Nije ovo recenzija kultnog holivudskog ostvarenja u režiji čuvenog Serđa Leonea koje govori o vremenima prohibicije i zlatnog doba američkih gangstera. Ovo će zapravo biti recenzija jednog crnogorskog filma, u režiji potpredśednika crnogorske vlade, o jednoj kolektivnoj pośeti Sjedinjenim Američkim Državama ili karavanu više službenih delegacija Vlade Crne Gore.
Kameru svakako potpisuje anonimni snimatelj koji je imao zadatak da o trošku poreskih obveznika Crne Gore zabilježi američke avanture Abazovića i Radulovića.
Prilikom mog tromjesečnog života u glavnom gradu Sjedinjenih Država, obilazeći brojne muzeje, institucije, pa i čuveni Kapitol, potvrdio sam sebi činjenicu koju stalno imamo priliku da čujemo, a to je da se u Di Siju (Washington D. C.) stvara svjetska politika.
Dvije su vrste posjeta delegacija koje dolaze u Di Si. Jedna vrsta su one svečane, prilikom kojih delegaciju, zavisno od toga koliko je bitna, prime najviši državni zvaničnici najmoćnije zemlje na svijetu, nekoliko senatora ili kongresmena, uticajnih ljudi i tako dalje.
Druga vrsta delegacija su one koje idu po upute ili, što bi naš narod rekao, „na čupanje ušiju“ ako je rađeno onako kako ne treba. Bojim se da je razlog odlaska crnogorskih delegacija bio ovaj drugi razlog. Pored toga što ih, osim Eskobara, zaduženog za Balkan, niko od važnijih nije primio, nije ih ni pogledao ama baš niko drugi bitan.
Prava je zanimljivost to što je prije svoje službene pośete Crnoj Gori Eskobar prvo pozvao delegacije u Di Si. Ovo bi se moglo protumačiti da je ipak bilo potrebno objasniti novopečenim glavarima kako stoje stvari i kako se kreira politika.
Možemo samo nagađati što je Eskobar rekao Abazoviću, Raduloviću i ekipi. Ili što je rekao Abazoviću nasamo, nakon što je Radulović bio zamoljen da napušti kabinet. To će ostati na nivou spekulacija, ali sudeći po facama naših glavnih glumaca (veoma smo informisani o njihovim facijalnim ekspresijama budući da su sa sobom stalno vodali snimatelja) nije bilo baš najprijatnije, dok se Eskobar veoma zagonetno i u stilu glumaca iz meksičkih serija smješkao.
Naša ekipa se ovdje rastala, kao i u svim tužnim filmovima, dio glumaca morao je da otpadne, a u našem slučaju snimatelja je unajmio naš režiser i morao je i dalje da ga prati, pa su ministar Spajić i ministarka Srzentić morali sami da se snalaze.
Otkačenim ministrima je ovo dobar nauk za sljedeći put, mada može se reći da je i Milojko imao svog ličnog snimatelja, budući da je Tamara navikla da stalno puca selfije.
Spajić i Srzentić, kao da su potrčali za Abazovićem, bez nekog jasnog plana, u stilu „mi smo bili američki stipendisti, možemo mi bolje od Dritana“...
Glavni glumci su se uputili prema najvećem američkom gradu i centra crnogorske dijaspore u Americi – Njujorku. Po mom mišljenju – veoma hrabar potez. Abazović i Radulović, i Filip Adžić, zadovoljan što je vidio Ameriku, krenuli su na sastanak sa „starim prijateljima“, a desilo se da su to ostali poznanici, ali postali neistomišljenici.
Brifing i eventualno „čupanje ušiju“ kod Eskobara vjerovatno su bili pjesmica pri onome što su proživjeli u razgovoru sa gospodinom Rastoderom i ostalim iseljenicima koji u srcu drže Crnu Goru, a boli ih ono što se u njoj zbiva. Na nos im je izašla pośeta, rekao bi naš narod.
Svakako, sve je ovo valjalo zataškati, u klasičnoj režiji botovskih peglača, mada inspiracije je sve manje i manje. I odjednom iz naftalina je izvučen Milan Roćen i njegovo putovanje uz Mila Đukanovića kao njegovog savjetnika. Realno, ne pada mi na pamet da branim Roćena, samo je lijepo postaviti i pitanje o čijem trošku Abazović povede desetinu predstavnika njegove partije na matursku ekskurziju po Americi? Vjerujem da je o trošku građana.
Miki je izvukao pouku, i za razliku od Abazovića, sastao se samo sa malobrojnim svojim istomišljenicima u dijaspori, u vjerovatno pauzama od čekanja po predsobljima Goldman Saksa da pregovara o novom enormnom zaduživanju Crne Gore kod svog bivšeg poslodavca. A Tamara se pridružila, ona je odavno otišla iz Crne Gore, a nema neke veze u DiSiju i Njujorku.
Dok su Zdravko i Džejkob uzaludno pokušavali da predstave izvještaj Evropske komisije kao pohvalu, ekipa iz Amerike je pokušala da poziv i sastanak kod Gejbrijela Eskobara, prikaže tek kao usputni, šaljući fotografije na brzinu zakazanih sastanaka iz kancelarija UN-a.
Spajić i Srzentić, kao da su potrčali za Abazovićem, bez nekog jasnog plana, u stilu „mi smo bili američki stipendisti, možemo mi bolje od Dritana“...
Bilo kako bilo, kao i svaki film o dijaspori, završio se i ovaj ostavljajući utisak gorčine. Nažalost, životne storije malo su komplikovanije od onih fiktivnih, pa umjesto konačnog THE END, našim junacima se može staviti samo TO BE CONTINUED. Noćna mora zvana Amerika još nije gotova – tek počinje.
