Josif Visarionovič Staljin, sve-sovjetski komunistički lider, saradnik i pobjednik nad fašizmom, najveći krvnik svog naroda, šizofrenik i sociopata, je kao i svi egocentrici obožavao da govori dugo, dugo. Govori su mu nerijetko trajali satima.
Dok je on govorio, većinom pred svojim drugovima i deputatima Komunističke partije SSSR-a, slušaoci su imali više briga na umu.
Prva je bila da im ni na trenutak ne „padne koncentracija“ ili ne daj Bože (i Bog je bio zabranjen) glava jer bi to neko sigurno primjetio i opet sigurno prijavio tamo đe treba.
Ti koji nijesu budno pratili velikoga vođu dok govori padali su pod sumnju da nisu maksimalno odani drugu Staljinu i partiji i kao takvi su ili ubijani po kratkom postupku ili u gorem slučaju slati u sibirske gulage da umiru svakog dana.
Saznao je Marko da je za njega i njegove kolege prosvjetare Evropa sad 2 obična tačka na horizontu
Druga briga je bila direktno povezana sa završetkom njegovog govora. Deputati su morali pokazati oduševljenje govorom, ovo čak nije toliko bilo ni teško, jer se to oduševljenje većinom miješalo sa onim iskrenim jer je govor napokon završen.
Brinuli su o tome da slučajno ne prestanu da aplaudiraju prije drugih, tako nešto je izazivalo sumnju onih koji bi to sigurno primijetili i koji bi to sigurno prijavili tamo đe treba... Nastavak znate.
Treća muka je bila najveća. Ona je jedina zahtijevala i uključivanje intelekta. Preplašeni i umorni deputati morali su brinuti i o tome šta je drug Staljin želio poručiti u svom višesatnom govoru, neko ih je mogao pitati a svako oklijevanje u odgovoru značilo bi da može završiti poput onih Jesenjinovih štenadi, onih sedmoro žutih.
Posebnu brigu morali su voditi o nadaleko čuvenim krilaticama koje je vođa često koristio. Njih su prosto morali razumjeti, u pola dana u pola noći ako treba, a često je i trebalo.
Ilja Dimov, deputat iz krimske oblasti kojeg su prijatelji od milošte, a i od zbilje zvali, pijani Ilja, bio je član partije još iz vremena onog „nepomenika“ Trockog i često bi Staljinove govore pratio u nekom polu-pijanom stanju jedva čekajući da se sve to završi. Česti aplauzi, kojima su oni „pod sumnjom“ često prekidali Staljina, su ga držali koliko toliko budim.
Ilja nije znao ali je zato odlično znao, odnosno kasno saznao Marko Marković, prosvjetni radnik iz Mojkovca
Toga dana je drug Dugašvili bio posebno inspirisan i oran da govori, često bi vikao i isticao bitna mjesta za koja je bio siguran da su istorijski značajna.
U jednom trenutku dok je govorio o tome šta je za njega (a to je podrazumijevalo i za sve komuniste u svijetu) komunizam počeo je da viče. Ilja je počeo da sluša.
„Drugovi deputati, mi se sada nalazimo u socijalizmu ali mi na horizontu vidimo komunizam i prema njemu koračamo i svakim korakom smo mu sve bliži i bliži!!!“
Šta je to horizont, pitao se Ilja Dimov, komunista sa Krima. Šta mu dođe taj horizont, majku mu njegovu?
I odluči da što prije ode kući, ne zadržavajući se sa drugovima, jer šta ako ga neko upita za pojašnjenje, uh, to bi bilo pogubno. Žurio je prema kući jer je znao da tamo na starom kredencu ima onu knjigu đe bi to moglo da piše. Inače, u toj knjizi je Ilja od žene krio novac za kafanu, znao je da ona tamo neće nikada pogledati. Ne bi ni on da joj nije našao tu novu funkciju.
Toliko puta je otvorio i zatvorio tu knjigu i pažljivo je vratio na mjesto da je uspio da zapamti njen naziv - Rječnik stranih riječi, P.P. Molčanov.
Srećom po njega žena nije bila kući pa odmah uze knjigu i poče tražiti onaj prokleti horizont.
Hologram
Hotelijer
Homogenizacija
Horoskop
Dok je tražio kroz glavu su mu se vrtjele Staljinove riječi:
„... mi na horizontu vidimo komunizam i prema njemu koračamo i svakim korakom smo mu sve bliži i bliži“
Horizont.
Evo ga, uskliknu Ilja, nađoh ga.
Horizont - zamišljena tačka u kojoj se spajaju nebo i zemlja i što više idemo prema njemu on je sve dalji i dalji.
Ilja Dimov, komunista po vjeri i opredjeljenu, alkoholičar po ubijeđenju nije bio ni svestan da je toga dana otkrio utopijsku definiciju komunizma. Nije razumio da je nemoguće da ga nema i da ga neće biti jer je napravljen od magle i suviše, suviše mnogo praznih riječi.
Ilja nije znao ali je zato odlično znao, odnosno kasno saznao Marko Marković, prosvjetni radnik iz Mojkovca.
Saznao je Marko da je za njega i njegove kolege prosvjetare Evropa sad 2 obična tačka na horizontu.
Ništa, duplo golo, mućak...ili kako reče premijer Milojko Spajić prije neki dan – PAF, PAF.
