Kao Simpsonovi u Americi, Buksovci kod nas predstavljaju svojevrsan medijum predskazanja što će nas zadesiti. I meni se čini da upravo živimo jednu njihovu kreaciju. Ovo što mi imamo, teško da bi mogao iko osmisliti osim majstora sprdnje i parodije. A današnja Crna Gora je upravo to, i sprdnja i parodija, koju nam priređuju oni koji su nas u zaletu pojahali evo peta godina. Možda se ne radi o konkretno istim ljudima, ali je mentalni sklop isti i među njima nema razlike.
Ne može boljeti obraz one koji ga nemaju
Rekoše Buksovci, ima tome decenija i kusur, nekakva je kriza nekakvog morala. Nikad nije bila veća. To nam dokazuju vlastodršci namjerom da svoje ''mukom zarađene'' fotelje brane po svaku cijenu. Kada bi pojedini došli pred moralnu osudu građana i bili pozivani da daju ostavke, mislim da bi se povlačili u svoje spavaće sobe i plačući urlali: ''Zašto baš ja, koji sam ovoliko dugo čekao!'' U tim trenucima bi donijeli odluku da ipak neće davati ostavku, pa makar sve splamćelo!
Eto što mi živimo, ili bolje reći - sa kim živimo.
Jedan od javnih dokaza za to je Aleksa Bečić. Sjetimo se samo kako je jecao kad su ga smjenjivali sa pozicije predsjednika Skupštine. Činilo mi se da će morati da ga stružu špatlom koliko je bio srastao sa uzvišenom spikerskom foteljom. Predstavljao je Bečić to kao tragediju, najveću još od Kosova, i kako niko nije obavljao tu poziciju bolje od njega. Tuži Aleksa, u kam zatuca i u sebe kune mrski DPS i sve ostale koji digoše ruku da se odstrani.
Isti su i drugi. Nakon tragedije na Cetinju, za koju je jedini krivac crnogorska policija, Adžiću nam palo nije na pamet da podnese ostavku. Jer, ipak mu je bilo lijepo da izigrava silu kao ministar MUP-a. Njegov partijski kolega iz Nikšića je poziciju generalnog sekretara tog Ministarstva koristio na mnogo sofisticiraniji način, sjetimo se onih glasovnih poruka što su kružile internetom. Uzalud svi pritisci, osude, pripadnost gradu i poznanstva sa žrtvama. Moralna se greška nije osjećala.
E, sad dolazimo do Alije Balijagića. Kada bi me neko pitao da opišem današnju Crnu Goru kao jednu osobu to bi svakako bio on. Personifikacija političke tridesetoavgustovske Crne Gore u ljudskom obliku je Alija Balijagić. Ubica i manijak kojeg je sistem puštio da ubija po Crnoj Gori i kojeg ne uspijeva da uhvati sva crnogorska policija i vojska. Zašto je to tako? Zato što imaju problem sa obrazom i pameću.
Prije svega, na rukovodeće pozicije u skoro svim ministarstvima zasjeli su ljudi koji blage veze o ničemu nemaju, a najmanje o pozicijama kojima upravljaju.
Mislim da niđe na svijetu nema to da ministri najvažnijih ministarstava budu ljudi koji nemaju dana radnog staža, a pogotovo nemaju u oblastima vezanim za rukovodeću poziciju koju su dobili u ruke.
Današnja Crna Gora je i sprdnja i parodija koju nam priređuju oni koji su nas u zaletu pojahali evo peta godina
Svakom fukncioneru iz reda Demokrata CV izgleda isto. Završen fakultet, rad na nekoj nižoj poziciji, učlanjenje u Demokrate i avanzovanje nakon toga. Možemo da zaključimo da smo mi zapravo žrtve liječenja kompleksa nezrelih dječaka koji su jedva čekali da dođu do kakve takve moći i da umisle da su neke veličine i iživljavaju se nad narodom i neistomišljenicima.
Srećom po nas, a nesrećom po njih, ovo nije ni Srbija ni Sjeverna Koreja, nego se svi odlično znamo, pa određeno busanje u prsa mora biti potkrijepljeno realnim stvarima. Sve ostalo izaziva podsmijeh, što je i slučaj sa aktuelnim ministrima, s kojima možemo samo da se sprdamo, kad već obraza nemaju da podnesu ostavke i ne brukaju više familiju i prezime.
Milo mi je da građani polako počinju da kapiraju te stvari. Svaka sprdnja je zanimljiva i smiješna do jedne ure, a onda prerasta u nešto drugo. Pogotovo kad ugrozi nečiji život. To se trenutno dešava kod nas. Međutim, varamo se ako mislimo da će ikada proraditi savjest kod ijednog od njih pa da se sjete da daju ostavke. Ne može boljeti obraz one koji ga nemaju.
