Da se ne zavaravamo – nakon onog neuspjelog 2016. u Crnoj Gori je od 2020. godine na snazi Državni udar u produženom trajanju kojem pučisti na sve moguće načine nastoje nađenuti kabanicu legitimiteta. Evo 4 svježa primjera.
1. Ministar Krapović, nakon propalog pokušaja na Savjetu za odbranu i bezbjednost, „penzionisao“ je – a zapravo razriješio dužnosti – načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore, generala Zorana Lazarevića. U članu 130, stav 3, Ustava Crne Gore kao nadležnost Savjeta za odbranu definisano je da „postavlja, unapređuje i razrješava oficire Vojske“.
Generala Lazarevića je, dakle, morao razriješiti Savjet, a nikako ministar. Ministar Krapović je, dakle, bezočno simbolički pocijepao Ustav, onako kako je to svojevremeno fizički činio jedan njegov ideološki istomišljenik u Skupštini Crne Gore.
37Jeste li đe viđeli ovih dana Tužilaštvo? Da nijesu na odmoru? Zna li se kuđ su se đeli Novović, Šoškić, Radonjić? Bješe li im u opisu posla pokretanje istraga vezanih za kriminalno djelovanje ili nemaju kad od brojanja čokota loze Milivoja Katnića i domišljanja koje mu još krivično djelo mogu staviti na teret!?
2. Članom 17 Ustava Crne Gore propisano je: „Svi su pred zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili lično svojstvo.“ U članu 1 Ustava navodi se da je Crna Gora država „zasnovana na vladavini prava“.
Ali Ustav ne obavezuje, izgleda, Savjet Javnog servisa RTCG koji je treći put od 2021. godine protivzakonito notornog Borisa Raonića izabrao za direktora, iako postoji već nekoliko pravosnažnih presuda nadležnih sudova u kojima je konstatovano da je protivzakonito već dva puta biran.
Nema Tužilaštva, nema NVO vedeta, uprkos Ustavu neki su jednakiji od drugih, uprkos zakonima niko ne snosi odgovornost za protivzakonito djelovanje. Riječju, sve živo počiva.
3. Oduvijek me zanimalo i vazda mrźelo da provjeravam kako prevodioci Gorskog vijenca na engleski prevode pop Mićovo „... um ... dam ... am .../... bi ... nu ... no .../... na ... ša ... ra ...“ A onda je predśednik Jakov Milatović na upadicu srpskog autokrate Aleksandra Vučića demonstrirao jedan od najpribližnijih prijevoda popa Mića na engleski. Da je bar tu stao, ni po jada.
Bilo je zaista mučno gledati submisivnost koju je Milatović ponovo pokazao prema Vučiću, vazdan raspoloženom da se psihotično iživljava nad sebi potčinjenima. Po Ustavu Crne Gore Predśednik predstavlja državu u zemlji i inostranstvu. Ako je ono što je predstavljalo Crnu Goru u Pragu – Crna Gora, e onda smo zbilja dotakli dno mazohističkog podaništva.
Nije Milatoviću ni palo na pamet da upozori Vučića da je nevaspitano upadati u riječ, a tek da se usudio skrenuti mu pažnju da je šovinizam tvrditi da svi govore srpski jezik. Za to je trebalo imati dostojanstvo i biti svjestan važnosti pozicije koju vam je komedijant slučaj nezasluženo dodijelio kad vas je smjestio na funkciju predśednika jedne suverene države.
Nije sporno što Milatović govori srpski, sporno je što svog kolegu – umjesto poniznog klimanja glavom – nije upozorio da se ne miješa u unutrašnja pitanja suverene države i saopštio mu da je u Crnoj Gori službeni jezik – crnogorski, sviđalo se to njemu ili ne. Ali, budući da je riječ o čedu državnoga udara u produženom trajanju, dostojanstvo i državnički stav pred ponižavanjem (ne samo njega nego i države) od strane sociopate Vučića ne možemo očekivati od okupacionog guvernera Milatovića, kojem stvarni šef, kako smo viđeli, ne da ni da završi rečenicu.
