Kako bi izgledalo crnogorsko društvo da je DF već decembra 2020. postao dio izvršne vlasti ili da je DPS umjesto podrške manjinskoj Vladi izazvao vanredne izbore!? Alternativa istorija i lamentiranje nad propuštenim šansama mogu biti korisne lekcije za dalje političko djelovanje.
Ključno - politički proces ne treba vještački zaustavljati, a ponajmanje održavati iluziju nekadašnje političke i svake druge moći.
6Ulazak Bošnjačke stranke u rekonstruisani kabinet premijera Milojka Spajića zajedno sa DF, koji je doduše tamo već i bio, predstavlja posljednju priliku da se prozapadni i suverenistički blok otrijezni od sopstvenih zabluda i političkih lutanja.
Osim poslanika Adrijana Vuksanovića i HGI, čija uloga ostaje kao najveći moralni zalog odnosa dvije države koje su strateški ozbiljno narušene, sve ostale partija manjinskih naroda dio su izvršne vlasti čija uloga više nije da samo sprovodi aktivnu agendu Srbije i Rusije. Taj posao je u svojim ključnim eksplikacijama odavno završen.
Na sceni je temeljna i institucionalna promjena društvenih odnosa, pokušavajući da se izvrši tiha dejtonizacija Crne Gore. Projekat koji je puno zlokobniji jer za razliku od Bosne ovdje ne postoji čak ni privid institucionalnih garancija za jedno takvo zamešateljstvo.
Nije novost da je Crnogorcima namijenjena uloga i pozicija Kurda na Balkanu. U suprotnom ne bi bilo moguće da dvije od tri Vlade nakon 2020. budu oslobođene upravo od samih Crnogoraca. Dualna varijacija na temu crnogorstva u ovom slučaju "ne završava posao".
Teren, teren i teren!
Nacionalna i državna izolacija je u punom zamahu. Okolnost da je članova Vlade više od poslanika opozicije najbolje oslikava dubinu krize u kojoj se nalazi državna politika. Nacionalno izolovana opozicija i glomazni aparat izvršne vlasti koji karikaturalno služi daljem srozavanju imena crnogorske države.
U takvoj situaciji državno odgovorna opozicija treba da drugačije koncipira odgovor na novu političku realnost. Građenje strateških partnerstava sa postojećim, ali i novoformiranim strankama uz bazičnu međusobnu koordinaciju. Umjesto kanibalizma i narcizma malih razlika vrijeme je da se politika počne sistemski posmatrati.
Izazov ostaje kako koncipirati odnos prema potencijalnim saveznicima
Okupljanje Evropskog saveza je korak u dobrom smjeru, jer onemogućava rasipanje glasova birača prozapadne provinijencije, ali i otvara prostor za okupljanje apstinenata. Isti zadatak treba da bude i Stranki evropskog progresa čije pozicioniranja na političkom centru može, uz fokusiranu kampanju, motivisati fluktuirajuće birače koji se mogu opredijeliti za PES.
Naravno, ključni zadatak je na DPS-u da pokrene kapilarnu partijsku mašineriju i ponovo mobiliše sopstvene članove i simpatizere da izađu na birališta. Pored novog načina vođenja kampanje sve ovo iziskuje povratak terenskom radu. Od vrata do vrata. Teren, teren i teren!
Nema kampanje i medijskog predstavljanja koje može zamijeniti "živu" riječ posebno kod birača koji žive u ruralnim djelovima naše države.
Izazov ostaje kako koncipirati odnos prema potencijalnim saveznicima. Rasplet krize u Podgorici pokazuje da predsjednik Jakov Milatović ipak ima ozbiljne političke namjere koje se ne završavaju na protokolarnim predsjedničkim dužnostima.
Dijalog sa tim ali i ostalim činiocima koji pokazuju kakvu takvu političku autonomost je jedini način da se nakon novih parlamentarnih izbora skroji evropska većina.
Na kraju, zadatak i javno angažovanih intelektualaca je da napuste udobnost sopstvenih fotelja i uđu u političku borbu. Crnogorska plišana revolucija samo tako može da uspije. Na koncu, ovo društvo ipak kasni nekoliko decenija za ostatkom Evrope.
