„Samo onaj ko je dugo u umjetnosti zna koliko je to trnovit put sa puno posvećenosti, često i samoće, ali i nerazumijevanja koje je sastavni dio stvaralaštva. Najteže je bilo stvoriti sopstveni izraz i prepoznatljivost, a to je u svakoj vrsti umjetnosti naznačajnije. Naših trideset godina rada zaokruženi su najljepšom mogućom nagradom i najvećom počasti za nas - nagradom naše države, Crne Gore“, kaže u razgovoru za Portal Analitika gitarista Srđan Bulatović, jedan od ovogodišnjih laureata Trinaestojulske nagrade.
Najveće državno priznanje podijelio je sa kolegom iz gitarskog dua, Darkom Nikčevićem. Pripalo im je za album „Peninsula“, objavljen u izdanju „Naxos Records“, jednog od najvećih svjetskih izdavača kada je riječ o umjetničkoj muzici.
Osvrćući se na početke zajedničkog stvaralaštva, Bulatović napominje da 30 godina nije mali period, posebno, kaže, kada ste aktivni na muzičkoj sceni. Napominje da se mnogo toga u tom dugom periodu dešavalo, mijenjalo, uticalo, inspirisalo, vodilo u razne umjetničke i kreativne smjerove i poduhvate... I, u godini u kojoj obilježavaju tri decenije postojanja, dovelo ih do Trinaestojulske nagrade.
Mi se ne krijemo iza velikih kompozitora i njihovih poznatih djela, već idemo mnogo težim putem. Predstavljamo se muzičkim djelima koje smo napisali tu, u Crnoj Gori, kaže Bulatović
Druga polovina nagrađenog gitarskog dvojca, Darko Nikčević, vidi i dozu simbolike u tome što su baš ove godine osvojili najznačajnije državno priznanje.
„Nevjerovatno je da smo u godini u kojoj slavimo tri decenije od prvog zajedničkog koncerta dobili istinsku potvrdu da je to što smo radili svih ovih godina i ispravno i vrijedno. Nema ljepše i veće potvrde za to od najvećeg državnog priznanja naše Crne Gore“, napominje Nikčević u razgovoru za Portal Analitika.
Ističe da je, doduše, bilo momenata i ranije kada su očekivali ovu nagradu, jer su, dodaje, iza njih brojni međunarodni uspjesi, posebno ostvareni u posljednjih nekoliko godina.
„Ipak, nagrada možda dolazi u pravo vrijeme. Poslije vrlo čudne i teške godine koja je svima donijela nemir i nesigurnost, Trinaestojulska nagrada nas sada dodatno ojačava i daje snagu da nastavimo dalje da stvaramo i sviramo, ali i da preko naše muzike promovišemo Crnu Goru“, poručuje Nikčević.
Treba stati iza onoga što stvorite
Uprkos trenutnim okolnostima, Trinaestojulska nagrada bila je i ostaće najveće državno priznanje, a gitarski duo Bulatović-Nikčević odavno je zaslužio da se se upiše na listu laureata. Ukazuje na to i Bulatović podsjećajući da su ih kompozicije koje su napisali i snimili u Crnoj Gori odvele do mnogih svjetski važnih koncertnih dvorana, izdavačkih kuća, časopisa koji se bave isključivo recenzijama za umjetničku muziku, ali i specijalizovanih radio emisija klasične muzike, te play lista umjetničke muzike na velikim muzičkim platformama na kojima se njihova muzika nalazila mjesecima ravnopravno sa ostalim djelima.
„Taj zadatak nije bio nimalo lak. Treba stati iza onoga što stvorite i predstaviti ga svijetu. Za razliku od mnogih, mi smo prije svega stvaraoci, pa tek onda izvođači sopstvenih muzičkih djela. I to je nešto na šta sam izuzetno ponosan“, kaže Bulatović.
Zato ga je, kako napominje, prijatno iznenadilo, počastvovalo i učinilo srećnim kada je čuo da su dobili najznačajnije državno priznanje - Trinaestojulsku nagradu. Kaže i da gdje god u inostranstvu nastupaju, kao produkt crnogorske kulture, sa ponosom predstavljaju svoju zemlju.
