Profesorica i prevoditeljica Milica Rajković rođena je na Cetinju. Francuski i latinski jezik i književnost diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Odsijek za romanistiku i Fakultet političkih nauka.
Njeno profesionalno iskustvo je izuzetno bogato. Simultani je i konsekutivni prevodilac za potrebe državnih organa Crne Gore (Parlament, Arhiv Crne Gore, Zavod za zaštitu spomenika, Opština Cetinje, kabineti ministara i skupovi delegacija EU i ambasadora, itd.)
Od 2005. godine radi kao prevodilac i saradnik u Ambasadi Rumunije u Crnoj Gori.
Prevela je dvije knjige Turistički vodič Crne Gore na francuski jezik. Amaterski je režiser dvije pozorišne predstave i aktivni učesnik Frankofonije, ali i licencirani turistički vodič.
Proglašena je preduzetnicom 2023.godine. Sudski je tumač i govori sedam jezika. Radila je za potrebe Fondacije Petrović Njegoš.
Profesorica je u Srednjoj školi na Cetinju i članica je Međunarodnog kluba žena humanitarne organizacije.
Prevodilac je i predstavnik stranih televizijskih kuća koje snimaju emisije u i o Crnoj Gori poput TV5 France, Arte, Mediterraneo, RAIUNO, Globo TV Brasil...
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Tatin nevješto spremljen doručak i beskrajne šale kojima je bojao naše djetinjstvo. Vožnje u autu Reno 4 punom sreće i raznih pjesama svih žanrova koje smo svi pjevali uglas, svako svoju i na svoj način.
Fale mi i onih 5 minuta za koje smo preklinjali majku za dužu igru napolju. Beskonačna vrela ljeta u Zagaraču kod babe i đeda. Fali mi sve. Otac najviše.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Što nikada nisam odrasla. I planiram još da rastem. Što ništa nisam morala. Sad, odrasla, ne samo da moram, nego se očekuje i podrazumijeva.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Novinarski i One woman show kratka televizijska forma. I pisanje. Pišem ali mi je tok misli brži od prstiju na tastaturi, pa pobjegne misao i to me „izbrka“. Žao mi je što nisam naučila i grčki i ruski jezik, pa da izreka "jedna glava, devet jezika", dobije pravo značenje, a ne figurativno.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Brzina i nestrpljenje. Sve bih sad i odmah. I ovdje i tamo. I vječito vaganje i mjerenje. Mogla sam a nisam... I pridavanje značaja stvarima bez značaja.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Dobru namjeru i spontanu reakciju, onda je i iskrena i prirodna, neupakovana. Erudiciju, dobru energiju i humor.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Nulla die sine linea – Nijedan dan bez učinka. Carpe diem - Iskoristi svaki dan, svaki minut života. Natali Portman ili Penelope Kruz, ali da vuče na felinijevski lik.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Nema tu konstante. Taman misliš da si me upoznao pa te demantujem. I sebe. Sad bih rekla da mi je neukusno da pričam o sebi a onda se sjetim Maje i Jelene koje satima slušaju moje monologe... Slojevita sam ličnost, bogatog unutrašnjeg života, prenaglašenih emocija i hiperaktivnog temperamenta.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Neka salata. Mješavina boja i ukusa, a osvježava. Brzo se sprema i lijepo izgleda. Nije teška za stomak i želudac. Lagana je i prirodna.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Da letim. I svuda stignem. I da se u visine vinem. Da zvijezde skinem, nikad ne ginem i nikad se ne sjetim da ne znam da letim.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- S jednom drugaricom koju ništa ne može iznervirati, pomjeriti, izbrkati...njen život je hedonizam, plaža, more i egzotika, muzika, la la... I životna filozofija koju crpi iz refrena ljetnjeg muzičkog hita. To je posebno stanje uma i duha koje zovem njenim imenom i dodam -izam.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Radim, vodim i prevodim. Nisam doma.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Uvijek „Wicked game“, „Ain't no sunshine“, „Dance me to the end of love“, „Formidable“, „Alors on danse“, Bossa nova „Garota de Ipanema“, Bebe „Cocaina“ Yasmin Levi.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Obožavam pozorište i knjige. Predstava, još odavno „Jakov grli trnje“ CNP-a i „Žaba“ Sarajevskog kamernog teatra. Pozorišni festivali poput RUTA, angažovani filmovi, dokumentarci, Underhill festival.
Knjiga Vladimira Mijuškovića „Zaloga“,serija „True detective“. Pošto sam se nedavno vratila iz Normandije, oduševljena svim što sam vidjela, sad tražim seriju „Braća po oružju“ (Band of brothers) na temu iskrcavanja savezničkih trupa i kraja rata. Volim istinite događaje. Mila mi je i tuđa izmaštana stvarnost vješto prenesena na papir, daske ili platno.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Brazil, Maldivi, Madagaskar, Jamajka, Bali...samo tropsko i egzotično, živo i veselo. U Argentinu, u Ćako, da vidim crkvu i mjesto gdje je đed živio i službovao kao pop, daleko od svojih najvoljenijih.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Avione jer kad trese, to ti je što ti je. Osjećaj da sjediš i ništa ne možeš da preduzmeš me ubija tokom burnog leta.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Majci. Branu, sestrama Ani i Mileni. Maji.
Čemu se uvijek obradujete?
- Sestrićima Andreju i Viktoru. Neočekivanom pozivu na putovanja, novom poslovnom angažmanu. Novoj haljini i šeširu. Sreći učenika kad uhvate moj ritam i kad zajedno otputujemo kao prošle godine u Francusku, Belgiju i Švajcarsku.
Da li za nečim žalite?
- Žalim ali se ne žalim. Sve što se može nadoknaditi i dokučiti, nije žal, no izazov. Žalim za izgubljenim vremenom, prolaznošću, propuštenim prilikama kroz život. Žalim za onima koji više nisu tu. Svako ima nekog koga više nema. Čini mi se da nikad nisam dovoljna rekla i pokazala koliko mi znače. C'est la vie.
Bez čega ne možete?
- Bez poslova. Bez auta. Bez trke.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Zbog pogrešno artikulisane misli, u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, pogrešnoj osobi.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Vječni život. Zdravlje. Moje najbliže uz mene.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Naša borba za život. Ja sam dobila. Nikša je izgubio.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Sigurno ne bih čekala. Punim plućima bih udahnula život i ne bi me niko stigao. Ili smireno čekala. U majčinom zagrljaju.
Kako biste voljeli da umrete?
- Kao dijete sam se plašila smrti i noćima plakala plašeći se za sebe i bližnje. Sad o tome ne mislim. Samo bih voljela da doživim duboku starost i dostojanstvenu smrt nakon dostojanstvenog života.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Panta rei. Živim brzo i punim plućima i s ove strane duge. Ja sam bila što si ti, bićeš i ti što sam ja. Sve teče i prolazi. Duše su vječne.
