U Crnoj Gori gotovo svakodnevno možemo pročitati da su maloljetnici na brutalan način pretukli ili maltretirali svoje vršnjake.I vinovnici tragedije koja je prošle sedmice pogodila susjednu državu Srbiju su maloljetnik od 13 godina i mladić od 21.
Nakon ove dvije tragedije, svjedočili smo domino efektu u Srbiji, a podrška nasilju od strane mladih eskalirala je na društvenim mrežama širom Balkana. Privođeni su i saslušavani maloljetnici u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, a zbog prijeteće poruke evakuisane su i prostorije Elektrotehničkog fakulteta u Podgorici.
1
O tome šta je okidač za vršnjačko nasilje, kako spriječiti talas nasilja među mladima, te ko sve u lancu odgovornosti i na koji način treba da reaguje, razgovarali smo da kriminologom i profesorom na Pravnom fakultetu UCG Velimirom Rakočevićem i psihološkinjom Adrianom Pejaković.
“Slučaj koji se desio u Beogradu je šokantan i predstvalja kolektivnu traumu. Stručnjaci daju razna objašnjenja, međutim, trenutak je da damo sebi prvo prostora za emocije koje se prirodno javljaju na ovakav događaj. Većina se osjeća preplavljeno, uplašeno, ljuto, zabrinuto za budućnost i to je sasvim normalno. Iako su ovakvi događaji rijetki i prvi put se dešavaju kod nas, vrijeme je da razmislimo o društvenom kontekstu u kome odrastaju naša djeca”, poručila je Pejaković zaPortal Analitika.
Pejaković: Neprorađene kolektivne traume uzrok agresiji
Dječak iz Beograda, koji je hicima iz pištolja usmrtio radnika obezbjeđenja i osmoro učenika i učenica, a šestoro njih i nastavnicu teško ranio, slovio je za mirno i pristojno dijete, bio je i odličan đak… Pejaković upozorava da sve u ponašanju djeteta može biti znak da nešto nije u redu.
“Nasilno ponašanje kod djece je uvijek signal da neke njihove potrebe nisu zadovoljene ili da se osjećaju neshvaćeno i ugroženo. S jedne strane, često se insistira na autoritetnom modelu ponašanja gdje djeca "treba da se vide, ne i da se čuju", što je pogrešno i može dovesti ili do eskalacije agresivnosti ili okretanja agresivnosti ka unutra, depresije, anksioznosti itd. S druge strane, vaspitanje u kome se djeca tretiraju kao lični trofeji i ne postavljaju se jasne granice, ili se djeca tretiraju kao izuzetna i produžetak sopstvene ličnosti dovodi do toga da se kod njih ustaljuju nacističke crte ličnosti, koje u sudaru sa realnim svijetom dovode do razočaranja, bijesa, problema sa uklapanjem u sredinu”, objašnjava Pejaković.
Već decenijama svjedoci smo nestabilne političko-ekonomske situacije na prostoru Balkana. Neadekvatna suočenost društva sa posljedicama raspada Jugoslavije, traumama ratova na ovim prostorima, pa do rijaliti emisija sa diskutabilnim sadržajem uslovili su da današnja omladina sve češće veliča kriminalace i prikazuje ih kao “dobre momke”...
Da je porast i verbalne i fizičke agresije među učenicama direktna posljedica stanja u društvu, potvrđuje nam i Pejaković.
“Sve navedeno, od nestabilne političke situacije, raspada države, ratova itd. predstavlja niz neprorađenih kolektivnih trauma za sve nas, čini nas povišeno agresivnim, osjećamo se ugroženo, nepovezano sa drugima, moramo da se borimo za opstanak i stvara se slika života u džungli gdje najjači opstaju”, kaže Pejaković.
Dodaje da sve ovo utiče i na porodicu kao osnovu društva i poremećaje unutar nje.
“Ako se ne posvetimo jedni drugima i djeci, neminovno dolazi do problema jer su ljudi dizajnirani da budu povezani, da se osjećaju bezbjedno i voljeno jedni sa drugima. Ne zaboravimo traume siromaštva koje na razne načine utiču na ljude”, kaže Pejaković.
Rakočević: Djeci sve češće uzori osobe neprihvatljivog ponašanja
Na društvenim mrežama čitali smo kako mladi ljudi veličaju postupak dječaka-ubice. Pejaković ističe da problem vidi u društvenoj promociji antivrijednosti i antiheroja.
“Promocija kriminala, rijaliti zvijezda, internet zvijezda koje promovišu nasilje, brutalnost, moć i novac utiču na našu djecu. Često ne možemo da vidimo promociju humanosti, rada, zalaganja, solidarnosti… Djeci bi trebalo da budu uzori oni na koje zaista mogu da se ugledaju jer djeca uče po modelu. U medijskom prostoru dajemo na značaju senzacionalizmu, pa nije važno zbog čega je neko popularan već je bitno da jeste popularan, a drustvene mreže predstavljaju veoma moćno oruđe da se takve promocije šire”, objašnjava psihološkinja Pejaković.