„To je prepoznao ovogodišnji žiri, vrednovao i nagradio. Za mene je ovo najznačajnije priznanje do sada, dodatna motivacija, podstrek i velika odgovornost za projekte koji dalje slijede“, dodaje Bulatović.
I Nikčević smatra da ovo priznanje motiviše da nastave da promovišu kulturu svoje zemlje širom svijeta, ali i u svakoj prilici koja im se za to ukaže.
„To smo radili i do sada, ali Trinaestojulska nagrada nam daje jači podstrek da to nastavimo da radimo i u budućnosti. U trenutku kada sam saznao da smo ovogodišnji laureati, pored nevjerice, osjetio sam ponos i sreću, ali i nadu da za ovo naše društvo ima budućnosti. Bolje budućnosti od ove kakva je do sada bila“, napominje Nikčević.
Neka bude kako je suđeno
Imajući u vidu aktuelni raspored političkih snaga na vlasti, ali i burne reakcije koje su pratile ovogodišnji sastav žirija, naši sagovornici kažu da iznenađenje nije izostalo kada su čuli da su dobili nagradu. Bulatović napominje i da je njihov jedini motiv kandidovanja za nagradu ove godine proistekao iz uspjeha koji su postigli na međunarodnom planu u 2020.
Nažalost, ne možemo se pohvaliti da nas je iko iz Crne Gore zvao da sviramo. Zašto je tako, ne znam. Ali, ima poziva iz inostranstva, kaže Nikčević
„Osjetili smo potrebu da treba da se prijavimo, a za ostalo što nije zavisilo od nas pustili smo neka bude kako je suđeno. Imajući u vidu da je jedina naša preporuka za nagradu bio kvalitet našeg predloženog djela, koji je propraćen međunarodnim kritikama i raznim dokazima koje smo priložili, nijesam imao bojazan da li ćemo dobiti nagradu. Ali, ono zbog čega sam imao bojazan jesu razni tekstovi koji su pratili žiri od kada je formiran, da je ovakav ili onakav, te da će ova ili ona strana dobiti nagradu. Na kraju, ispalo je tako da je žiri pri izboru za nagradu vrednovao isključivo profesionalne i stručne priložene dokaze. Time je dokazao profesionalni odnos prema zadatku koji mu je dodijeljen. To je ono što me je veoma iznenadilo, ohrabrilo istovremeno, ali i obradovalo“, iskren je Bulatović.
Što se tiče Nikčevića, on apostrofira činjenicu da su njih dvojica, prije svega, nestranačke i apolitične ličnosti.
„Politika me ne interesuje, ali u Crnoj Gori unatrag nekoliko decenija, a naročito proteklih nekoliko godina, svjedočimo apsolutnoj politizaciji svega. Uz to, u posljednje vrijeme dat je veliki značaj i nečemu što bi trebalo da se tiče intime svakoga od nas - religiji. Izuzetno poštujem sva politička opredjeljenja, političke stavove i religijska osjećanja svih građana Crne Gore, ali u profesionalnom životu, pa i u ličnom, politika i religija gotovo da me uopšte ne interesuju. Zato me posebno raduje što je ovogodišnji žiri bio sastavljen od ljudi koji nijesu dozvolili da se najprije politika umiješa u način odabira ni kandidata ni laureata za Trinaestojulsku nagradu. Vjerovatno su trpjeli pritiske sa svih strana, pa im zahvaljujem na tome što su održali intergitet i pošteno i pravično ocijenili naše djelo“, kaže Nikčević.
Dok smo razgovarali o tome šta su sve uradili prethodne godine i koliku je pažnju kompak disk „Penisnula“ izazvao u svijetu (najmanje, kažu, kod nas), Nikčević ističe da su bili svjesni da imaju dovoljno jake preporuke i da zaslužuju nagradu. Ali...
„Imajući u vidu sve što sam kazao na račun našeg politizovanog društva, nijesam ni ja vjerovao da možemo biti ovogodišnji laureati. Iznenadio se jesam, zaista. Vjerovao sam u to da imamo rezulatate koji nas preporučuju za priznanje, ali nevjerica je uvijek prisutna u društvu kakvo je crnogorsko. Nadam se da će ovogodišnja dodjela Trinaestojulske nagrade pružiti novi impuls i nadu da se u našem društvu politika neće uvijek pitati baš za sve“, poručuje Nikčević.
