Preksinoć se zastava jedne države našla u blatu.
Neznani barjaktar odlučio je da je baci u lokvu i poput utvare nestane u noć, valjda misleći da će time izbirisati freško sjećanje na neuspjeh koji je tu noć doživio.
A zastava? One je samo teret, balast koji se mora odbaciti. Poput broda koji tone pa bacanjem balasta ili viška tereta u more pokušava se uraditi i posljednji napor da se spasi potonuća.
Tako se i ona, mokra i zaprljana, našla u blatu, pokušala je da posluži svrsi ali nije uspjela pa je sada sama, tužna i ničija, tu gdje jeste.
I ne bi ona tamo završila da vam je išta značila
Nijedna zastava na ovome svijetu ne zaslužuje da se nađe u blatu, bude zapaljena ili osramoćena. I manje je bitno čija se sinoć našla na podu jer svaka od njih predstavlja neki narod, zemlju, regiju, predstavlja one ljude koji su kroz istoriju dali živote da bi se ta zastava javno istakla.
I nije slučajno što se zastave ističu visoko, prema nebu, ka svodu... jer time se ponosimo sopstvom, uzdižemo se postojanjem i nacionalnim bićem, zato uvijek visoko ka munjama da je osvijetle, da je svi vide, ovu našu, naljepšu... a ne u blato, u glib u crnu sramotu.
I nije ovo moja Crna Gora, bila ona crnogorska, srpska, muslimanska, bošnjačka, albanska ili ma koja druga… Ovo nije moje, ovako nismo kao djeca učili da treba.
43Stotine je divnih primjera kako se zastava ili barjak čuvao u Crnoj Gori. Nepresušne su priče o junacima koji su ginuli pazeći da orao ili krstaš ne padnu.
Ginulo se redom da bi on ostao da se visoko vjetrozori. Oni sa Grahovca i Vučjeg dola samo su neki od primjera. Vrijedan primjer mita je i pogibija tri Radevića na Skadru, koji su ginuli jedan za drugim ne dajući ni za tren da se barjak prestane visoko vijoriti. Bitniji je bio taj uzdignuti, prskosni simbol slobode nego li poginuli brat.
I nije sve za pare, ima nešto i za srce i za dušu
Nosile su ga i sestre i majke kada im je brat i sin pogođen stao. I uvijek je opstajao kao ona Zogovićeva Jabuka na vjetru šibana i tučena vjetrom u kršu izrasla, a i đe bi drugo, zato i jeste jaka.
Jabuka tvrdokorka, davnašnja poznanice moja,
U obronku je, pod poljem, izrasla iznad drače.
I granjem nadrasla polje. I sa polja-vjetrboja,
Košave je biju od vrha do pod račve.
A vi zastavu u lokvu.
I ne bi ona tamo završila da vam je išta značila. Da znate bilo šta od onoga šta vas je neko morao naučiti ne biste sa njom tako. I nije sve za pare, ima nešto i za srce i za dušu.
Apsolutno isto kao što je preksinoć taj nezna(ve)ni junak bacio zastavu kada je iskoristio tako i vas koriste. I tako će i vas baciti i zaboraviti kada im više ne budete od koristi.
Vaši ideolozi, vaše vojvode iz svojih luksuznih vila huškaće vas dok im to bude isplativo. Onda tišina do novih izbora i novih ugroženih vječnih ognjišta, đedovih amaneta, kosovskih kletvi i drugih mantri koje slatko popijete svaki put kada vam se posluže.
Ne smeta im čast ni da svoju direktorsku fotelju postave pred vas i kažu vam da je ona bastion vjere i naroda koji ne smije pasti. Neće ih biti sramota ni da vam daju pušku u ruke ako za to budu dobro plaćeni.
I, na kraju dana, kada padne noć, kao preksinoćna tmurna i kišovita, odbaciće vas i okrenuti glavu od vas. A vi u lokvi stojte i čekajte, makar dok vas i cipele ne izdaju.
