Periodika političkih procesa u Crnoj Gori od 2006. oivičena je manje ili više uspješnim pokušajima coup d'état. Tragika crnogorskog društva je što te napore (pred)vode formacijski i politički isti akteri. Razumije se da inspirator i naravno generalni sponzor svih sličnih poduhvata ostaje Moskva. U nekom manje dramatičnom društvenom kontekstu poređenje sa pticom trkačicom i kojotom koji neprestano pokušava da je eliminiše bila bi umjesna.
Vrijedi podsjetiti se na hronologiju pokušaja da se uruši ustavni poredak, pa na zgarištu istog krene u izgradnju neke 'istorijski utemeljnije' Crne Gore. Scene iz 2015. kad grupa huligana pokušava da fizički zauzme Skupštinu su zapravo najiskreniji od svih nasrtaja na državu i njene institucije.
Školski primjer izvođenja državnog udara po uzoru na latinoameričke pučeve u kojima, po pravilu, uvijek nastupi represija i strahovlada. Iako neuspješan, ostvario je dio političkog cilja pa cijeli politički sistem paralisao naknadno izlagasanom vladom 'izbornog povjerenja'. Reklo bi se, utješna nagrada ili priprema za nove udare.
Nešto sofisticiraniji i obilato finansiran udar je uslijedio nedugo poslije. Ovog puta logistički direktno pomognut ruskim obavještajnim službama plan je uključivao likvidaciju državnog vrha, posebno predsjednika Đukanovića a potom i zauzimanje većeg broja državnih institucija.
Sa suđenja za pokušaj državnog udara
Za razliku od prvog pokušaja koji je zaustavljen pravovremenim djelovanjem snaga reda (eng. law enforcement), ovaj drugi je osujećen koordinacijom partnerskih službi bezbjednosti.
Danas se Crnoj Gori opet najavljuje sličan scenario. Kako drugačije shvatiti javno pozivanje na uklanjanje predsjednika države mimo ustavne procedure ili pokušaj uspostavljanje izvršne vlasti na sličan način. Istovremeno retorika tih struktura od Crne Gore pravi Njemačku tridesetih.
Kontekst u kome strukture koje kontinuirano destabilizuju Crnu Goru gube moć ih dodatno radikalizuje. Ne čudi što grupa političkih razbojnika, koji su ujedno i poslanici, najavljuje ponavljanje državnog udara, na kraju za to su i plaćeni, već čudi letargija prozapadnog dijela društva.
Litije u Podgorici 2020.
Njihovo ponašanje prijeti da metaforu o kuvanoj žabi zamijeni slična o Crnogorcima koji čekaju spas. Poučeni ranijim iskustvom najava rušenja institucije predsjednika trebalo bi da mobiliše sve progresivne snage, a ne da od njih pravi hor bezidejnika.
Za razliku od prethodnih nasrtaja, danas obavještajni i bezbjednosni aparat trpi značaje uplive sa strane, što limitira odgovor na slične krizne situacije. Podrška sa strane, posebno od partnerskih službi, može doći samo kao reakcija na taktičke aktivnosti prozapadnog dijela političkog spektra.
Umjesto toga crnogorsko društvo ćuti i čeka. Slično je bilo i ranije, a te greške su kobno plaćene 1918. i 1989. Sad je na Crnoj Gori i crnogorskom društvu da dokažu kako 2006. nije bila incident već početka izgradnje nove paradigme. Paradigme koja ne može da se limitira državnim udarima koji traju.