Rezultati prije kandidovanja
Svi koji su ikada bili u prilici da prisustvuju koncertima ovog dua ili da čuju kompozicije u kojima obrađuju muzičko nasljeđe Crne Gore, saglasni su da je Trinaestojulsku nagradu trebalo da dobiju i ranije. Ipak, jedan dio javnosti nije blagonaklono reagovao na to što su se sami kandidovali za najviše državno priznanje. Evo šta o tome kažu naši sagovornici.
„Kada sam čitao o uslovima konkursa i šta nam je sve potrebno da bismo se prijavili na konkurs, nigdje nije pisalo da treba neko da nas kandiduje ili predloži za nagradu. Pisalo je da se na konkurs mogu prijaviti fizičko ili pravno lice ili grupa lica na istom projektu itd. Da je to traženo najlakše bi mi bilo da kontaktiram nekoga u lokalu, pozovem neku ustanovu, udruženje ili grupu lica da nas predlože. Iznenađen sam koliko se pojedini bave nebitnim stvarima. Nas je za konkurs predložilo nešto mnogo značajnije, a to su uspjesi na međunarodnom planu koje smo postigli u 2020. godini. Diskutovati treba, dakle, kakvi su rezultati pojedinca koji se poziva da konkuriše za ovako značajnu nagradu, a ne ko ga je kandidovao“, izričit je Bulatović.
Kada je riječ o ovoj temi, Nikčević ukazuje na to da su i prethodnih godina imali dovoljno razloga da budu u konkurenciji za Trinaestojulsku nagradu, međutim, kaže, niko se nije sjetio da ih kandiduje.
„Najteže je uspjeti u svojoj zemlji. Nas se nijesu sjetili, a niko iz Crne Gore nije postigao toliko uspjeha koliko smo mi. Uz sve, dva puta smo svirali autorsku muziku u Karnegi holu u Njujorku. Nije mala stvar predstaviti se svojom muzikom u tom hramu muzike i doživjeti ovacije od američke publike.Ovdje to, očigledno, nikome nije ništa značilo“, ocjenjuje Nikčević.
Podsjeća da su pomenuti koncerti održani 2016. i 2017, te da su se nakon toga, prvi put u istoriji crnogorske muzike, djela naših kompozitora, odnosno njih dvojice, našla na izdanju Naxos Recordsa, jednog od globalno najvećih izdavača umjetničke muzike.
„Već tri decenije bavimo se koncertnom djelatnošću i promovišemo širom svijeta svoju državu. Budući da se niko nije sjetio da nas kandiduje zbog svih rezultata, djela i uspjeha koji postižemo kako na međunarodnoj sceni, tako i ovdje, odlučili da to sami uradimo. I evo nagrade“, dodaje Nikčević.
U trenutku kada sam saznao da smo ovogodišnji laureati, pored nevjerice, osjetio sam ponos i sreću, ali i nadu da za ovo naše društvo ima budućnosti, napominje Nikčević
Napominje i to da su njihovi koncert, iz nekog razloga, najređi baš u Crnoj Gori.
„Najmanje sviramo u svojoj domovini. Vjerovatno zbog sveprisutne politizacije svega, pa i kulture. Nemamo mi problem sa publikom u Crnoj Gori, naprotiv. Publika je ovdje uvijek zadovoljna našim nastupima i u velikom broju prisustvuje koncertima.Pažnja koju dobijamo od publike i podrška u aplauzima još je jača u inostranstvu, vjerovatno jer smo im novi i drugačiji. Naša muzika je nešto što nijesu mogli čuti do tada, jer afirmišemo muzičko nasljeđe naše zemlje, pa je inostranoj publici, moguće, zanimljivija nego domaćem gledalištu“, smatra Nikčević.
I zaista, duo Bulatović-Nikčević svoj umjetnički uspjeh posljednjih desetak godina dodatno je podcrtao ulaganjem u kulturnu promociju Crne Gore i naše muzičke baštine, što se ispostavilo kao dodatna legitimacija njihovog muzičkog rada.