I kriminolog Rakočević stava je da su djeci sve češće uzori osobe koje imaju društveno neprihvatljivo ponašanje.
“Skandalozno je da je sve više prilika za nasilničku identifikaciju, od imitacija kada su u pitanju negativni obrasci ponašanja do toga da prolaze nekažnjivo”, pojašnjava Rakočević.
Zato je, kako poručuje Pejaković, važno da se i roditelji edukuju, ali i da kontrolišu sadržaje koje djeca gledaju.
“Od pojave interneta i mobilnih telefona djeca su na jedan klik od kojekavih sadržaja koje mi nismo mogli ni da zamislimo da postoje. Ostaviti dijete samo u sobi sa neograničenim internetom je kao da smo ga ostavili na ulici. Ne znamo ko će sa njim kontaktirati, kakve će sadržaje gledati, kakvu će sliku svijeta stvoriti”, upozorava Pejaković.
Kako jačati efikasnost kontrole vatrenog oružja
Nerijetko na balkanskim prostorima oružje je “nadohvat ruke” mladim ljudima, često i maloljetnicima o čemu svjedoče i posljednja tragična dešavanja u Srbiji.
“Da oružje nije bilo dostupno u najvećem broju slučajeva ne bi došlo do najtežih posljedica. Ključna stvar jeste kako jačati efikasnost kontrole vatrenog oružja.Sve države Balkana, a i šire, imaju problem sa nasiljem, ali prije svega i sa ilegalnim tržištem oružja. Da je toga manje smanjio bi se rizik od teškog nasilja, odnosno najtežih oblika kao što je ubistvo”, ističe Rakočević.
Poručuje i da uslovi za dobijanje dozvole za oružje moraju da budu mnogo rigidniji.
“Kontrola takođe mora biti permanentna. Posebno zabrinjavajuće u slučaju tragedije iz beogradske škole jeste to što je oružje dospjelo u ruke djeteta, što je užasavajuća neodgovornost roditelja. Djetetu koje nemani14 godina da bude dostupno oružje i municija to je „gotova nesreća“, kaže Rakočević.
Obaveza je, kaže, da se oružje drži daleko čak i od mogućnosti da dođe u ruke maloljetnika, te da mora biti posebno obezbijeđeno.
„Da se propisi poštuju bilo bi znatno manje problema ove vrste”, poručuje Rakočević.
Koja je granica optimalna krivične odgovornosti
Kada je u pitanju zakonska regulativa, ni u Crnoj Gori, ali ni u Srbiji, maloljetnici do 14 godina ne mogu krivično odgovarati.Rakočević ističe da je sve više osoba koje vrše i najteža krivična djela, a spadaju baš u kategoriju lica koja ne mogu biti krivično odgovorna.
“To je jedno od ključnih pitanja o kojima se diskutuje u dužem vremenskom periodu. S pravom se postavlja pitanje koja je to granica optimalna krivične odgovornosti. Kada govorimo o svijetu ili Evropi, mišljenjasu različita. Negdje imamo i sa 10 godina donju granicu, negdje je 15, dok je prosjek 14 godina, kao što je kod nas. Veliki problem je toda nakon gnusnog zločina nijednu krivično-pravnu mjeru ili sankciju ne možemoprimijeniti prema počiniocu ukoliko je mlađi od 14 godina”, objašnjava Rakočević.
Poručuje da izostanak kaznene politike u ovakvim slučajevima može izazvati loše efekte na društvo.
“To što nema sankcije može da, umjesto element odvraćanja potencijalnog izvršioca krivičnog djela, bude faktor koji ohrabruje i na neki način podstiče na izvršenje krivičnog djela. Imali smo slučajeve gdje punoljetno lice angažuje dijete koje nije krivično odgovorno da izvrši neko od najtežih krivičnih djela, znajući da ono ne može krivično odgovarati. To je za ozbiljno razmišljanje na najvišim instancama. Imajući u vidu nove pojavne forme najtežih oblika kriminaliteta, donja granicaza krivičnu odgovornosttrebala da bude oko 12. godine”, kategoričan je Rakočević.
Institucije da reaguju, država da smanji faktor rizika
Problem vršnjačkog nasilja, kako poručuju naši sagovornici, mora biti dio odgovornosti institucija.
Rakočević ističe da se samo kroz sinhronizovano djelovanje institucije može uticati na smanjenje nasilja među maloljetnicima.
“Nasilje nad djecom je višestruki problem. Ključno je da kao država, i kroz institucije i vaninstitucionalno obrazovanje, sinhronizovano djelujemo. Prije svega treba da stvorimo sigurno, održivo i podsticajno okruženje, da smanjimo opštu izloženost nasilju. Država mora da pruži specijalizovanu pomoć i podršku djeci i porodicama u riziku od nasilja. I da nebezbjedno okruženje modifikujemo na bolje”, izričit je Rakočević.
