzetak. Ja bih rekao, ovo drugo... Ksenija koja je pjevala kako je pjevala, i na sreću ostala vrhunski parametar onima koji se danas bave tradicionalnom, pogotovo, podgoričkom pjesmom.
ANALITIKA: Svjedoci smo da se danas te pjesme puno koriste u nekom modifikovanom duhu. Koliko interesovanje vlada za taj ozbiljniji pristup naučnoj obradi i prezentaciji starog melosa?
GAČEVIĆ: Izvorna tradicionalna pjesma zapravo nema neki svoj konačni oblik da bismo rekli - evo, to je taj. Kod svakog izvođenja imate neke razlike, što je po mom mišljenju, dobro za tradicionalnu pjesmu. Potrebno je što više izvođača snimiti i etnomuzikološki obraditi, da bismo pratili život jedne ili više pjesama kroz različite periode. Sasvim je sigurno da sada uzmete pet dobrih pjevača da otpjevaju istu pjesmu u svakom izvođenju će biti poneka razlika. To je prednost i dobra strana izvorne pjesme. Mada, u svakom, pa i kafanskom izvođenju, trebalo bi držati neki nivo, svijest o važnosti i vrijednosti tradicionalne pjesme. Postoje, takođe, uspjeli pokušaji da se tradicionalna muzika prikaže i u džez aranžmanu, što je naravno dobro. Izvorna, tradicionalna muzika, treba da bude stalna inspiracija.
ANALITIKA: Autor ste i više knjiga u kojima se posvećuje posebna pažnja očuvanju muzička tradicije u Crnoj Gori?
GAČEVIĆ: Problem u ovoj priči je nedostatak obučenih etnomuzikologa u Crnoj Gori. Kada je podgorička pjesma u pitanju, imamo odličan rad Gordane Ćetković, koji je izdat prije više od 15-20 godina i nakon toga nijesam u saznanju da su se izdavala tako kvalitetna i uspješna izdanja. Jedan od zadataka koji predstoje jeste da se ta grupa etnomuzikologa pojača i njihov rad učini vidljivijim. Nekoliko naših mladih ljudi studira etnomuzikologiju van Crne Gore jer mi, nažalost, ovdje nemamo te studije.
U međuvremenu su nam uglavnom kompozitori ostavljali svoja istraživanja iz ove oblasti. Tako sam i ja u nekoj mjeri, ne pledirajući da budem etnomuzikolog, neke elemente etno muzike stavljao u kontekst učenja solfeđa, dakle, muzičkog vaspitanja djece u osnovnim školama.
Takođe, nekoliko istraživanja na kompakt diskovima sa pratećim tekstovima uvijek sam se trudio da obezbijedim partnerima, značajnim naučnicima, koji su zainteresovani za tu oblast. U posljednje vrijeme ponosan sam na pokušaj da muzikološkim istraživanjima dam doprinos - sređujući bibliografsku građu za pojedine segmente crnogorske muzike. Ostalo je još dosta posla, kako za nas koji sada radimo, tako i za one koji će doći poslije nas, u budućnosti.
Izdavanjem muzičke enciklopedije uspjeli bismo da se zaokružimo u neki ozbiljni, muzički, državni sistem. To stoji, u muzikološkom smislu, kao glavni zadatak za budućnost.