„To je jedini i pravi način da predstavite sebe i svoje stvaralaštvo. Mi se ne krijemo iza velikih kompozitora i njihovih poznatih djela, već idemo mnogo težim putem. Predstavljamo se muzičkim djelima koje smo napisali tu, u Crnoj Gori. Ta su djela iz Crne Gore pošla predstavljajući nas kao produkt njene kulture na razne muzičke adrese. Slušaju se širom svijeta. Trenutno najviše u SAD-u, Japanu i Kanadi. To pokazuju statistički podaci jedne od najznačajnijih muzičkih internet platformi na svijetu Apple Music, jer na njenim play listama se nalaze i naša muzička djela“, kaže Bulatović.
„Peninsula“ i pandemija
Pored nagrađenog CD-a, duo Bulatović-Nikčević za Naxos Records snimili su i dva singla, „Longing“ i „Balada“, koji su postigli izuzetan uspjeh baš na muzičkoj platformi „Apple Music“, ali i „Spotify“. Specifične uslove promocije albuma, kako napominju naši sagovornici, diktirali su pandemijski uslovi socijalne distance koja je onemogućila uobičajenu koncertnu aktivnost.
Nikčević podsjeća da album „Peninsula“ donosi 17 kompozicija, te da je pored pomenutih platformi objavljen i u fizičkoj formi.
„Ideja za CD potekla je od Naxosa koji je nakon našeg prvog izdanja za njih, „The Sea“, predložio da snimimo još jedan album. Odmah smo krenuli da komponujemo i iz tog procesa izašli smo sa 19 novih kompozicija. Sedamnaest ih se našlo na disku, dok su dvije objavljene kao singlovi. Na naše iznenađenje, album je odmah skrenuo pažnju. Brzo po objavljivanju emitovan je na na BBC radiju, a nakon toga naše kompozije emitovane su na još dvadesetak radio stanica u Americi, Kanadi, Njemačkoj“, kaže Nikčević.
Dodaje da je, sa Bulatovićem, inspiraciju za ovaj album tražio u geografiji prostora u kojem žive, ali i u karakteru ljudi na ovim prostorima, posebno u Crnoj Gori.
„Mi jesmo dio Balkanskog poluostrva, a to je jedno od tri velika mediteranska poluostrva na kojem žive veoma slični ljudi. I po sudbinama kroz istoriju donekle bliski. Pokušali smo da prenesemo tu atmosferu života na Balkanskom, Apeninskom i Pirinejskom poluostrvu, kroz ono što nas vezuje sa ostatkom civilizovanog svijeta, ali i kroz ono što nas čini drugačijim. Jer, i muzika koja nastaje na ova tri poluostrva razlikuje se od ostalog što se stvara u Evropi. Htjeli smo da i naš album bude u duhu te težnje za povezivanjem naroda sa ova tri poluostrva“, pojašnjava Nikčević.
Osvrćući se na to koliko je pandemija zakomplikovala živote muzičara, jer im je bila zabranjena koncertna djelatnost, Nikčević smatra da je „Penisula“ dobio veliku pažnju i zahvaljujući tome što su se ljudi u izmijenjenim uslovima više okrenuli slušanju muzike preko muzičkih platformi.
Dodaje i da jedva čekaju povratak koncertnim aktivnostima.
„Nažalost, ne možemo se pohvaliti da nas je iko iz Crne Gore zvao da sviramo. Zašto je tako, ne znam. Ali, ima poziva iz inostranstva. Za početak, sviraćemo na Ohridskom ljetu, renomiranom makedonskom festivalu. Trebalo je i da za nekoliko dana imamo koncert u Italiji, ali je nastup zbog pandemije odložen za sljedeću godinu. Ima još poziva iz inostranstva, međutim sve je i dalje na čekanju, zato što niko još nije siguran hoće li koncerti pred publikom biti dozvoljeni i bezbjedni, kako za publiku, tako i za izvođače“, dodaje Nikčević.
A do novih druženja sa publikom, naši sagovornici kažu da nastavljaju da se bave onim što najviše vole – muzikom.
„Nastavljamo da vježbamo kompozicije sa novog albuma za koncertna izvođenja. Snimili smo i nekoliko novih spotova koje ćemo vrlo brzo da prezentujemo. Do tada, komponujemo. I čekamo koncerte, pa da nastavimo da promovišemo Crnu Goru“, poručuje Nikčević.