Država, kako ukazuje,mora da smanji faktor rizika od nasilja u javnim prostorima, naročito u školama i mjestima gdje se mladi okupljaju.
“Ta gospoda moraju znati da im je to zadatak. Inije to zadatak samo policije, socijalnog rada, zdravstva, prosvjete, nego moraju svi zajedno. Država mora da obezbijedi pravne norme zabrane svih oblika nasilja. Mladim ljudima mora da eliminiše pristup vatrenom oružju, ali i da obezbijedi kvalitetan odgovor na nasilje koje pogađa djecu. Država ima značajnu ulogu, njen zadatak je da stvori uslove za bezbjedno odrastanje i razvoj djece i mladih”, kaže Rakočević.
Policajce u škole, uvesti i predmet emocionalne pismenosti
Pejaković smatra da bi obrazovne ustanove trebalo da imaju školske policajce, kao i programe prevencije vrsnjaškog nasilja.
“Ne bi bilo loše uvesti predmet emocionalne pismenosti, mentalnog zdravlja i drugih životnih vještina u škole. U javnom prostoru se govor mržnje i netrpeljivosti moraju sankcionisati, posebno ako su vinovnici javne ličnosti, političari i druge važne persone. Moramo imati jasnu strategiju koja će uključivati sve djelove sistema. SOS linija koja je počela sa radom za prijavu vrsnjaskog nasilja dobar je početak”, smatra Pejaković.
Sagovornica Analitike upozorava i da moramo više pažnje posvetiti vaspitanju djece.
“Moramo učiti, prije svega sebe, kako da regulišemo svoje emocije, kako da ih prepoznamo, kako da djeci obezijedimo stabilan i siguran kontekst odrastanja. Ne možemo očekivati da djecu vaspitavamo batinama i vikom i da ona ne budu nasilna. Ne možemo ih prepustiti raznim internet sadržajima bez nadzora i da ne budu nasilna. Sasvim je normalmo da djeca žele povezanost, pažnju, zadovoljenje svojih potreba. Moramo prvo sebe vaspitati da bismo dali dobar primjer djeci”, poručuje Pejaković.
Relativizacija nasilja sa državnih adresa opasna i pogubna
Osvrćući se na skorašnje izjave dvojice ministara iz Vlade u tehničkom mandatu, Adžića i Kovača, da “mediji vršnjačkom nasilju pridaju više medijske pažnje nego što bi trebalo”, kriminolog Rakočević ističe da je ovajdruštveni problemizuzetno složen da bi se na bilo koji način relativizovao.
“Imamo činjenicu da je nasilje, posebno među mladima, u 21. stoljeću jedan od ubjedljivo najtežih socijalnih problema. Radi se o ekstremnom fenomenu s vrlo teškim posljedicama. Naša država, ali i region pa i šire, toliko su opterećeni nasiljem s jedne strane, dok s druge strane lutamo u načinima reagovanja, posebno na nasilje među mladima”, ukazuje Rakočević.
Dodaje da vršnjačko nasilje kao problem ne pogađa samo delinkventa i žrtvu,već je to, kako kaže,danas planetarni problem cijelog društva.
“Ako sve ovo imamo u vidu, tada je elementarno od bilo kojeg građanina, da ne govorim o visokim državnim dužnosnicima, da ne smatraju regularnimnešto što je opasno po vitalne vrijednosti društva. Ne smijemo vjerovati da niko ne može pomoći.Vrlo bi opasna bila društvena tolerancija prema nasilju, čak pogubna, imajući u vidu ovakva područja gdje je nasilje ukorijenjeno u velikom broju društvenih, ekonomskih i kulturnih faktora koji utiču, ne samo na zajednicu i porodicu, već na odnose i načine na koji djeca doživaljavaju svakodnevni život”, upozorava Rakočević.
Suprotan stav od crnogorskih ministaraima i psihološkinja Pejaković, koja poručuje da je vršnjačko nasilje tema o kojoj se i dalje ne govori dovoljno.
“Moramo obratiti pažnju na vršnjačko i svako drugo nasilje. Ne slažem se da tome pridajemo previše prostora, već obrnuto.Vrsnjačko nasilje jeste postojalo uvijek,ali to što ga nismo ranije primjećivali ne znači da ga nije bilo već da, nažalost, nismo za njega imali senzibilitet“, ukazuje Pejaković.
Kaže i da bi ponašanje naše djece i njihova bezbjednost trebalo da nam budu najbitniji.
“Moramo posvetiti još više pažnje ovoj temi. Moramo djelovati sistemski. Država mora uložiti značajne resurse da bismo stali na put nasilju uopšte.Počev od roditelja, preko školskog sistema, do cjelokupnog društva.Krajnje je vrijeme da svi preuzmemo odgovornost i kao pojedinci i kao društvo jer to dugujemo našoj djeci.Ona moraju biti bezbjedna i imaju pravo na sretno djetinjstvo”, zaključuje Pejaković.