4. Crna Gora je formalno sekularna država u kojoj su, ako je vjerovati članu 14 Ustava, vjerske zajednice odvojene od države. Ali to nije spriječilo Milenu Milatović, suprugu predśednika J. M., da se javno, preko društvenih mreža, pohvali kako je uoči početka nove školske godine s đetetom prisustvovala „molebanu“.
Građanka M. M., naravno, može svoja vjerska uvjerenja slobodno iskazivati i praktikovati đe god želi. Može ona i svojoj đeci nametati svoja vjerska ubjeđenja – taman im i za duhovnika odredila umirovljenog vladiku Kačavendu ako želi – jer što Ustavom i zakonima nije zabranjeno, dozvoljeno je.
Međutim, kad se zgodi da je građanka M. M. istovremeno i supruga predśednika pa kad svoje privatne vjerske rituale podijeli s javnošću i to na način koji školu podređuje jednoj vjerskoj praksi, e onda je to onaj sami đavo što se krije u sitnicama. Onda vam je to, da prostite, politički marketing koji reprezentuje dubinu zaglibljenosti crnogorskog društva u raljama jedne pseudoreligijske ustanove koja, mimo Ustava i zakona a s dobrovoljnim iako protivustavnim pristankom njenih pripejd najviših državnih funkcionera, gospodari Crnom Gorom.
U tom je scenariju moguće i poželjno da supruga predśednika – ona ista kojoj, recimo, nije ni palo na pamet da pozove na vakcinaciju kao jedinu naučno prihvatljivu prevenciju zaraznih bolesti – svoje dijete u školu šalje s „molebana“, maltene iz niskoga starta. No ako joj kao „prvoj dami“ nije stalo do temeljnih postulata građanske države, Mileni Milatović očigledno nije ni do hrišćanske smjernosti.
Zato, bez defetizma i priklanjanja trendovima, potreban je silan trud, rad i akciona strategija borbe. Institucionalne koliko i vaninstitucionalne
Proteći će još dosta vode Moračom dok isprazni crnogorski novovjerci ne spoznaju da hrišćanstvo ne počiva na mrzilačkim beśedama Nikolaja Velimirovića niti na kukavičjim kolumnističkim jajima popa Gojka, već na riječi Gospodnjoj, pa i na onoj što ju je zabilježio jevanđelista Matej: „I kad se moliš Bogu, ne budi kao licemjeri, koji rado po zbornicama i na raskršću po ulicama stoje i mole se da ih vide ljudi. Zaisto vam kažem da su primili platu svoju.“
Velim, da se ne zavaravamo – Državni udar u dugom trajanju od Crne je Gore načinio okupiranu teritoriju. Umjesto što ćutke gledamo kako nam razvlače pamet desničarskom fantazmom o pomirenju koja je samo eufemizam za pokoravanje novofašizmu, pravo je i dužnost svakog preostalog slobodnog građanina da digne glas otpora i pokrene zakonitu i nenasilnu pobunu.
Ako nam je cilj društvena kohezija koja podrazumijeva okupljanje ne oko totema nacije i vjere, već oko univerzalnih građanskih vrijednosti, do te se tačke stiže tek kad sa sebe skinemo breme kolonijalizma, koje nam je, koristeći slabosti neizgrađenih institucija, nametnula aktuelna politička većina.
I okanimo se više udžbeničkog mantranja o opasnosti polarizacije društva. Na okupiranoj teritoriji kojoj se nameće – kako to davno reče sjajni Milivoj Bešlin – metoda kuvane žabe do potpune normalizacije fašizma, i te kako je potrebna polarizacija, jer samo kad se razbistri mutljaga koju su preko svojih uslužnih medija, popova, zarobljenih ustanova i bezbjednosnih službi kreirali Vučićevi seizi, postaće razvidno da ovo nije obična politička utakmica, već borba za opstanak Crnogoraca i prozapadne, multikulturne Crne Gore, sa svim bogatstvom njezinih različitosti.
Zato, bez defetizma i priklanjanja trendovima, potreban je silan trud, rad i akciona strategija borbe. Institucionalne koliko i vaninstitucionalne. Da nas – kao Temeljni ugovor – na spavanju ne zatekne Zakon o državljanstvu koji kani trajno promijeniti pravila igre, a od Crne Gore načiniti južnu ekstenziju Velike Srbije.
